Zulfino čelo je prekriveno s crvenim flekama, tanke ručice mlohavo vise niz tijelo, oči su ispupčene. Dijete je sa osam mjeseci teško tek 4,5kg. Tipični slučaj neuhranjenosti. Nakon rođenja, babice u bolnici su Zulfu hranile sa hranom u prahu. Pri otpustu njezina majka je dobila još jedno pakovanje kao poklon i od tada je s mukom skupljala novac za hranu u prahu. Zulfin otac radi kao šivač, veliki dio njegove plate su morali davati za dječiju ishranu. Nekada su roditelji hranu morali više razvodniti nego što je stajalo na pakovanju. Majka je pokušala da Zulfu doji ali nije imala mlijeka. Dijete je sve češće bolovalo od proljeva, povraćanja, oboljenja disajnih puteva. Roditelji su očekivali najgore dok jedna komšinica nije preporučila da odu u islamsku bolnicu ‘Leyan Kesehatan Cuma-Cuma’ i potraži doktoricu Asti, ona ima iskustva s takvim stvarima.
Asti Pramborini je odlučila da Zulfinu majku tri sedmice zadrži u bolnici i da liječi njezine mliječne žlijezde, dok nije bila u stanju da daje mlijeko – da doji. Od tada se popravilo i Zulfino zdravstveno stanje, proljev je nestao, dijete se udebljalo. “U brojnim slučajevima se ne zna pravi uzrok neuhranjenosti, ali ovdje je stvar jasna: djevojčica je žrtva ishrane flašom,” kaže doktorica. UNICEF kaže da u Indoneziji svake godine umre 30.000 djece jer u prvih šest mjeseci budu hranjena hranom u prahu. Oko 45% indonežanskih porodica nema pristupa čistoj i pitkoj vodi. Dječija hrana pomješana sa nečistom vodom daje potencijalni smrtonosni koktel. Lista oboljenja je duga: neuhranjenost, proljev, oboljenja disajnih puteva, alergije, anemija. Svjetska zdravstvena organizacija WHO preporučuje da majke prvih šest mjeseci djecu isključivo doje i da nastave sa dojenjem do druge godine sa postepenim dodavanjem čvrste hrane.
U Indoneziji, kao i u mnogim drugim zemljama svijeta ovo je puka teorija. Samo 32% novorođenčadi u prvih šest mjeseci dobija isključivo majčino mlijeko. Tendencija je opadajuća. Po podacima UNICEFa stopa beba ispod dva mjeseca koje doje je između 2002. i 2007. godine pala sa 64 na 48,3%. Istovremeno je narasla stopa djece koja dobijaju hranu u prahu. Šta je uzrok ovome? Jedan od uzroka po UNICEFu je “agresivni marketing proizvođača hrane u prahu”. Doktor Asti je žena sa hidžabom, karminom i strpljivim glasom. Ona kaže: “ovakve slučajeve viđam svakodnevno. I mnoga djeca ne prežive. Iz iskustva mogu reći da hrana iz flaše može ubiti djecu.” Već 30 godina vodi borbu protiv dezinformacija. Ona radi u raznim bolnicama i svugdje gdje po prvi put dođe, hodnici su puni reklama.
Novorođenčad se nose u tzv. “baby rooms” gdje im se daje hrana u prahu – uvijek od proizvođača s kojim bolnica ‘kooperira’ – čitaj koji plaća babice i ljekare. I ne prođe dan u kojem se Asti Pramborini ne susreće sa ženama koje kažu: “na TV-u reklama kaže da dječija hrana moje dijete čini zdravim, otpornim i inteligentnim.”, “Babica mi je rekla da moje mlijeko nije dovoljno da zasiti moju bebu.” Tada Asti uzme kesicu iz koje izvadi jedan kliker, njezin materijal za pojašnjavanje u ovakvim slučajevima. Kliker uzme između palca i kažiprsta: ovo je veličina dječjeg želuca nakon rođenja – i kažu vam da ga vaše mlijeko nije u stanju ispuniti?” Malo veći kliker – želudac nakon tri dana. Loptica za stoni tenis – nakon jedne sedmice. “Naravno da hrana u prahu ima smisla”, kaže Asti Pramborini “kod medicinski iznimnih slučajeva poput preranog poroda. Ali ni u kojem slučaju kao masovni proizvod.”
Jedan ‘Carrefour’ supermarket u Džakarti. Dva prolaza sa velikim regalima su ispunjeni šarenom ponudom dječije hrane: na pakovanjima se smješkaju ‘salesgirls’ američkih i evropskih proizvođača: Nestlé, Frisian Flag, Numico, Wyeth, Abbott. “Nourish your beloved baby” – Hranite vaše voljeno dijete – stoji na pakovanju predviđenom za bebe od 0-6 mjeseci. “Hranite vaše dijete u fazi odbijanja od dojenja”, na pakovanju od 6-12 mjeseci. Jedan proizvod za bebe od 0-12 mjeseci obećava “Infant formula for brain and body development” – Formula za razvoj mozga i tijela dojenčadi”. Na pakovanju stoje slova “IQ”. Proizvod kojeg preporučuju nakon toga ‘obećava’ – “postignite napredak u školi”. U međuvremenu se može kupiti hrana u prahu za buduće majke, za majke dojilje, za žene koje nose hidžab – sa dodatkom vitamina D, koji treba da nadomjesti navodni nedostatak sunčevih zraka.
Indonezijski magazini su dobro popunjeni reklamama za dječiju hranu, pored glavnih ulica u Džakarti stoje džambo plakati, u bolničkim odjeljenjima za novorođenčad na zidovima stoje simboli poznatih proizvođača, kao i na karticama za pacijente i na zaglavlju dječijih krevetića. Ali stvari koje se odvijaju u tajnosti su još učinkovitije. U restoranu u jednom od brojnih trgovačkih centara Džakarte sjedi Ibu Magdalena i rekapituliše svoju dvadesetogodišnju karijeru. Bila je na mnogim čarobnim plažama Azije; u Tajlandu, na Baliju. Bila je i u Japanu – iako babice u Indoneziji ne zarađuju mnogo. Kako je to uspjela?
Godinama je ispunjavala norme koje su joj zadali proizvođači hrane za djecu, kaže nam. Za mjesečno dvadeset prodanih paketa u toku godine, proizvođač je nagrađivao sa kursom iz stručnog usavršavanja i četverodnevnim boravkom na plaži. U jednom slučaju su četiri aviona puna babica na poziv firme ‘Numico’ otišla za Bali. Babice koje bi posebno bile marljive, o trošku firme bi mogle obaviti hadž. Ponekad bi dobivale i novac u gotovini, klima uređaje, ili frižidere. Nekoliko stotina novorođenčadi je Ibu Magdalena hranila sa hranom u prahu. “Stidim se toga”, kaže ona “ali to sam radila iz neznanja.”
Stidljiva kritika na račun hrane u prahu je javnost ugledala tek 1975. godine kada je u snimljen film “Bottle babies” njemačkog režisera Petera Kriega iako Nestlé tu hranu proizvodi od 1867. godine. Početna scena filma pokazuje jednu kenijsku majku koja u bolnicu nosi uplakano dijete. Glas ljekara nabraja simptome: proljev, povraćanje, treperenje srca, neredovno disanje. Zdravlje dijeteta je ozbiljno narušeno jer je majka umjesto da ga doji, poslušala sveprisutne reklame za hranu u prahu. Film zatim pokazuje agresivne metode marketinga proizvođača: besplatna pakovanja u bolnicama, poklone ljekarima i babicama, radio džingl sa sloganom: “white man’s powder that will make your baby grow and glow” – Prah bijelog čovjeka koji čini da vaše dijete raste i sija.
Zbog ove i sličnih kampanja, industrijske zemlje su početkom 80-ih godina bojkotovale Nestlé. 1981. svjetska zdravstvena organizacija WHO je donjela međunarodni kodeks koji reguliše marketing i reklamne aktivnosti za “proizvode koju zamjenjuju majčino mlijeko”; zabrana reklame u javnosti, zabrana zloupotrebe bolnica i bolničkog osoblja u reklamne svrhe, zabrana lažnih podataka na pakovanjima. Ali i do danas organizacija za nadgledanje ovih zabrana (International baby food action Network – IBFAN) objavljuje prekršaje kodeksa. Kritičari vide paralele sa duhanskom industrijom: studije se sabotiraju, koriste se rupe u zakonu. Još 1999. godine je tadašnji zamjenik šefa UNICEF-a, Stephen Lewis izjavio: “Ko zastupa tvrdnje o hrani u prahu kojima potkopava povjerenje majki u dojenje, u njega ne smijemo gledati kao uspješnog poduzetnika, nego kao kršioca ljudskih prava najgore sorte.”
I Nestlé se nalazi u kritičkim izvještajima IBFAN-a. Firma, sa svoje strane, isto tako redovno objavljuje izvještaje u kojima optužbe naziva “neosnovanima”. Ali pionirni koncern Nestlé nije jedina firma koja se u Aziji i Africi bori za tržište. U Indoneziji je firma Numico vodeći proizvođač. Indonezija je ogromno tržište, u ovoj zemlji živi 240 miliona ljudi, što je čini četvrtom po brojnosti stanovnika na svijetu. Iz dokumenata kojima raspolažemo, Numico želi ‘agresivno’ da odbrani vodeću poziciju. Između ostalog “snadbijevanje produktima u bolnicama” se treba povećati. U “premijum i standard” segmentima se koncetrišu na ljekare, u “niskim segmentima” na babice.
U zadnjem UNICEF-ovom izvještaju se kaže da svi proizvođači u Indoneziji krše kodeks WHO-a. Ali Indonezija je samo vrh ledenog brijega. Posebno krizna žarišta su omiljena tržišta zapadnih koncerna jer u njima vlada anarhija po pitanju zakona i kontrole. U Afganistanu jedna evropska firma reklamira hranu u prahu koja je “od samog rođenja dobra za vašu bebu.” Jedan poznati glumac se pojavljuje kao osoba koja reklamira prozvod. Sa 151 umrlim djetetom na 1.000 novorođenčadi, Afganistan ima jednu od najvećih stopa mortaliteta. Diba Džafar iz Džakarte je mlada žena sa hidžabom i radoznalim pogledom. Kada je zatrudnila, preko interneta se informisala o ishrani dojenčadi. Naišla je na preporuke WHO-a i UNICEF-a o isključivom dojenju. I u svome gradu je naišla na suprotnu praksu gdje god bi došla.
U bolnici u kojoj je rodila svoga sina Rafaa, sva djeca su bila odvedena u “baby room”, dva sprata ispod soba majki gdje su im davali hranu iz flašice. Ona je insistirala na dojenju svoga sina, noći bi provodila na plastičnom ležaju ispred baby sale, na krevetić svoga sina je naljepila cedulju “Asi eksclusif” – isključivo majčino mlijeko! Nekoliko mjeseci kasnije Diba je sjedila sa nekoliko majki i ispostavilo se da su sve imale iste probleme: nikakvih informacija o dojenju, stalna borba sa medicinskim osobljem koje je na silu htjelo da djecu odvede u baby room. Osnovale su udruženje koje savjetuje i podžava majke po pitanju dojenja: AIMI – udruženje majki dojilja Indonezije. Nakon samo nekoliko sedmica imale su stotine upita nesigurnih majki i tu su imale predosjećaj da u cjeloj zemlji nešto nije u redu. Proširile su svoje aktivnosti na promatranje marketinških strategija koncerna kao i pravno savjetovanje. “Tek kada majke poznavaju svoja prava,” kaže Diba “mogu insistirati na njima.”
Napori organizacije AIMI daju nadu, ali oni sami nisu u stanju da promijene svakodnevnu praksu u ogromnoj zemlji Indoneziji. Da bi se stvari promjenile potreban je prasak. Za babicu Bidan Budi iz gradića Klaten, pokrajina centralna Java, ovaj prasak je došao u maju 2006. godine. Zemlja se tresla, vulkan Merapi je izbacivao lavu, 60.000 ljudi je umrlo. Među donacijama iz cijelog svijeta bile su tone mlijeka u prahu, koje je u haosu podijeljeno bez plana. I majke koje su do tada dojile počele su davati svojoj djeci mlijeko u prahu. Mnoga djeca su dobila proljev. Nakon zemljotresa voda je bila zagađena. Usljed toga UNICEF je započeo trening za babice u kojem je težište bilo na prednostima isključivog dojenja. Babica Budi je bila puna nevjerice: to što je praktikovala 20 godina je odjednom postalo pogrešno? I onda je došao, kako ona kaže “trenutak prosvjetljenja”. Vidjela je novorođenče koje je majka stavila na grudi. Nakon manje od pola sahata dijete je samo od sebe počelo da se kreće ka dojki i da siše mlijeko. “To je bio kao Allahov signal,” kaže ona. “U tom trenutku sam shvatila da sam dvadeset godina iz neznanja na kocku stavljala živote novorođenčadi.”
Vlasti Klatena su donijele zakon po kojemu je zabranjeno majci uskratiti njezino pravo na dojenje djeteta. Rony Rukmito, direktor zavoda za zdravstvo, priča kako su mu nakon toga došli predstavnici dva proizvođača dječije hrane i upitali ga: koliko para želite da povučete zakon? Samo recite iznos. Odgovorio sam im “mi imamo uspješan projekat za zdravlje naše djece. Nemojte ga uništiti.” Postoje naznake da bi zakon iz Klatena mogao služiti kao primjer na državnom nivou. Indonezijska vlada je sazvala savjetodavno vijeće koje bi trebalo da pripremi zakone o boljem dojenju – u njemu se nalaze i Diba Džafar i njezine kolegice iz AIMI-a. UNICEF radi na studiji koja će opovrgnuti klasični argument lobista proizvođača dječije hrane: da će na ovaj način nestati hiljade radnih mjesta. Po preliminarnim rezultatima studije, korist indonezijskoj ekonomiji je minimalan – hrana u prahu se uvozi iz Evrope i Amerike, a u Indoneziji se samo pakira.
Zadnjih dana znakovi nade su sve učestaliji. Ministrica zdravlja je dječiju hranu imenovala za jednu od dva prioriteta svoga mandata – drugi je borba protiv duhana. Ali ministrica zdravlja se mora boriti protiv suprotstavljenih interesa. Nedavno je Nestlé najavio da će uduplati svoje kapacitete za preradu mlijeka u Indoneziji. U Džakarti su otvorili novu fabriku. Pri presijecanju svečane vrpce, u prvom redu se nalazio ministar za ekonomiju.
Piše: Tobias Zick
Preuzeto iz njemačkog porodičnog magazina “NIDO” izdanje 09/2010.