Muamer ef. Zukorlić: Koliko prava – toliko obaveza

Zukorlić: To su, zapravo, svi problemi koji su opterećivali javnost, posebno posljednjih mjeseci. Mi od Beograda tražimo da nas prihvati kao ravnopravne građane ove države, da prosto imamo priliku da imamo onoliko obaveza koliko imamo prava. To znači da budemo građani koji će izvršavati svoje obaveze prema državi, a država obaveze prema nama.

Obaveza države je da nam osigura osjećaj da je to naša država, da ne doživljava Bošnjake kao neprijatelje i opasnost. Naravno, uz uvažavanje izvjesnih specifičnosti: zbog prošlosti, rata u Bosni i genocida u Srebrenici, zbog činjenice da su brojni intelektualni i politički faktori smatrali da je najbolje da Bošnjaci ovdje ne postoje i da bi tada Srbija bila najsigurnija. To znači prestanak diskriminacije na vjerskoj i etničkoj osnovi.

Kad kažete diskriminacija, na šta konkretno mislite?

Zukorlić: Mislim da je sada još jasnije nego prethodnih mjeseci. Definitivno imamo i nalaze povjerenice za zaštitu ravnopravnosti, procedure koju je pokrenuo zaštitnik građana, i zaključke povjerenika za dostupnost javnih informacija.

Diskriminacija se vrši od strane Ministarstva za manjinska i ljudska prava. Diskriminacija nije pitanje individua, već krivično djelo, za koji je zaprećena kazna od tri do šest godina zatvora. Međutim, ne vidimo da državni organi ni ministarstva razumiju da se odnosni na njih.

Ministarstvo vjera je prvi krenuo u institucionalnu diskriminaciju, legalizovanjem razbijanja Islamske zajednice. Posljednja informacija je da Ministarstvo vjera ima neku svoju radnu grupu u kojoj su profesori Tanasković, Novaković, Raković i Adem Zilkić. Ta grupa je sačinila zaključak u kome se utvrđuje ko je tradicionalna Islamska zajednica. Po njihovom zaključku, to naravno nije Islamska zajednica koja postoji ovdje stoljećima. Paradoks je da u trećem milenijumu jedna radna grupa odlučuje o nečemu tako važnom. Ovdje postoje političke namjere da se ugroži sve ono što nije pristalo da bude sastavni dio jednog mehanizma koji servisira političke interese iz Beograda.

Mnogi vas optužuju da miješate vjeru i politiku?

Zukorlić: Ja bih volio da mi neko da samo jedan primjer, izjavu, gest. Ja za takav primjer ne znam.

Evo, na primjer, tokom bajramskog prijema ste uglavnom držali politički govor. Da li se slažete s tim?

Zukorlić: Naravno, da bih se uopšte izjasnio da li je to politički govor, treba da razumjemo šta je to baviti se politikom. Ako pod politikom podrazumijevamo da je to imati stav o ključnim pitanjima za opstanak ovog naroda i očuvanje njegovog identiteta, onda da, tom dimenzijom politike se bavim. To je preskupa civilizacijska vrijednost da bi se prepustila stranačkim vođama. Toga se nikada neću odreći. To mi ustav i zakoni dozvoljavaju, i kao građanin imam pravo govoriti.

Svakako da i kroz ovu temu vidimo diskriminaciju kada sličan govor drži Amfilohije, ili neko drugi iz SPC, to nije politika, to se podrazumijeva, jer je SPC stub opstanka srpske nacije i države i oni imaju pravo da govore šta hoće. Kada govori tako muftija, onda je problem.

Što se tiče stranačke aktivnosti, javnost nije upoznata, ali mi smo prva Islamska zajednica na Balkanu, koja je zabranila imamima da se bave politikom u džamijama. I tome smo ostali dosljedni i kad sam bio kandidat za predsednika Bošnjčke kulturne zajednice. Mi smatramo da je to interes Islamske zajednice.

Dakle, da čujemo od vas, vi ne želite da se bavite politkom, vi želite da ostanete muftija?

Zukorlić: Apsolutno. Ja mislim da stranački lideri smatraju da je jako važno biti predsjednik stranke, a meni to nije važno. Ovo što sada činim s ove pozicije, to je više od toga da budem stranački lider.

Možda želite da iz sjenke utječete na partije, i tako se bavite politikom?

Zukorlić: Da se bavim politikom nemam namjeru, ali da utječem na političke tokove savršeno je jasno, kao što svaki čovjek želi. Licemjerno je da bilo ko kaže da ga ne zanima šta se dešava u politici. Svako ko tako kaže postaje žrtva politike, a ja ne želim da budem žrtva pogotovo ovako neodgovornih političara kakvi trenutno vladaju Sandžakom. Ovdje postoji negativno sjećanje u odnosu na ono što se događalo devedesetih.

Odavde je imam predstavnik Mešihata Sead Šaćirović prije nekoliko dana policiju nazvao koljačima iz Bosne i s Kosova, kakvu poruku zapravo upućujete kada neko Žandarmeriju naziva takvim riječima?

Zukorlić: Jedno bezakonje rađa drugo bezakonje. Kada s jedne strane kršite zakon, i činite nepravdu, nemoguće je da se s druge strane ostane u skladu sa zakonom. Pogotovo ako bezakonje stiže od državnih organa, onda je legalizacija bezakonja s druge strane još logičnija.

Jako je loše stvari posmatrati izvan konteksta. Kamenice svakako nisu rješenje, ali je to posljedica činjenice, o tome su pisali i srpski mediji, da je dobar dio JSO prešao u Žandarmeriju. Zamislite Bošnjaci pripadaju narodu koji je preživio genocide u Srebrenici.

Običan čovjek teško razlikuje običnu Žandarmeriju, od Škorpiona, i u njemu proradi emotivni naboj. S druge strane, kada imate neprimjereno velike policijske snage upotrebljene sa stanovišta države, to je poruka da se ne radi o dječijem vrtiću.

Narod je shvatio da je ta policija došla da nam utjeruje strah. Izuzima se šta se dešava u neposrednoj komunikaciji sa Žandarmima u prvom redu, u kojoj jedan od njih kaže da je “ubijao sunarodnike i Vas ću ako bude trebalo”. Teških riječi se treba čuvati, i one imaju posljedicu.

Zašto niste spustili tenzije? Vi niste otišli tamo?

Zukorlić: Radi preciznosti, Sead nije moj zamjenik. Sead Efendija Šaćirović, ako ste vidjeli snimak, nalazi se između kordona. On nije probio kordon, već je propušten s ciljem da razgovara. On je dobio pendrek po glavi, što nijedan mediji nikada nije objavio.

Što ne podnesete krivične prijave?

Zukorlić: Doći ću i do toga. Zamislite da imami na čelu sa Seadom nisu bili između policije i naroda. Zahvaljujući imamima nije došlo do sukoba.

Zašto niste podnjeli prijavu. Jedan je udario, drugi je prijetio, zašto ste govorili medijima o cijeloj Žandarmeriji, a ne o tom policajcu?

Zukorlić: Formalno i to može da se uradi. Nije kasno. Ali shvatite da mi živimo u zemlji u kojoj je pravosuđe instrumentalizovano. Ovdje se dobro zna da Rasim Ljajić može, kad god hoće, da osigura neku presudu. Slično je i s Ugljaninom. Vi ovdje imate privremene sudske mjere koje se uveče u kafani dogovaraju i logično je da nemate povjerenja.

Imate situaciju da u svim državnim organima je apsolutno neizbalansirana nacionalna struktura na štetu Bošnjaka. To se radi na perfidan način. Ljajić prvo postavi svoje korumpirane kadrove, a onda iz Beograda kažu “vi nemate kadrove – korpumirani su i dovest ćemo nekog iz Beograda”. Onda imate nepovjerenje.

Suština problema je da ovdje i dalje utječu oni koji smatraju da zakoni treba da budu po standradima Evropske unije, a da se primjenjuju selektivno.

Vaš politički prijatelj Čedomir Jovanović je suprotno govorio o policiji. On je rekao da slika Žandarma u Novom Pazaru nije ista kao i u Beogradu, ali da se Žandarmerija ponašala profesionalno. Očigledno da ne vidite to na isti način?

Zukorlić: Ne može se tako reći. Ja sam zadovoljan cjelokupnim odnosnom Žandarmerije, i građana. Bilo je loše i izgledalo je da je izmaklo kontroli, ali ja mislim da je ministar policije vrlo razumno postupio, njegovi operativci i sve do šefa policije u Pazaru, a to znači i do Žandarmerije. To je stvarna istina, i na kraju to mi je i ulilo povjerenje da prosto prihvatim najave obećanja da je najbitnije da se to zaustavi, a da sva pitanja otvorimo na korektan način, dijalogom.

Jučer ste pomenuli autonomiju za Sandžak. Evo prilike da nam tačno objasnite o kakvoj se autonomiji radi. Da li je to politička autonimija i šta znači zvanični program BKZ-a?

Zukorlić: Tražimo kulturnu i prosvjetnu autonomiju, to je najniži oblik autonomije. To pripada i ovom prostoru i ovom narodu, a ponašanje režima pokazuje da nemamo prostora da vjerujemo režimu i da mu damo da odlučuje o našem identitetu.

Poslije izbora za BNV, sve je bilo još strašnije. Historijski aspekti autonomije su jasni, ali praktični su to što Beograd pokazuje da nema osjećanja za ovaj prostor. Ova vlada je prihvatila regionalizaciju, to je uskladu s proevropskom orjentacijom. Ova vlada je podlegla uvjerenju da treba izmasakrirati Sandžak i ne dozvoliti mu da bude cjelina. To iritira ovaj narod.

Mi smatramo da Sandžak treba da ima izvjestan stepen autonomne regije. Zovem da se o tome bez predrasuda razgovara. Na osnovi izgradnje obostranog povjerenja.

Za južni dio Sandžaka ne bih imao pravo da ih učim šta treba da čine, tamo ima političara, stručnjaka, on će procjenjivati šta treba činiti. Modela u Evropi ima mnogo, ali najvažnije je da se shvati da mora biti na osnovi obostranog povjerenja.

Mora se razgovarati, a kad se razgovara, ishod jednog dogovora ne može biti po volji jedne strane, nego to nije dogovor već diktat. Kompromis je najbolje.

Kada su me pitali da li bih razgovarao s drugom stranom, ja sam pitao ko je druga strana. Mi nećemo razgovarati s onima koji su proizvod cijepanja Islamske zajednice. Mi hoćemo da razgovaramo s onima koji su tu Islamsku zajednicu pocijepali, a to su Ugljanin i vlast u Beogradu.

Da li ste dobili obećanje iz Beograda?

Zukorlić: Boris Tadić je javno obećao i u Beogradu i u Novom Pazaru, pred 20.000 ljudi i na osnovu toga je dobio apsolutnu podršku u Sandžaku. Također i nepoštovanje tog obećanja je proizvelo antagonizam. Mi imamo problem da se ovaj prostor posmatra kao trgovačka roba Tadića i Ljajica.

Tražite razgovore sadržavnim vrhom, ali oni ignorišu. Kako to razumijete? Zvali ste i Tadića i Cvetkovića, ali odgovora nema.

Zukorlić: To je loše, i to nam daje za pravo da preduzimamo korake dalje internacionalizacije, i posljedica toga je zahtjev BNV za slanjem stranih posmatrača. Pozivanjem na dijalog, mi pokazujemo da smo zlonamjerni, i da nemamo planove koje želimo da realizujemo bez Beograda.

Šta posmatrači treba da rade? Nisam ovdje sreo mnogo ljudi koji kažu da se Bošnjacima krše ljudska prava.

Zukorlić: Nije tačno da se ne krše ljudska prava. Ako smo neravnopravni u državnim institucijama, krše nam se vjerska prava, izbacuju nasilno vjeroučitelji, ukoliko dio vlade želi da odredi koja je zajednica legalna, onda je to itekako diskriminacija. I najbrutalniji režimi rijetko udaraju na vjerske stvari, a ovaj režim se i to usudio. Ako pričamo o obrazovanju, mi smo potpuno diskriminisani. Bošnjaci i Romi su jedini koji nemaju ni minimum prava u obrazovanju. Naša djeca moraju da uče i opelo i liturgiju, a nema ništa iz njihove kulture i duhovnosti.

Da li je to kršenje prava?

Zukorlić: Neka dođu ti posmatrači, neka utvrde da li ima ili nema kršenja, i da se utvrdi krivac.

Šta treba da rade ti strani posmatrači?

Zukorlić: Nije moje da precizno o tome odgovorim. Posmatrači imaju mandate koji određuje na osnovu zahtjeva, države i zainteresovanih strana. Posmatrači treba da posmatraju, i da utvrde istinu o zbivanjima na ovom prostoru.

Ko je muftija Zukorlić, evo prilike da otvoreno kažete?

Zukorlić: Muamer Zukorlić ne mrzi Srbiju, nije neprijatelj Srbiji, ali nije spreman da se odrekne časti identiteta vjere. Očekuje da mu čelnici Srbije kao i svakom drugom građaninu omogući da u njoj živi dostojanstveno, u skladu s identitetom, i da mu omoguće da sa svim ostalim građanima da budu ravnopravni.

Znači, da parafraziram ono što se često pominje u medijima, vi ne želite da budete “ajatolah”, ne želite da budete i politički i vjerski lider, najmoćnija osoba?

Zukorlić: Jako je teško odgovarati na niske udarce. Pogotovo na te kvalifikacije koje su ovom prostoru neprimjerene. Kao i svaki drugi čovjek želim da utječem na svoj i život svoje porodice i svih ljudi ukoliko to može da bude korisno. Ukoliko to neko naziva moć, zašto da ne.

Pominjete obdanište, a Vi ste sve učinili da spriječite izgradnju obdaništa, a kažu da u Novom Pazaru stvarno postoji potreba za obdaništima?

Zukorlić: Tako je, ali ne može dobro da nastane na zlu. Na otimanju. Rasim je u hadžetu katastrofalno izgubio izbore, a sada se bavi time kako da otme birače. Smatrao je da treba napraviti provokativni projekat, kako bi mogao da kaže, evo ja gradim obdanište, a muftija ne dozvoljava. Postoje dva projekta za obdanište, jedan u Petrovoj crkvi. A drugi na vakufskoj zemlji. Kod crkve je procjenjeno da projekat ruši ambijent crkve, a tu nije bilo policije. Mi nismo porotivnici vrtića, ali se on ne može graditi nasilno i na otetoj lokaciji. Čak, mi ne isključujemo mogućnost, da je bilo dijaloga, da se gradi i tu, ali dogovorno, uz rješenje imovinskog statusa.

Ja imam papir na kome se vidi da je taj status rješen, jer piše da je Islamska zajednica tražila pravičnu nadoknadu, da ju je dobila, i da je zadovoljna tom nadoknadom.

Zukorlić: Vjerovatno imate u rukama zapisnik Rešenje. Poznato je da u vrijeme komunizma, pri oduzimanju imovine, uvijek to pratilo procedure navodonog prihvatanja sporazuma. I naplate. To je lahko dokazivo da li je simbolično. Zakon kaže da je predmetom vraćanje imovine sva imovina ukoliko nije plaćena po tržišnoj vrijednosti. Ukoliko jeste, ja se izvinjavam. Ali vidjet ćete da nije.

Pitam Vas, jer se ispod ovoga potpisao predstavnik Islamske zajednice, Hajro Tutić.

Zukorlić: Uvijek je neko potpisao, ali vi znate šta je slijedilo.

Vi tvrdite da je to neautentično?

Zukorlić: Da. Ta je parcela na spisku imovine u procedure za vraćanje. Zato i ne može biti predmet trgovine.

Kako predviđate da će se odvijati situacija u Novom Pazaru. Šta predlažete?

Zukorlić: To znači da ga neće ni biti. To znači da vlast snosi odgovornost. Siguran sam da se narod neće odreći svojih prava i žalosno je što je jedini prostor ulica. U tom slučaju ja se bojim eskalacije sukoba, jer su mogući. Ono što se pokazalo, to je da je svaki sljedeći problem veći od prethodnog. Ja ponavljam poziv dijalogu i rješavanju problema. Samo ignorisanje pokazuje koliko Beograd ovaj prostor smatra drugorazednim.

Šta vam najviše smeta kada su u pitanju zablude i predrasude koje ljudi imaju u odnosu na Sandžak?

Zukorlić: Zablude iz Beograda predrasude historijske prirode. Mi nosimo tursku krivnju za sve što se dešavalo, a oni koji najviše podsjećaju na Turke, a to su Bošnjaci, treba da plate. Na toj matrici se dogodio i gencodi u Srebrenici. Druga matrica je neodgovornost Beograda i vlasti, dok ne dođe do eskalacije, oni ne osjećaju problem.

Treća dimenzija je ucjena Rasima i Ugljanina. I oni koriste priliku dobijajući poluge režima kako bi kaznili svoje neistomišljenike. Negativna je uloga i medija, koji su ovdje samo kad su problem i incidenti, i ne dozvoljava se ni jednoj pozitivnoj ideji da ode prema Beogradu.

Na primjer, internacionalni univerzitet je jedina uspješna multietnička institucija u Srbiji. Tu je 40 odsto Srba, a predsjednik je mufitja, to je dragulj koji potvrđuje mogućnost međunacionalnog povjerenja. Da li je ijedan beogradski medij rekao kako je moguće da student iz Kragujevca, Niša vjeruju muftiji. Takvih primjera je puno, ali nisu vidljivi u Beogradu i to pomaže da se doljeva ulje na vatru.