Grad u kome nema Bosne i Hercegovine: Trebinje je zatočenik Karadžićevih nasljednika!

O tome je za “Oslobođenje” govorio Blažo Stevović, najpoznatiji trebinjski disident, predsjednik Alternativnog kluba, koji je i sam otišao u Skočigrm i uvjerio se u presijecanje kablova kao smišljenu provokaciju.

– Zašto Stevović tako misli?

Pa, to je barem svakom odmah jasno. Ako se prekine glavni kabal za dotok života, svjetlosti, a vlast ne reaguje svojim mehanizmima, šta onda drugo zaključiti do upravo to. Selo je nastanjeno isključivo bošnjačkim stanovništvom, nikog od srpskog življa nema u blizini i na šta drugo pomisliti nego na ovo o čemu sam govorio.

– Vi se od 1999. godine bavite ljudskim pravima. Koliko se danas ta prava poštuju u Trebinju?

Bošnjaci ne samo što nisu konstitutivni, i ne samo Što ovdje nemaju elementarnih ljudskih prava nego se sve čini da se to stanje održi. U Trebinju se sve o svakome zna. Njegovim ulicama hodaju oni za koje svi znaju da su ratni zločinci. Kojem onda Bošnjaku može biti do povratka i do ostanka? Utoliko prije što je i policijsko-pravosudni aparat apsolutno u funkciji tamošnje politike.

– Dok ovo govorite, na koji konkretan slučaj mislite?

Nedavno sam bio u Osnovnom sudu svjedok Sadiku Demiroviću, o čijem je stradanju nedavno izašla knjiga Šekija Radončića. Bivši radnik Karadžićevog DB-a, a sada uposlenik Obavještajno-sigurnosne agencije šikanira Demirovića. Rekao sam, na pitanje advokata, kakav je Demirović, da ga znam kao čestitog, vrijednog komšiju, iz iste takve porodice, koja je uvijek pripadala trebinjskoj eliti, i koja je uvijek živjela na višoj nozi, ali na osnovu onog što su stekii vlastitim radom. Kazao sam da je Demirović poznat kao neko ko je svim komšijama, bez obzira na nacionalnost, pomagao i da mi je žao što u posljednjih 20 godina ovakvih komšija više nema u mome gradu. No, dok sam to govorio, sudija me je presjekao.

– Šta je sada Demirovićev problem?

U muslimanske kuće se upadalo u ratnim godinama i odnosilo kako je kome šta zatrebalo, to je bio ratni plijen, i mnogi nikako da shvate da se to više ne može činiti. Tako, osoba sa kojom je Demirović na sudu je koristio njegovu kuću, a Sadik ga je tužio za oštećenu imovinu, za neplaćanje komunalnih usluga. Presuda će biti za oko pola mjeseca. Bojim se samo da ne bude kao i druge koje se donose i koje uvijek idu protiv ljudskih prava Bošnjaka. Oni redovno gube. To su kafkijanski procesi, kojima Alternativni klub prisustvuje, ne kao predstavnik Srba, Hrvata, Bošnjaka, nego kao predstavnik čovjeka. Bili smo i na suđenju onima koji su ubili Srđana Aleksića…

– U Novom Sadu, u Sarajevu, u Bihaću i ko zna gdje još, Srđan je dobio svoju ulicu. Vjerujte li Vi da će je dobiti i u rodnom gradu?

Mislim da se to neće desiti, ili nikada, ako ostane ovakav raspored snaga, ili ko zna kada. Jer, priznanje Aleksiću bilo bi onda i priznanje da je deportovano 5.500 Bošnjaka, da ih je dvadeset ubijeno, ali, ne zaboravite i to, da bi to značilo i da je istina, kao što jeste, da je i 100 “nelojalnih” Srba protjerano, na razne načine maltretirano, kako u ratu, tako i sada. Postojao je prijedlog Straje Krsmanovića i mene da nagrada Festivala gradskih amatera nosi Srđanovo ime, ali su neki rekli da je za to rano. Za njih jeste, jer, Trebinje je zatvoren grad, u koji niko neće da investira, niko ne može ući u banku i uzeti pare, jer ih nema.

– Kako bi se stanje moglo promijeniti?

Ovakvi, poput nas iz Alternativnog kluba, kvarimo koncept onim koji i sada izvrsno sarađuju sa Herceg-Bosnom. Uostalom, u Trebinju nema Bosne i Hercegovine. U Trebinju imaju samo dvije bh. zastave, jedna je na zgradi Opštine, jer mora biti, a druga je na mome stolu. Međutim, sudski procesi, koji se vode u Dubrovniku, i onaj u Sarajevu, mogli bi biti vrlo važni za razvitak grada. Trebinje mora kontaktirati sa Dubrovnikom, mora postojati promet ljudi, roba, saobraćaja sa tim gradom, a, ako toga ne bude, a neće biti bez jasnog distanciranja od ratnih zločina i njihovih nastavljača, šta se može očekivati drugo do ovakav život.

– Kako Vama izgleda odnos državnih organa prema Trebinju?

Meni je najvažnije Državno tužilaštvo. Ono mora povući poteze, koje očito ovdašnje okružno tužilaštvo neće da povuče. Zaključujem to prema dopisu koji sam poslao glavnoj okružnoj tužiteljici, a koja se nije ni osvrnula na materijalne dokaze do kojih je naš klub došao, o tome da su u Trebinju obučavani pripadnici jedinice za specijalne operacije, kojom je rukovodio Milorad Ulemek Legija. Dakle, ta jedinica u Trebinju nije bila sama. Sazrelo je vrijeme za intenzivniju saradnju bh. državnog bh. i srbijanskog pravosuđa, koji moraju sklopiti ugovore za izručenje kriminalaca. Advokat Srđa Popović je podigao tužbu protiv Vojislava Koštunice, u ime porodice Đindić zato što vlast nije bila ukinula tu jedinicu. Trebinju je najbolja pomoć ako se pomogne onima unutar njega koji žele živjeti u gradu otvorenom za sve ljude.

Oslobođenje/24sata.info