Čovjeka na bini s neurednim pramenovima prosijede kose poznaju svi u dvorani. Ipak, on biva posebno predstavljen: “Na gitari”, viče pjevač u mikrofon, “gospodin Emir Kusturica!” Dvoranom odzvanja bura oduševljenja, dugo i glasno, a zatim odjekuju riječi: “Ne damo…”, na što podivljala masa zajedno s grupom nastavlja “…Kosovo!”
Svejedno da li u Berlinu ili u Buenos Airesu, ritual rok-grupe Emir Kusturica & Zabranjeno pušenje je na koncertima uvijek isti. Dovodeći u grupu profesionalne muzičare, zatim dokumentarcem ‘Priče super osmice’ i promoviranjem naziva grupe, Emir je zasigurno doprinio popularnosti grupe koja je svoje prve korake započela kao pank-grupa. Danas, Emir Kusturica & Zabranjeno pušenje sviraju pred nekoliko hiljada ljudi širom Evrope, Rusije, Sjeverne i Južne Amerike i s bine se, na svoj način, bore protiv nezavisnosti Kosova i za Veliku Srbiju.
U bivšoj Jugosalviji je Emirovo nacionalističko opredjeljenje poznato. Međutim, u Evropi ili SAD-u njegovo ime se povezuje prije svega s filmovima kao što je Arizona Dream (satira američkog sna s Johnyjem Deppom) ili dokumentarac o fudbalskoj zvijezdi Dijegu Maradoni ili pak melodrama i farsa Dom za vješanje (1986) i Crna mačka, beli mačor (1998). Ako bi se reditelj i dobitnik dvije Zlatne palme u Cannesu uopće mogao svrstati u neku političku grupaciju, onda je to zasigurno alternativni multi-kulti spektrum.
Tek ponegdje u javnost prodre stvarni duh Emira Kusturice. Tako je nedavno bilo na filmskom festivalu u Antaliji, gdje je Kusturica bio pozvan da bude član žirija. Nakon što su ga demonstranti optužili da tokom rata u Bosni i Hercegovini nije digao svoj glas protiv etničkog čišćenja i genocida nad muslimanima Bošnjacima, Kusturica je demonstrativno otputovao iz Antalije. Naravno, ne dok nije turskog ministra za kulturu i turizam, koji je vršio pritisak na organizatore, proglasio ličnim neprijateljem. Tada je turski reditelj Semih Kaplanoglu, inače dobitnik nagrade na filmskom festivalu Berlinale s filmom Bal, već bio otkazao svoju posjetu festivalu, iz protesta zbog Kusturičinog prisustva.
U međuvremenu se moramo zapitati zašto je Kusturica uopće i pozvan na festival. On svoje političke stavove uopće ne krije, čak je i Wanted Man, pjesma Zabranjenog pušenja, posvećena Raši Dabiću. Poznato je da se pod ovim imenom preko deset godina, dok ga je širom svijeta tražio ratni tribunal, u Srbiji skrivao ratni zločinac Radovan Karadžić. “Ko ne voli Dabić Rašu, nek poljubi … našu”, rima je koju pjevaju Kusturica i njegov bend. Na pitanje o njegovoj bliskosti s Karadžićem, Kusturica odgovora hrvatskom Globusu: “Ja sam uvijek na strani prognanika”.
Jednog osmunjičenog ratnog zločinca poistovjetiti s nedužnim prognanikom i pobunjenikom izgleda pomalo čudno. No, upravo ta ponekad direktna, a ponekad indirektna strategija opravdanja provlači se kroz Kusturičine filmove. Junaci njegovih filmova su sasvim simpatični, ali skloni nepredvidljivosti, što ponekad zna dovesti do nasilja i ubistva. Taj takozvani “regionalni ratni gen” je Kusturica svakako naveo kao razlog za raspad Jugoslavije u svojim balkanskim filmovima Podzemlje (1995) i Život je čudo (2004). Tako je u Podzemlju velikonjemački imperijalizam taj koji dijeli narode Jugoslavije, na izdajnike na jednu i nepokolebljive na drugu stranu. I naravno, za Kusturicu je sasvim jasno ko su izdajnici: Slovenci i Hrvati su slavili dolazak njemačkog Wehrmachta 1941. godine, dok su beogradske ulice – prazne. Milion izbjeglih, 150.000 ubijenih, ali, za Kusturicu je jasno da Srbi nisu krivi što ratuju. Oni su jednostavno takvi. “I prije svega, oni treba da su čisto srpski. Koncept multikulturalizma ne funkcioniše”, rekao je Kusturica. “Moja porodica je tipičan primjer toga”.
Šta se desilo s Kusturicama? Otac Murat porijeklom je iz porodice koja je prešla na islam za vrijeme vladavine Osmanskog carstva u Bosni (1463/1878). On lično se izjašnjavao kao ateista. Majka Senka, po zanimanju sudska službenica, dijete je iz srpsko-pravoslavne kuće, ali ni ona nije bila religiozna. To nije bilo neuobičajeno u Jugoslaviji pedesetih, šezdesetih i sedamdesetih godina. Sve dok je socijalistička država svojim građanima iz godine u godinu omogućavala veći životni standard, religija i nacija nisu igrale skoro nikakvu ulogu. Miješani brakovi su bili normalna pojava. Za Kusturicu je razlog za “disfunkcionalnost” njegove porodice bila upravo ta nereligioznost.
Zato je Kusturica izabrao drugačiji, radikalni put. Kao međunarodno priznat reditelj, postao je jugoslovenski idol. U svom hrvatsko-muslimansko-srpski izmiješanom rodnom Sarajevu Kusta je bio veoma priznat. Stoga su Sarajlije bile šokirane kad je reditelj odbio bilo koji vid solidarnosti sa Sarajevom 1992. Kad su postavljene prve barikade bosanskog rata, Kusta je napustio i svoje drugo prebivalište Pariz, i uputio se za – Beograd.
U glavnom gradu Srbije Kusta je na RTS-u, TV-stanici pod Miloševićevim režimom, krenuo sa svojom interpretacijom bosanske tragedije: bosanski muslimani nisu bili za multikulturalni život. Nisu Srbi, već su muslimani ti koji su počeli s naoružanjem. Uostalom, svi oni koji Srbe optužuju za raspad Jugoslavije, zaboravljaju patnju ovog naroda u Drugom svjetskom ratu.
Opsada bosanskih gradova, progoni i ubistva muslimana? Reakcija na srpsku patnju od prije više od četiri desetljeća. Kusturičini stavovi nisu samo u ovom pogledu slični stavovima Miloševićeve Srbije iz devedesetih godina, za koje se i dan-danas zalaže srpska ekstremna desnica. On također smatra tačnim stavove srpskih nacionalista da je Zapad, pogotovo Evropa totalno antisrpski: “Kad bi se Evropa pitala, sigurno bi bilo 99% za to da se svi Srbi presele u Rusiju!”
Biti Srbin za Nemanju Kusturicu, kako se Emir zove nakon pravoslavnog krštenja 2005. godine, centralni je dio njegovog identiteta. Ne obazirući se na proglašeni ateizam svojih roditelja, Kusta je siguran: “Kusturice su bile 250 godina muslimani, ali samo kako bi nadživjeli Osmanlije”. On je stao ukraj onom “poturčiti se” u svojoj porodici i porodicu vratio u pravoslavnu crkvu.
Krunisanje jasnog raskida s “grijehom” predaka: 21. januara ove godine patrijah Ruske pravoslavne crkve Ćirilo, u Moskvi dodjeljuje Emiru, odnosno Nemanji Kusturici, nagradu godine Međunarodnog fonda pravoslavnog naroda, za njegov “izvanredan rad na jačanju jedinstva pravoslavnog vjerovanja”. U to se ubrajaju i njegove aktivnosti protiv nezavisnosti Kosova. I tako je Kusta došao i do glavnog govornika na masovnim demonstracijama u Beogradu, u februaru 2008. godine.
Na Trgu Republike u centru grada, pred nekoliko hiljada prisutnih desno-populistički i ultranacionalistički orijentiranih, urlao je u zid od mikrofona: “Kojem mitu pripadamo? Kosovskom mitu!”. Kad narodna masa nakon ovakvih riječi u kolektivnom transu skandira “Emire, Srbine!” i kad hiljade demonstranata kamenuje zapadne ambasade, onda postaje jasno zašto toliki broj ljudi iz ekonomski beznadežno oslabljene Srbije još uvijek pada na foru nacionalizma i kakvu ulogu imaju prominentne osobe poput Kusturice.
Kusturica nije udarna tema u srpskim medijima samo kad ga posjete prijatelji svjetske elitne scene poput Johnnyja Deppa ili Maradone. On je jednostavno uzor. Što Kusta kaže, to se prihvata, diskutuje, uzima zaozbiljno. I upravo to koristi reditelj i muzičar za širenje svojih nacionalističkih stavova. Tako on, naprimjer, podržava ruskog slikara Andreja Budajeva, u čijim katalozima izložbe se mogu vidjeti njihove zajedničke slike. Na Budajevljevim slikama je Kusturičina Velika Srbija izrazito uočljiva. Tako je na jednoj slici naslikan bivši vođa bosanskih Srba, Karadžić, s tužnim pogledom i rukama vezanim s lisicama – junak koji se žrtvuje za pravoslavlje. Na slikama su svakako i ostali “junaci”; Milošević i bivši komandant bosanskih Srba, kojeg haški ratni tribunal još uvijek traži, Ratko Mladić. Neprijatelji su zapadnjački političari Madeleine Albright, oba Busha ili Javier Solana i oni su prikazani kao banda obučena u nacističke uniforme s krvavim mesarskim keceljama čiji je cilj samo jedno: rasparčati Srbiju.
Budajevljevim slikama se može diviti u Kusturičinom etno-selu, Drvengradu. Reditelj je, naime, za potrebe snimanja filma Život je čudo napravio selo na zapadu Srbije. On je još za vrijeme Miloševićeve vladavine postao direktorom Nacionalnog parka Mokra Gora, a Drvengrad je jedan dio tog parka. Tako je Kusturica postao jedini poslodavac na tom prostoru. U međuvremenu, Kusta sve više vremena provodi u ovom selu, čije ime je među narodom već odavno prekršteno u “Kusturičino selo”.
Kusta tamo ima i filmsku školu i, pod pokroviteljstvom srpskog ministarstva za kulturu, u njegovom selu se svake godine održava Međunarodni filmski festival.
“Ja sam ovdje sagradio srednjovjekovni životni prostor”, kaže Kusturica za TV-stanicu Arte, “jednu vrstu tvrđave iza čijih zidina ljudi mogu naći utočište. Jer, ja smatram da se čovjek danas od prijetećih katastrofa može zaštiti u enklavama”. Od kakve katastrofe? U stvarnosti, Drvengrad više liči na zabavni park. Tako ga doživljavaju i učenici koje svakodnevno autobusima dovoze iz svih dijelova Srbije kako bi posjetili “enklavu”.
Djeci se u lokalnom kinu, u srpskoj pravoslavnoj drvenoj crkvi, srpskim restoranima, prodavnicama i na štandovima sa, naravno, srpskim proizvodima, na jednostavan način servira slika svijeta kako ga vidi srpska ekstremna desnica. I sve to dok u pozadini svira “ciganska” muzika poznata iz Kustinih etno-filmova u izvedbi Zabranjenog pušenja.
Za razliku od mađarskih ili rumunskih istomišljenika, srpski ultradesničari nisu “anticiganski” nastrojeni. Romima je dopušteno da budu dio društva, sve dok se uklapaju u srpski stereotip o Ciganima, a to je da su oni pravoslavci i muzičari. Ali kao učenici, studenti, učitelji, ukratko kao normalni članovi društva, “cigani” nisu dobrodošli, baš kao i u Kusturičinim filmovima. Da nije tako, to bi protivrječilo njihovoj prirodi, o kojoj Kusturica za njemački magazin Novo kaže: “Cigani opstaju kao insekti, po principu selekcije boje i oblika njihovih krila”. Da li je ovo rasizam? Ovakva pitanja ne dotiču Kusturicu. Njegov grubi odnos prema kritičarima je dobro poznat. Prošle godine je iz svog sela izbacio hrvatsku TV-ekipu, nakon što su novinari insistirali da da izjavu o odnosu s Miloševićem.
Zar Kusturica nije za New York Times jednom rekao nešto nad čime se treba zamisliti?
“Ja ne vjerujem u demokratiju. Ako već imam vlastiti grad, onda mogu izabrati i ljude koji žive u njemu!”
Izvor: Njemački sedmičnik “Die Zeit” 21.10.2010.
Prijevod s njemačkog: Senada Mešanović
Obrada: IslamBosna.ba