Predstavljanje primjera pobožnosti
IslamBosna.ba – Jednog dana, oko podne, dok je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, sjedio i razgovarao sa svojim ashabima, grupa pustinjaka se približila. Njihov cilj nije bio ništa drugo nego da predstave svoj narod Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i da objave njihovu pripadnost islamu.
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ih je posmatrao. Bilo je očito zbog njihovog izgleda da dolaze izdaleka i da je njihovo putovanje bilo teško. Nisu imali obuću na nogama. Odjeća im je bila oskudna i otrcana, ništa više od otpadaka tkanine. Nisu imali imetka sa sobom i skapavali su od gladi.
Poslanikovo lice je postalo napeto od tuge i zabrinutosti. Gledao je u njih samilosno. Onda je ustao, okrenuo se i otišao u svoju kuću. Nakon nekog vremena, vratio se i naredio Bilalu da pozove narod na molitvu. Onda je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, predvovio muslimane na podne namazu.
Nakon toga se popeo na minber i proučio ajete iz Kur’ana koji podstiču na dobročinstvo i milosrđe. Onda je rekao: „Čovjek treba udijeliti nešto od svog zlata i srebra, ili posudu brašna, ili posudu hurmi…“, dok na kraju nije rekao: „…pa makar pola hurme.“ Na ovaj način on je ohrabrio muslimane da daju ono što mogu.
Zatim je zauzeo svoje mjesto i čekao da ashabi pomognu svojoj braći koja su došla u tako oskudnim uslovima. Niko nije reagovao momentalno. Minute neakcije su se činile duge i teške. Poslanikovo, sallallahu alejhi ve sellem, nezadovoljstvo takvim odgovorom se moglo vidjeti na njegovom licu.
A onda je jedan od stanovnika Medine prišao s ogromnom kesom srebra toliko velikom da ju je jedva držao objema rukama. Rekao je: „Allahov Poslaniče! Ovo je radi Allaha.“
Preuzimajući inicijativu, on je prekinuo teško vrijeme tišine i neaktivnosti, a onda je odmah ustao Ebu Bekr i udijelio. Onda je prišao Omer sa sadakom. Onda su svi prišli s onim što su imali od hrane, odjeće i novca. Poslanikovo, sallallahu alejhi ve sellem, lice je blistalo od sreće dok je gledao u gomilu hrane i odjeće koja je bila pred njim.
Međutim, njegova pažnja je bila više posvećena čovjeku koji je prvi udijelio i pomakao se s mrtve tačke oklijevanja. Poslanik sallallahu alejhi ve sellem je onda rekao: „Ko uvede u islam lijep običaj imat će za to nagradu, a i nagradu svih onih koji po tome budu nakon njega radili, tako da nikome od njih nagrada neće biti umanjena.A ko u islam uvede loš običaj, imat će za to grijeh, a i grijehe svih onih koji to poslije njega budu radili, s tim da njima njihovi grijesi ništa neće biti umanjeni.“ (Sahih Muslim, 1017)
Iz ovog događaja možemo izvući važne pouke koje se tiču važnosti inicijative i predstavljanja praktičnih i vidljivih primjera u islamskom poslu.
Možemo vidjeti efekat stanovnika Medine na sve ostale preuzimanjem inicijative i donošenjem kese srebra Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem. Ljudi su oklijevali. Međutim, nakon što su vidjeli da neko udjeljuje primjetnu donaciju, svi su požurili da postupe na isti način. Može biti istina da je neko od njih dao količinski više od njega, ali on je učinio presedan koji ih je podstaknuo da to urade. Ovo je razlog zašto ih je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, informisao da onaj koji uspostavi dobar običaj dobija nagradu svih onih koji slijede tu praksu. Praktično, on je pohvalio tog čovjeka zbog preuzimanja inicijative.
Također smo iz ove priče naučili da ne moramo biti poznati slavni ljudi niti prominentne ličnosti da bi se naša inicijativa primjetila. Čak ne znamo ni ime čovjeka koji je prvi prinio kesu srebra. Sve što znamo je da je bio stanovnik Medine. I pored toga, on je uspostavio praksu koju su odmah slijedili dvojica najuglednijih ljudi islamske zajednice – Ebu Bekr i Omer.
Zbog toga, nikada ne trebamo da se osjećamo da smo nevažni i neprimjetni da bismo predstavljali javni primjer. Kada pogledamo živote velikih lidera, utjecajnih ljudi i reformatora, otkrivamo da su ti životi bili serije pozitivnih inicijativa. Na ovaj način su oni postali tako utjecajni i zbog ovoga su bili u stanju da ostave trajno naslijeđe.
Činiti dobro djelo u javnosti kao bi se pokazao dobar primjer nije isto što i činiti ga radi ličnog ugleda. To je nešto što činimo čisto radi Allahovog zadovoljstva. Nije isticanje kada se javno čini dobro djelo sa iskrenom namjerom podučavanja ljudi šta je ispravno, ili predstavljanja dobrog primjera, ili popularisanja programa javne skrbi kako bi uspio. To je, ustvari, dobar način pozivanja ljudi Allahu,subhanehu ve te’ala.
Ponekad, najgora stvar koju možemo uraditi je da ne učinimo dobro djelo zbog stida ili straha da će nas drugi vidjeti. El-Fudajl b. Ijad je rekao: „Ostavljanje dobrih djela zbog ljudi je pretvaranje.“
Autor: Sheikh `Abd al-Wahhâb al-Turayrî
Izvor: IslamicAwakening.com
Prijevod i obrada: IslamBosna.ba
