Nećeš nikada biti Nijemac

Tek u centru Njemačke je Ozanu Ceyhunu postalo jasno da ga Nijemci nikada neće potpuno prihvatiti. Desilo se na kahvi s kancelarom, prije osam godina. Gerhard Schroeder je tek bio ponovo izabran i htio se zahvaliti Ceyhunu. Ishod izbora za Bundestag je bio tijesan. Schroederovoj pobjedi su doprinijeli glasovi birača turskog porijekla, koje je Ceyhun mobilizirao da glasaju za SPD. Kancelar se htio lično zahvaliti.

Ceyhun je osjećao duboki ponos kad je primljen u radnu sobu s pogledom na njemački parlament. Ali osjećaj nije bio dugog trajanja. Kad je pola sata kasnije napustio kancelariju, Ceyhun je shvatio.

Ovaj SPD političar je mnogo razmišljao o svom identitetu. Sad je podnio zahtjev za tursko državljanstvo i odlazi u tursku politiku.

Neko bi pomislio da se vraća. Ali to je pogrešno. Kao što je i Schroeder bio u krivu. Susret s kancelarom je počeo obećavajuće. Nakon rukovanja i riječi zahvale, Schroeder se interesovao za političke planove svog posjetioca koji je tada bio njemački zastupnik u evropskom parlamentu i koji je to namjeravao i ostati. Schroeder je načeo temu o izborima u Turskoj gdje je novoosnovana stranka AKP Recepa Tayyipa Erdogana upravo došla na vlast. “Reci mi, Ozane”, reče mu Šreder, “Zbog čega su tvoji zemljaci izabrali ovog Erdogana?”

Ceyhun priča ovu epizodu, koja će promijeniti njegov život, pod drvećem na obali Bosfora. Ona ga je dovela u istanbulsku mahalu Emirgan, gdje je odrastao i gdje je pohađao školu, dok 1980. godine nije morao otići u egzil, zbog vojnog udara. Nikad nije ni pomišljao da živi u Turskoj – kao njemački državljanin, muž jedne Njemice, i otac njemačke djece. Ali odluka je polahko sazrijevala. “Zbog čega su tvoji zemljaci izabrali ovog Erdogana?”

Da li je trebao objasniti drugu “Gerdu”, kojeg nije persirao, da on nije Turčin i da se u tursku politiku razumije kao i sam Schroeder? Da li mu je trebao reći kako se može prvo zahvaliti za pomoć pri ponovnom odabiru za kancelara da bi mu u sljedećem momentu dao do znanja da nije jedan od njih?

“I onda sam se odlučio: dosta je više!”, priča Ceyhun. I prije Schroedera je hiljadu puta morao objašnjavati da Erdoganovi birači nisu njegovi zemljaci, ali nije imalo nikakvog smisla. “Rekao sam sebi:Konačno prihvati istinu. Nećeš nikada biti Nijemac”.

Ceyhun duboko uzdahne, baci pogled na Bosfor koji je obasjan suncem. Doima se izgubljenim među nasmijanim stanovnicima Istanbula koji sjede u kafićima. Kao zarobljenik jedne spoznaje koja mu nije lahko pala, jer se decenijama svim silama borio da se “integriše” u njemačko društvo.

Ceyhunova priča govori mnogo o predrasudama, nemarnosti i nepažljivosti s kojima se susreću Nijemci turskog porijekla i koje su prisutne i kod elite njemačkog društva. Ceyhun priča veoma dobro njemački s obzirom na to da ga je naučio tek kao odrasla osoba. Djecu je odgajao na njemačkom i nije ih podučio turskom. Kad mu je jedan turski poznanik rekao da “pravi Turčin” ne nosi naušnicu, Ceyhun je iz inata probušio uho. Ozan Ceyhun je htio biti Nijemac.

Ne da je on to sebi odabrao. Ko na Bosforu živi kao što je to njegova porodica tada, taj ne napušta zemlju dobrovoljno. Njegov otac je bio poznati pisac, familija je bila ugledna. Ozan je išao u školu kad je Turska potonula u haos. Prisjeća se kako je iz mrtvačnice ispraćao leševe svojih 17-godišnjih vršnjaka – ljevičarski gimnazijalci koji su upali u “ulične kontrole” desničarskih ubica. Vojni udar 1980. godine je zaustavio ulične tuče, samo ljevičari su nakon toga bili odvođeni. Među njima je bio i Ceyhunov otac koji je bio zatvoren u zloglasnom zatvoru Metris. Kad je vojska njegovu majku pitala gdje mogu naći Ozana, on je sjeo u sljedeći autobus za Bugarsku. Tursku će posjetiti tek 20 godina kasnije.

Sudbina ga je dovela u njemački grad Rüsselsheim. Tu je završio školu za odgajatelja, tu je upoznao svoju kasniju suprugu s kojom ima dva sina. Za stranku Zelenih je sjedio u lokalnom parlamentu i najradije bi tu još uvijek bio. Ured za strance je pokušao da ga deportuje u Tursku i njegovu tada trudnu suprugu su optužili da se udala za njega samo da bi on dobio papire.

Na kraju se sam gradonačelnik pobrinuo za legalni boravak i da Ceyhun dobije njemačko državljanstvo, nakon što mu je Turska oduzela njihovo. Čak su mu na kraju našli i stan.

Ako mu je igdje moglo poći za rukom da postane Njemac, onda je to bilo u Rüsselsheimu. Ali ni njegova djeca se nisu mogla osjećati kao Nijemci. “Škola, društvo…” uzdiše Ceyhun. Njegovog mlađeg sina Dominika je nastavnik muzičkog pred cijelim razredom pitao zbog čega ima takvo ime: “S turskim ocem bi se trebao zvati Muhamed.” Stariji sin Oliver govori o “društvu tri klase” u školi – “djeca njemačkih roditelja, djeca turskih roditelja i mješanci”.

Iako u Rüsselsheimu nisu imali niti turskih prijatelja niti turskih komšija, sinovi su svjesno tražili Turke kao prijatelje. Oliver, koji je u međuvremenu student, na ruci je istetovirao: “Ponosan sam na svoje korijene.” Na turske – podrazumijeva se. Oba sina prebacuju ocu što ih nije podučio turskom jeziku. “Možda je to bila moja greška”, priznaje Ceyhun danas.

Iako porodica Ceyhun i dalje živi u Rüsselsheimu, Ozan Ceyhun više nije dio političke scene njemačke pokrajine Hessen. On danas živi na Bosforu i njegov mobilni telefon neprestano zvoni. Njegove sposobnosti nisu više potrebne u Njemačkoj, ali su zato u Turskoj traženije nego ikada. On je savjetnik turskog ministra za evropska pitanja Egemena Bagisa kao i predsjednika Sjevernog Kipra Dervisa Eroglua. Parlament njegovog rodnog mjesta Adane ga je jednoglasno imenovao za savjetnika za evropske integracije. Savjetnik je čak i gradonačelnika istanbulskog okruga u kojem se nalazi Emirgan. Svi oni cijene iskustvo i kontakte koje je on skupio u 25-godišnjoj političkoj karijeri.

Zemlja iz njegove mladosti se promijenila. Otkako je AKP na vlasti, Turska se reformira i demokratizira. Ekonomija cvjeta. Nalog za hapšenje, s kojim su ga tražili pučisti, ne postoji više. Jedan sud ga je oslobodio od svih optužbi. S ovom novom domovinom se Ceyhun može identifikovati.

Uprkos svemu, ne može se potpuno oprostiti od Njemačke. “Gdje će mi biti grob”, kaže “to još uvijek ne znam.”

Piše: Susanne Güsten, dopisnik iz Istanbula
Izvor: Potsdamer Neueste Nachrichten, 8.10.2010.
Prevod i obrada: IslamBosna.ba