Otkrića WikiLeaksa: Američka sramota (Robert Fisk)
Kao i obično – Arapi su znali. Znali su sve o masovnim mučenjima, pucnjima na civile iz zabave, nečuvenoj upotrebi zračnih snaga protiv porodičnih kuća, okrutnim američkim i britanskim plaćenicima, grobljima nevinih žrtava. Cijeli Irak je znao. Znao je zato što su oni bili žrtve.
Samo smo se mi mogli pretvarati da nismo znali. Samo smo se mi na Zapadu mogli usprotiviti svakoj žalbi i svakom navodu protiv Amerikanaca ili Britanaca, s nekim zaslužnim generalom koji nas je branio lažima (kao što su užasni američki glasnogovornik Mark Kimmitt i grozni zapovjednik združenog štaba SAD-a, Peter Pace). Pronađe se čovjek koji je preživio mučenje – nama bude rečeno da je u pitanju teroristička propaganda; otkrije se kuća puna djece ubijene u američkom zračnom napadu – i to je, naravno, teroristička propaganda, „kolateralna šteta“ ili jednostavno kažu: „Mi nemamo ništa s tim.“
Ipak, svi smo znali da su oni uvijek imali nešto s tim. Jučerašnja rijeka vojnih dopisa je to ponovo i dokazala. El-Džezira je uložila ogromane napore u traganju za iračkim porodicama čiji su muškarci i žene evidentirani kao ubijeni na američkim kontrolnim punktovima. I ja sam se sjetio jednog jer sam 2004. godine izvještavao o izrešetanom autu, dvojici mrtvih novinara, sjetio sam se čak i imena lokalnog američkog zapovjednika – a nedjeljnji The Independent je prvi upozorio svijet na horde nediscipliniranih naoružanih plaćenika koji su poslati u Bagdad da štite diplomate i generale. Ovi plaćenici koji su po svome običaju ubijali po gradovima Iraka; izmaltretirali su me kada sam im rekao da sam pisao o njima još 2003. godine.
Uvijek je zgodno izbjegavati priču riječima „ništa novo“. Ideju o „staroj priči“ koriste vlade kako bi ugušile medijski interes za priču, ali i mi, novinari, je znamo upotrebljavati kako bismo prikrili naše besposličarenje. Tačno je da su reporteri vidjeli dešavanja o kojima govorimo i prije. Pentagon je 2007. godine proslijedio „dokaz“ iranske umiješanosti u proizvodnju bombi u južnom Iraku novinaru New York Timesa, Michaelu Gordonu. Osjetljivi materijal, kojeg sada možemo čitati, je mnogo sumnjiviji nego što je to verzija koju je Pentagon ponudio. Iranska vojna ostavština je ležala po cijelom Iraku još od iransko-iračkog rata (1980-88.) i većina napada na Amerikance u tom periodu je bila izvršena od strane sunnijskih pobunjenika. Usput, izvještaji koji govore o tome da je Sirija dopustila pobunjenicima prolazak kroz svoju teritoriju – tačni su. Razgovarao sam s porodicama palestinskih bombaša samoubica čiji su sinovi stizali u Irak iz Libanona, preko libanonskog sela Medždel ‘Andžer, a nakon toga preko Halepa na sjeveru Sirije, kako bi napadali Amerikance.
Međutim, zapisano u hladnom vojničkom silu – ovdje, u dokumentima WikiLeaksa, leži dokaz američke sramote. Ovo je materijal koji može biti korišten na sudovima. Ako je 66081 (sviđa mi se ovaj dio „81“) najviša cifra civilnih žrtava koju Amerika navodi, onda je stvarna brojka mnogo viša, pošto Amerikanci broje samo civilne žrtve za koje su saznali. Neki od njih su donošeni u bagdadsku mrtvačnicu u mom prisustvu, tada mi je jedan viši službenik rekao kako je irački ministar zdravlja zabranio doktorima da vrše autopsije nad tijelima koje dovezu američke trupe. Zbog čega sada to? Zbog toga što su neki zlostavljani do smrti od strane Iračana koji rade za Amerikance? Ima li ovo veze sa 1.300 neovisnih američkih izvještaja o zlostavljanjima u iračkim policijskim postajama?
Amerikanci se nisu ništa drugačije ponašali ni u prvoj rundi. U Kuvajtu su američke trupe znale za Palestince koji su bili zlostavljani od strane Kuvajćana u policijskim postajama nakon oslobađanja grada od jedinica Saddama Husseina 1991. godine. Član kuvajćanske kraljevske porodice je bio umješan u zlostavljanje. Američke snage nisu intervenisale. Samo su se požalile kraljevskoj porodici. Vojnici su uvijek imali nalog da ne intervenišu. Naposljetku, šta je izraelska vojska rekla poručniku Aviju Grabovskom kada je u septembru 1982. godine izvjestio svoga nadređenoga da su izraelski saveznici, kršćanske falange, upravo ubile nekoliko žena i djece? Komandant bataljona mu je rekao: „Znamo za to, nismo željeli da se to dogodi, a ti se ne miješaj.“ Radi se o masakru u Sabri i Šatili.
Spomenuti navod dolazi od izraelske Kahan komisije iz 1983. godine – a nebesa znaju šta bismo čitali kada bi se WikiLeaks domogla ogromnih vojnih izvještaja izraelskog ministarstva odbrane (ili čak sirijske verzije). No, naravno, tada se još uvijek nismo znali koristiti računarima, niti pisati na njima – i to je jedna od važnih lekcija cijelog ovog, WikiLeaks fenomena.
U toku Prvog svjetskog rata ili Drugog, u Vijetnamu, vojni izvještaji su se pisali na papire. Mogli su biti pisani u tri primjerka, ali kopije su se mogle izbrojati, tako da se bilo kakva špijunaža mogla upratiti, a propusti prevenirati. „Pentagonški papiri“ o Vijetnamu su uistinu bili pisani na papirima. Morali biste poslati špijuna da ih pronađe. Ali, papiri su se uvijek mogli uništiti, pocijepati, baciti u smeće. Sve kopije su se mogle uništiti. Na primjer, krajem Prvog svjetskog rata, britanski poručnik je upucao jednog Kineza nakon što su kineski radnici opljačkali francuski vojni voz. Kinez je nasrnuo nožem na vojnika. No, tokom tridesetih godina, vojnikov dosje je pocijepan, tako da nije ostalo traga o incidentu. Jedino se spominje u pukovnikovom ratnom dnevniku koji bilježi kinesku umiješanost u pljačku „francuskih vozova za snabdijevanje“. Jedini razlog zašto ja znam za ubistvo jeste to što mi je otac bio britanski poručnik, pa mi je ispričao o događaju prije no što je umro. Tada nije bilo WikiLeaksa.
Ipak, mislim da će ova gomila materijala o iračkom ratu imati ozbiljne implikacije kad je riječ o novinarima, a i o vojskama. Koja je budućnost Seymor Hershovog i starinskog načina istraživačkog novinarstva kojeg je praktikovao Sunday Times? Šta je poenta u slanju grupa reportera da istraže ratne zločine i vojna „Duboka grla“, ako će se skoro pola miliona tajnih vojnih dokumenata pojaviti na ekranu ispred vas?
Još nismo stigli do kraja priče o WikiLeaksu, ali ja bih radije pretpostavljao da ima više od samo nekolicine američkih vojnika umiješanih u ovo posljednje otkriće. Ko zna hoće li se WikiLeaks približiti „vrhu“? Na primjer, El-Džezira je u svojim istraživanjima izdvojila dio s pentagonske novinske konferencije iz novembra 2005. godine. Naime, Peter Pace, nenadahnuti zapovjednik združenog štaba SAD-a, je podučavao novinare kako bi vojnici trebali reagovati na okrutno postupanje prema zatvorenicima, ponosno naglašavajući da je dužnost američkog vojnika da interveniše ukoliko vidi tragove zlostavljanja. U tom trenutku kamera se pomjera na mnogo mračniju figuru sekretara za odbranu – Donalda Rumsfelda, koji odjednom prekida Pacea i na njegovo zaprepaštenje, govori: „Vjerujem da nisi mislio kako oni (američki vojnici) imaju obavezu fizički zaustaviti zlostavljanje. Trebaju izvijestiti o njemu.“
Važnost ove prikriveno-sadističke, opaske su, naravno, previdjeli novinari koji su pod uticajem vlade. No, tajni izvještaj Frago 242 sada daje konferenciji puno više smisla. Izjava koja, po svoj prilici, potiče od generala Ricarda Sancheza daje instrukcije vojnicima: „Ukoliko prvobitni izvještaj potvrdi da američke snage nisu bile umiješane u zlostavljanje zatvorenika neće se sprovoditi dalja istraga, osim ako ne bude naređena od strane HHQ (Višeg komandnog štaba).“ Ebu Graib se dogodio pod Sanchezovom upravom u Iraku. Usput, Sanchez je bio taj koji mi na press konferenciji nije mogao objasniti zbog čega su njegove trupe ubile Saddamove sinove u oružanoj borbi u Mosulu, umjesto da su ih zarobile.
Dakle, Sanchezova poruka je, čini se, morala imati Rumsfeldov nalog. Zbog toga je general David Petraeus, inače omiljen među američkim novinarima, po svoj prilici odgovoran za dramatično povećanje američkih zračnih napada u protekle dvije godine – zabilježena su 229 napada u 2006. godini, ali 1.447 u toku 2007. godine. Također je zanimljiva činjenica da je broj američkih zračnih napada u Afganistanu povećan za 172% od kako je Petraeus preuzeo zapovjedništvo. Sve se čini još šokantnijim sada kada Pentagon insinuira da WikiLeaks ima krvi na svojim rukama. Pentagon je prekriven krvlju od pada atomske bombe na Hirošimu 1945. godine, a za instituciju koja je naredila ilegalnu invaziju na Irak 2003. godine (u toku koje je, prema njihovim izvještajima, poginulo preko 66 hiljada civila od ukupnog broja 109 hiljada mrtvih) tvrditi da je WikiLeaks kriv za homicid je besmisleno.
Kada bi ova ogromna tajna izvješća dokazala da je broj ubijenih mnogo manji nego što se u medijima nagađa, da američki vojnici nisu tolerisali zlostavljanja od strane iračke policije, da su samo ponekada ubijali civile na kontrolnim punktovima i da su uvijek plaćenike-ubice dovodili pred sud – istina je da bi američki generali ove izvještaje rado predali novinarima na stepenicama ispred Pentagona. Oni su bijesni, ne zbog toga što je tajna otkrivena, niti što bi možda nečija krv mogla biti prolivena, nego zbog toga što su uhvaćeni kako govore laži za koje smo uvijek znali da su govorili.
Američki službeni dokumenti prikazuju ogromnu stopu zločina
WikiLeaks je jučer na svojoj internet stranici objavio oko 391832 američkih vojnih poruka, dokumentiranih akcija i izvještaja iz Iraka u periodu između 2004. i 2009. godine. Evo najznačajnijih pojedinosti:
Zatvorenici su zlostavljani, silovani i ubijani
Zabilježene su hiljade incidenata, zlostavljanja i mučenja zatvorenika od strane iračkih sigurnosnih službi, uključujući silovanja i ubistva. Pošto je sve ovo zabilježeno u američkim izvještajima, američke vlasti se sada susreću s optužbama da nisu htjeli istražiti ove zločine. Zvaničnici iz UN-a i aktivisti traže zvaničnu istragu.
Zataškivanje broja mrtvih civila
Vođe koalicije su uvijek govorili „mi se ne bavimo brojenjem mrtvih“, ali dokumenti otkrivaju da su mnogi umrli zabilježeni. Respektabilna britanska grupa „Iraq Body Count“ tvrdi da je nakon preliminarnih pregleda uzoraka WikiLeaks dokumenata otkriveno dodatnih 15 hiljada mrtvih civila, što znači da se ukupan broj sada popeo na 122 hiljade.
Strijeljanja ljudi koji su se pokušavali predati
U februaru 2007. godine Apache helikopter je ubio dva Iračanina optužena za granatiranje iz minobacača, dok su se pokušavali predati. Vojni advokat o ovome je rekao: „Oni se ne mogu predati letjelici, tako da se još uvijek smatraju valjanim metama.“
Zloupotreba privatnih sigurnosnih firmi
Britanski biro za istraživačko novinarstvo je objavio da su pronađeni dokumenti koji govore o novim slučajevima navodnih pogrešnih ubistava civila vezanih za firmu Blackwater, od kako je promijenila naziv u Xe Services. Uprkos ovome, Xe je sklopila ugovore sa SAD-om za rad u Afganistanu.
Al-Kaida koristi djecu i „mentalno poremećene“
Tinejdžer s Downovim sindromom koji je ubio šest, a ranio trideset i četiri osobe u samoubilačkom napadu u Diyali je primjer Al-Kaidinine strategije regrutiranja osoba s poremećajima u učenju. Navodno je neki doktor prodao pobunjenicima spisak ženskih pacijenata sa poteškoćama u učenju.
Hiljade civila ubijeno na kontrolnim punktovima
Analiza Biroa za istraživačko novinarstvo pretpostavlja da je od 832 ubijenih na kontrolnim punktovima čak njih 681 bilo civila. Pedeset porodica je bilo strijeljano, a 30 djece ubijeno. Na kontrolnim punktovima je ubijeno tek 120 pubunjenika.
Iranski utjecaj
Izvještaji ukazuju na američku zabrinutost djelovanjem iranskim agenata, za koje se pretpostavlja da su obučili, naoružali i uputili militante u Irak. U jednom dokumentu američka vojska upozorava da je policijskog zapovjednika, za kojeg se smatralo da stoji iza smrti američkih trupa i kidnapovanja iračkih zvaničnika, obučila iranska Islamska revolucionarna garda.
Piše: Robert Fisk
Izvor: The Independent
Prijevod i obrada: IslamBosna.ba