Priča kako su srpska djeca u izviđačkim kampovima u Sibiru, prije dve godine, podučavana borilačkim i vojnim vještinama: da sklapaju i rasklapaju oružje, bacaju bombe i noževe, ustalasala je srpsku javnost.
Tim povodom, oglasili su se i srpski psiholozi, sociolozi, pravnici, pa čak i tužilaštvo, koje preispituje cio slučaj. Mahom, svi su saglasni u jednome – riječ je o “zloupotrebi djece”, i treba postaviti pitanje krivične odgovornosti onih koji organizuju te aktivnosti, kao i onih koji treniraju djecu.
Optužbe su, konkretno, stigle na račun ruskih domaćina Sveruskog pokreta “Kosovski front” i vojno-patriotskog udruženja “Stjag”, na čijem je čelu Aleksandar Kravčenko, kozak i bivši ruski dobrovoljac u ratu na prostoru BiH devedesetih godina, kao i na račun Udruženja ratnih veterana srpskih zemalja 1990-1999 “Patriotski front”, preko kojih su srpska djeca putovala u Rusiju…
S druge strane, nije tajna da u Rusiji postoji oko 2.500 vojno-patriotskih klubova širom zemlje u kojima se obučavaju djeca, a iza kojih stoji ruska država i crkva. Tragom priče, ekipa “Vesti” posjetila je jedan takav klub na sjeveroistoku Moskve, prisustvovala je obuci, razgovarala sa decom, roditeljima, sveštenikom, instruktorom…
Na prostranom platou, nedaleko od metroa i stanice Bibirevo, uzdiže se novoizgrađena, ali još nezavršena crkva. Na prvi pogled, izgleda kao da hram još nije zaživio. U porti nas dočekuje naš domaćin – Aleksandar Kravčenko. Betonskim stepenicama se spuštamo u crkvu.
– Hram se još gradi, biće posvećen Svim moskovskim svetitelljima – na tečnom srpskom objašnjava nam Kravčenko. – Crkva nam je dala prostor za vježbanje, a
obično je u drugim klubovima sve skromnije. Ovde vježbamo od 2006. godine.
Besjeda sa ocem Andrejem
Dok prolazimo hodnikom, odjednom se “otvorio” prostor i u vazduhu se osetio miris tamjana i voska. Ljudi se u tišini mole ispred oltara. Na zidovima ikone. Shvatamo, da crkva, ipak, živi. Nastavljamo dalje do sljedećih vrata, i ulazimo u fiskulturnu salu. Na naše opšte iznenađenje – prazna je: nema djece. Pitamo: gde su?
– Oni su u prostoriji pored, trenutno imaju besjedu sa ocem Andrejem. To nije čas veronauke na kojem samo uče o svecima već prava besjeda. Oni ovde vode besjede, i duhovno sazrevaju – kaže Kravčenko.
Odmah potom on se osvrnuo na aktuelne vijesti koje stižu iz Srbije, na priče o vojnim kampovima širom Rusije u kojima se djeca podučavaju ratnim veštinama.
– Već osam godina objašnjavam, ali ljudi u Srbiji nikako ne mogu da shvate. To nisu kampovi, to su klubovi! Naš osnovni cilj jeste da sklonimo djecu sa ulica.
Poput svakog časnog vojnika, Kravčenko preuzima odgovornost na sebe i kada je riječ o optužbama koje stižu iz Srbije.
– Osjećam se krivim zbog tih dešavanja u Srbiji, jer sam lično ja pokrenuo tu priču u vezi sa srpskom djecom. Pretpostavio sam da to može biti dobro i za Srbiju. Nije ovaj vid obuke ništa novo, nisu to Rusi izmislili, to je postojalo i kroz istoriju srpskog i drugih slavenskih naroda.
Engleski izviđački sistem je bio sličan ovome što mi sada radimo. I ovaj sistem u Rusiji je nastao osamdesetih godina, u sovjetsko vreme, od veterana rata u Afganistanu. Ovo je naš pokušaj da spasemo djecu da ne postanu alkoholičari, kriminalci, narkomani, čak i politički ekstremisti, što je u Rusiji sada problem – objašnjava naš sagovornik.
Ovaj način rada, po Kravčenkovim rečima, pokazao je veliku efikasnost, Crkva je to blagoslovila, prihvatila i aktivno učestvuje u tome.
– Od 2002. godine počeo sam da pokazujem i srpskom pravoslavnom i patriotskom društvu kako je lijepo to što mi radimo i smatrao sam da bi i Srbija to mogla da primjeni. Nakon nekoliko godina pronašao sam ljude kojima je to postalo interesantno. U ovom slučaju, radi se o veteranskom “Patriotskom frontu”.
Prirodne igre rata
U vojno-patriotskoj “Družini dobrovoljaca” na Bibirevu obuka se odvija svakodnevno, ali Kravčenko zbog obaveza u “Stjagu” i “Kosovskom frontu” djecu obučava samo petkom.
Njegov zadatak je da ih uči borilačkim veštinama, streljaštvu, prvoj pomoći, preživaljavanju u prirodi.
– Obuka je prilagođena uzrastu djeteta. Imamo djecu od četiri godine, od sedam godina, a imamo i studenta Bogoslovije. Preporučujem da djeca ono što ja predajem počnu da uče od devete godine, ali bilo je slučajeva da su dolazili i mlađi.
Ovih klubova u Moskvi i cjeloj Rusiji ima mnogo i često organizujemo između njih i takmičenja. Za dječake u tom uzrastu je sasvim normalno i prirodno da se igraju rata. Iako smo mi pacifisti, ne možemo nikako toga da se oslobodimo – dodaje Kravčenko.
Prekidamo razgovor i ulazimo u susjednu učionicu. Za katedrom – otac Andrej, a u klupama, obučeni u vojne uniforme sede dječaci različitog uzrasta i jedna djevojčica. Upravo su završili besjedu. Okupljaju se oko stola, vade mape i kompase. Jasno je – na redu je čas topografije.
Većina njih nam priznaje da im se od svega na obuci najviše dopada da sklapaju i rasklapaju “kalašnjikov” ili pucaju u metu.
Vesti-Online