Gazi Husrevbeg i njegovi vakufi, I dio
On je ličnost koja sjedinjuje vrline talentovanog vojnika i građanina; emira, humaniste i graditelja. Naziv gazija, odnosno heroj, koji se je davao istaknutim turskim vojnicima i junacima zbog vojničkih uspjeha i hrabrosti, stekao je prije dolaska u Bosnu. U isto vrijeme on je i zahvalan sin svoje domovine kojoj poklanja i svoje srce i svoj imetak.
Mi muslimani u svojoj lijepoj vjeri imamo najljepši i najbolji uzor na kojeg se trebamo ugledati, a to je Resulullah, Allahov Poslanik, neka je na njega mir i spas. Nakon njega na koje se ugledamo jesu zasigurno ashabi koji su pratili svaki njegov pokret, svaku njegovu riječ i trudili se da ga vjerno oponašaju. Čak je bilo ashaba koji su doslovno pratili Poslanika u stopu, kao što je bio Abdullah ibn Omer koji bi išao za Poslanikom i stavljao svoju nogu na mjesto na kojem je ostao otisak Poslanikove stope. Pored njih imamo još mnogo svijetlih primjera što od alima, vojskovođa, pobožnjaka i dobročinitelja koji su svojim načinom života i svojim svijetlim primjerom slijedili Časni Kur‘an i Sunnet Allahova Poslanika s.a.v.s. Jedan od velikih dobročinitelja, jedan od najvećih vakifa koji je sav svoj imetak uvakufio za islam i koji bi i nama trebao biti uzor jeste svakako čovjek koji je živio u šeher Sarajevu čije ime se i dan danas spominje, kome se svakog dana uče hatme i dove, jeste veliki dobročinitelj Gazi Husrevbeg.
O njemu znamo veoma malo. U narodu je poznat po džamiji koju zovu Begova džamija, zatim po medresi i biblioteci, ali to je samo mali dio onoga što znamo o njemu. Zbog tog razloga u narednim hutbama ću ako Bog da govoriti o ovom velikom dobrotvoru, o njegovom vakufu kao i funkcijama koje imaju, te o aktivnostima koje se u njima sprovode, nakon čega će nam biti jasnije o kako velikoj i značajnoj ličnosti se radi i ne bi li i mi slijedili njegov svijetli primjer i bili Gazi Husrevbezi današnjeg doba.
Gazi Husrev-beg je rođen 1480. godine u Serezu (Egejska Makedonija) gdje mu se otac nalazio kao sandžak-beg, namjesnik. Otac mu, Ferhat-beg Hercegović bio je rodom iz Trebinja, dok mu je majka bila turska princeza Seldžuka, kćerka sultana Bajazida drugog, pa je Gazi Husrev-beg po ocu porijeklom iz ovih krajeva. Gazi Husrev-begov dolazak na stolicu bosanskog sandžak-bega (1521. godine i uz dva kraća prekida tu je ostao sve do smrti 1541. godine) donosi Sarajevu brz uspon i napredak.
On je ličnost koja sjedinjuje vrline talentovanog vojnika i građanina; emira, humaniste i graditelja. Naziv gazija, odnosno heroj, koji se je davao istaknutim turskim vojnicima i junacima zbog vojničkih uspjeha i hrabrosti, stekao je prije dolaska u Bosnu. U isto vrijeme on je i zahvalan sin svoje domovine kojoj poklanja i svoje srce i svoj imetak. Gazi Husrev-beg je svojim vakufnamama iz 1531. za džamiju, hanikah, imare i musafirhanu i iz 1537. za medresu i biblioteku uvakufio sav svoj imetak. Za period od dvadeset godina, koliko je kao turski namjesnik upravljao Bosnom, Gazi Husrev-beg je udario čvrste temelje budućem, velikom Sarajevu, glavnom gradu Bosne i Hercegovine koji uskoro, nakon njegove smrti, izrasta u tada najveći grad evropskog dijela Osmanllijskog carstva sa oko 50.000 stanovnika.
Gazi Husrev-begovo djelo, gledano ne samo u vremenu kada ga je ovaj čovjek dizao i gradio, zaista je impozantno, kako po svome obimu, tako, još više po svojoj namjeni. Jer, Gazijine zadužbine i duh koji je kroz njih strujao, davali su pečat i impuls ovome gradu i ovim krajevima čitava stoljeća.
Tu je njegova veleljepna džamija, podignuta u slavu Onoga u čijoj je ljubavi živio i radio; preko puta nje podiže svoju čuvenu Medresu, koja je tada i dugo nakon toga po svome rangu bila jedinstvena na Balkanu, a uporedo s tim osniva i svoju čuvenu biblioteku, danas jednu od najbogatijih riznica orijentalnog pisanog blaga. Istovremeno, svuda po tadašnjem Sarajevu, niču i mnoge druge njegove ustanove i zadužbine vjersko-prosvjetnog, socijalno-humanog i sanitarno-utilitarnog karaktera.
No, veliki graditelj i dobrotvor ne zaboravlja ni vodu, pa izgrađuje vodovod i dovodi vodu sa izvora udaljenog sedam kilometara od Sarajeva i razvodi je u 40 javnih česama. Bio je to jedan od prvih vodovoda u tadašnjoj Evropi.
Impozantan je i Gazi Husrev-begov hamam iz prve polovine XVI stoljeća koji je posljednji u cijelosti sačuvani hamam u ovom gradu. Imao je dva paralelna pogona i u svakom po više odjeljenja; ulazne prostore sa čekaonicom (tzv. šadrvane – pod velikim kupolama), prostorije za kupanje i preznojavanje, prostore za loženje i pripremu tople vode, te grijanje ispod podova na način grijanja toplim zrakom.
Gazija ide i dalje. Svjestan je da je privreda srce i krvotok jednog grada i kraja. Što to srce bude jače udaralo i grad će brže cvasti i napredovati. Zato mu Gazija daje nove impulse. Gradi čuveni sarajevski Tašlihan, ogromni karavansaraj, stjecište bogatih trgovačkih karavana koji stoljećima s Istoka i Zapada stižu u ovaj grad; podiže bezistan, natkriveno tržište najraznovrsnije tekstilne robe; podiže brojne dućane u kojima stotine vještih ruku kuju, šiju, vezu i trguju. Sarajevo se time pretvara u bučnu trgovačko-zanatsku košnicu i čuveno tržište, u koje svakodnevno stižu bogate trgovačke karavane koje odnose i donose robu, sirovine i gotove proizvode.
No, Gazija kao da još nije zadovoljan. U njegovoj čuvenoj medresi, osim vjerskih predmeta, slobodno se raspravljalo o filozofiji, poeziji i etici. Zahvaljujući tome, mnogi na oko sitni i nepoznati ljudi čitaju, proučavaju i prepisuju najčuvenija filozofska i ostala djela. Na te njihove prepise, dnevnike, pjesme i putopise, nailazimo danas u Gazi Husrev-begovoj biblioteci.
Takvo je bilo staro Sarajevo, kojem je Gazija udario privredne i duhovne temelje. Čovjek takvog formata i duha, kakvog je bio Gazi Husrev-beg, nije mogao biti drugačiji nego što je bio i prema pripadnicima drugih vjera.
Njegova tolerancija i širina najbolje se ogleda u njegovim postupcima. Stara pravoslavna crkva u Sarajevu, nekoliko stotina koraka udaljena od njegove monumentalne džamije, gradi se u njegovo vrijeme. U isto se vrijeme obnavljaju franjevački samostani u Visokom i Fojnici, nadomak Sarajevu, a u sarajevskom kvartu Latinluk, takođe u neposrednoj blizini ove džamije, postoji i katolička bogomolja. Najslavnije doba povijesti Sarajeva za vrijeme osmanlijske uprave je bilo u periodu stolovanja Gazi Husrev-bega na dužnosti bosanskog sandžak-bega(1521.-1541.). Ako se izuzmu vojni pohodi koje je poduzimao, Gazi Husrev-beg je sav svoj život posvetio podizanju i urbanizaciji Sarajeva. Pun plemenite ljubavi za opšte dobro i napredak povjerenog mu naroda iz kojeg je i sam nikao, on nesebično žrtvuje svoje ogromno bogatstvo na izgradnju veleljepnih građevina različite namjene koje tadašnje Sarajevo pretvaraju u najveći trgovački, zanatski, kulturno-prosvjetni i vojni centar na razmeđu Istoka i Zapada. Svojim neimarskim poduhvatima stekao je Gazi Husrev-beg neprocjenljive zasluge za razvitak grada Sarajeva, kulturni napredak muslimana i razvoj materijalne kulture svih stanovnika ovih krajeva. Znajući da bi njegove zasluge na bojnom polju sačuvala samo historija i da je jedini trajni hajrat (dobro djelo) ono što se ponavlja u budućnosti, Husrev-beg je sva svoja nepokretna i pokretna dobra uvakufio, jer je dobro znao da je uvakufljenje jedan od puteva kojim se približava Bogu!
Molim Allaha da se ugledamo na ovakve i njemu slične dobročinitelje i da i mi budemo vakifi u današnjem vremenu. Amin.
Piše: Bilal ef. Hodžić