Kada je komandant Glavnog štaba, general Colin Powell, upitan o broju žrtava koju je pretrpila iračka vojska on je rekao: “Nemam pojma i ne mislim poduzeti nikakav napor da saznam“. To je isti onaj čovjek koji je govorio i tvrdio mjesecima poslije “Pustinjske oluje” da je njegov cilj da “učini svijet prestrašenim do smrti od snage SAD-a. “Svi mi znamo kako je Powell kao državni sekretar lagao svijet o Iraku 2002. godine i 2003. godine, ali samo mali broj sjeća njegovog afiniteta prema ubijanju za vrijeme Zaljevskog rata. On je bio isto tako zao i sklon neistini 1991. godine, kao što je bio i početkom ovog stoljeća. Prije početka rata na tlu, mnoge zemlje su pokušale da odgovore SAD od napada. Moskva je izišla s mirovnim planom kojeg je Bush nazvao “okrutno mangupiranje“. Bush je nastavio govoriti da je jedini cilj taj da iračke snage napuste Kuvajt. Kada ga je jedan novinar upitao kako da se Iračani povlače kada ih stalno bombarduju, Bush je odgovorio: “Na njima je da nađu rješenje.” 22. februara 1991. godine glasnogovornik Bijele kuće Marlin Fitzwater odigrao je svoj vlastiti šou. On je ustvrdio: “SAD i njeni koalicioni partneri se obavezuju da njihove snage neće napadati iračke snage koje se povlače.” Uprkos svim naporima da se dođe do nekog miroljubivog zaključka i rješenja, nijedno nije prihvaćeno od strane SAD-a. Saddam Husein je naredio povlačenje iračkih snaga iz Kuvajta 25. februara 1991. godine. Ova naredba, zajedno s ranijom Fitzwaterovom izjavom, činila se kao početak kraja nasilja u Kuvajtu i Iraku. Međutim Bush je to gledao na drugi način. Sada je on imao šansu za pokolj desetina hiljada bespomoćnih vojnika i za jedan od najbarbarskijih pokolja u ljudskoj historiji.
25. februara 1991. godine, na petlji puteva koji su vodilli iz Kuwait Citya, američki avioni, leteći nisko kao podrška trupama na tlu, stigli su i vidjeli dugu kolonu vozila, na autoputu, kako izlazi iz grada. Vozila su bila pretrpana iračkim vojnim osobljem, većinom nenaoružanim, i civilima raznih nacionalnosti. Marinci su dopustili da vozila iziđu iz grada, a onda su postavili prepreke sa antitenkovskim minama na cesti, što je činilo nemogućim daljnje kretanje vozila. Kolona vozila je bila nekoliko kilometara duga, i hiljade putnika koji se nisu mogli nikuda pokrenuti. Ubilačke zone su bile podjeljenje na 8 aviona, koji su bili slani na ciljano područje svakih 15 minuta. Prema tvrdnjama general majora N. Moorea, komandanta marinskog Zračnog krila 3: “Bilo je to kao gađanje purana…“ Do jutra 26. februara 2. marinska divizija i njihova prateća brigada (Tigar) iz 2. armijske oklopne divizije, stigli su na mjesto pokolja. Druge jedinice na tlu su ih slijedile. Sada, pokolj koji je postao poznat kao “Autocesta smrti” je mogla otpočeti. Američke trupe su primjetile hiljade Iračana kako pokušavaju pobjeći s autoceste. Napali su bespomoćne vojnike s višeg terena, raznoseći vozila i ljude zarobljene u tom saobraćajnom haosu. Avioni su zasipali bombama blokirana vozila. Naredbe generala Schwarzkopfa su bile da se “ne pusti niko i ništa da iziđe iz Kuwait Citya.” 27. februara probile su se prve vijesti o ovome pokolju, međutim, proći će još nekoliko sedmica dok fotografije uništavanja nisu pronašle svoj put do javnosti, a i onda je samo mali dio toga se probio van. Novinar, koji je išao zajedno sa 2. oklopnom divizijom je napisao: “Dok smo se polahko vozili kroz sav taj otpad i ostatke, naše oklopno vozilo je prelazilo preko ogromnih lokvi krvi. Prolazili smo pored mrtvih vojnika koji su ležali, kao da se odmaraju, bez nekog traga na njima. Drugi su bili gadno povređeni i izmrcvareni; par nogu u pantalonama je znao biti oko 45 metara od gornjeg dijela tijela. Četvorica vojnika su poginula pod kamionom dok su tražili zaklon.” Iračko povlačenje se nastavilo sjeverno od Jahre, gdje se dvije glavne ceste koje vode u Irak razdvajaju kod El-Mutlaa. Zbog toga što su glavne ceste bile tako zakrčene, iračke trupe su bile razvučene duž obalne rute. Ti vojnici su pretrpjeli istu sudbinu kao i vojnici na “Autocesti smrti”. Prema tvrdnjama jednog oficira američke armije koji je bio tu: “Tu nije bilo ničega drugog do razbacanog krša, 5-7 milja izbombardiranih vozila. Zračnim snagama je dat zadatak da operiraju u cijeloj toj oblasti, da pronađu sve što se miče i da to unište.” Opkoljene iračke trupe su takođe masakrirane. Prema novinskim izvještajima od 27. februara: “Jedan mornarički pilot, koji je tražio da ne bude identifikovan, izjavio je da su irački vojnici izvjesili bijele zastave i da su otvorili svoje kupole tenkova, pretražujući nebo dvogledom. Ovaj pilot je rekao da su prema pravilima saveznika uključenih u tu akciju, piloti nastavljali bombardovati tenkove sve dok vojnici ne bi napustili vozila i dok vozila ne bi ostala iza njih.” Prvi britanski piloti koji su stigli na mjesto pokolja vratili su se u svoje baze. Oni su protestirali zbog uzimanja učešća u napadu na bespomoćne vojnike, ali, pod prijetnjom vojnog suda, oni su ipak uzeli svoje učešće u ovom pokolju. Prema tvrdnjama Greenpeace-a, nazvanim “On Impact”: “S palube američkog nosača aviona USS Ranger, zračni napadi na iračke vojnike dešavali su se neprekidno i brzo… da su piloti govorili da su uzimali bombe koje stignu i koje su im bile najbliže na palubi. Antipodmornički avioni S-3 Viking su takođe uključeni u kampanju, noseći kasetne bombe. Broj letjelica koje su izvodile napade bio je tako veliki da je kontrolni toranj morao skretati avione da ne bi dolazilo do sudara.“ 10. marta scene na obalnoj cesti su bile užasne. Novinar Michael Kelly ih je opisao ovako: “Na 50-60 milja dužine sjeverno od Jahre, na iračkoj granici, cesta je bila preplavljena s eksplodiranim i sprženim vozilima, s izgorjelim i raznešenim tijelima… Nisam vidio tijela koja nisu pripadala čovjeku u uniformi. Nije uvijek bilo lahko to za primjetiti zbog toga što je snaga eksplozije i vrućine vatre sagorjela većinu odjeće na vojnicima, i većinom su njihovi ostaci bili toliko sprženi i unakaženi da ih je to pretvorilo u zgusnutu, mumificiranu, ugljenisanu masu.” General McPeak osjećao je veliki ponos zbog pokolja. Rekao je: “Kada su neprijateljske armije pobijeđene, one se povlače. Za vrijeme ove faze beru se pravi plodovi pobjede postignute u borbi, kada je neprijatelj dezorijentisan i neorganiziran.” Manje od sedmicu dana kasnije nakon što je glasnogovornik Bijele kuće uvjeravao svijet da američke snage neće napadati iračku armiju u povlačennju, većina te armije je uništena dok se povlačila. Kada je operacije završena, Irak je bio prezadužen, Jedan od uslova prekida vatre bio je da Irak mora platiti Kuvajtu 50 milijardi dolara repatrijacije zbog štete koju je prouzrokovala SAD. Kada je počeo program “Nafta za hranu”, prvi 15% od svih prihoda uzetih od Iraka otišli su u Kuvajt. Najzaprepašćujući aspekt ovog kraja operacije “Pustinjska oluja” jeste ponos američke vlade i oficira na vrhu. Oni su naredili nepotrebni pokolj i ponosili su se svaki put kada su javno pričali o njemu. Powell i McPeak dobili su vojne počasti koje su im uskraćene prije par dekada u Vijetnamu.
Piše: Malcom Lagauche
Izvor: Uruk.net