BiH može tražiti naplatu ratne štete

Slučajevi Tuzlaka Ilije Jurišića te akademika prof. dr. Ejupa Ganića, bivšeg člana Predsjedništva BiH, koje je Srbija na najbrutalniji politički motiviran način sudski progonila, otvorili su niz novih pravnih pitanja za našu zemlju.

Nepobitna je činjenica da je na sudu u Londonu u slučaju “Ganić” po prvi put dokumentirano priznanje Srbije da je ona učestvovala u međunarodnom oružanom sukobu u BiH i da je JNA bila njena vojska. No, takvo što još nije upalilo nijedan alarm u relevantnim državnim organima naše zemlje, Predsjedništvu, Ministarstvu pravde, Ministarstvu sigurnosti BiH.

Prvo priznanje

Prema mišljenju prof. Ganića, taj dokument novi je dokaz da je Srbija izvršila agresiju na BiH, na osnovu kojeg naša zemlja može tražiti ratne reparacije za sve svoje mrtve civile, uništene objekte, gradove, infrastrukturu…

Jedan od vodećih pravnih eksperata u BiH Sead Hodžić u razgovoru za “Dnevni avaz” pojašnjava međunarodne pravne aspekte koje BiH može iskoristiti u slučaju da je dokument iz Londona zaista novi dokaz koji može utjecati na promjenu presude Međunarodnog suda pravde (MSP) u Hagu donesene u slučaju tužbe BiH protiv Srbije i Crne Gore za genocid.

Hodžić: Treba detaljno izučiti sve nove dokaze

Uz ogradu da detalje o ovom dokumentu zna samo iz medija, Hodžić podsjeća da u njemu stoji kako Republika Srbija prihvata da se u BiH radilo o međunarodnom sukobu na način kako je utvrđeno u pravomoćnim presudama Haškog tribunala koji sudi za pojedinačne odgovornosti za zločin genocida i ostale ratne zločine.

– Dakle, ako Srbija prihvata ono što je utvrđeno u tim pravomoćnim presudama, prihvata i da se radilo o međunarodnom sukobu. To istovremeno implicira da je i Srbija učestvovala u tom međunarodnom sukobu. Time je Srbija dokazom snabdjevenim svim potrebnim državnim oznakama priznala ili prihvatila svoje učešće u međunarodnom oružanom sukobu u BiH – pojašnjava Hodžić.

Međutim, on ističe kako ne postoji mogućnost da BiH podnese tužbu protiv Srbije za agresiju zato što agresija kao međunarodnopravni krimen, odnosno krivično djelo, nije nigdje posebno propisana, osim tek 2000. godine u Rimskom statutu Stalnog međunarodnog krivičnog suda. Agresija se spominje jedino u Rezoluciji Generalne skupštine UN-a iz 1974., ali Rezolucija nije pravno obavezujući akt kao što je to, naprimjer, konvencija. U Rezoluciji je sadržan politički stav država koje su je izglasale o nedopustivosti agresije i zbog toga ne može biti pravni osnov za tužbu pred MSP-om.

Odgovornost Srbije odnosi na nepoduzimanje mjera da spriječi genocidne radnje

– Dokument koji je donesen 2000., dakle pet godina nakon završetka rata u BiH, ima izričitu odredbu da se ne primjenjuje unazad, odnosno retroaktivno. Taj statut je čak propisao da će primjena tih odredaba početi za određeni broj godina. Dakle, još nije ni počela njegova primjena, a nemoguće je da se primjenjuje unazad, te je pravno isključena mogućnost podnošenja tužbe BiH protiv Srbije za agresiju – kaže Hodžić.

No, moguće je traženje revizije postupka po tužbi koju je BiH imala protiv Srbije za genocid. U tom slučaju, Predsjedništvo BiH, prema Hodžiću, moralo bi dati novo ovlaštenje pravnom zastupniku koji bi našu zemlju predstavljao u tom procesu, jer je agentu tužbe za genocid Sakibu Softiću ta funkcija prestala donošenjem pravomoćne presude MSP-a.

– Podnošenje zahtjeva za reviziju postupka podrazumijeva novo ovlaštenje za njega ili bilo koga drugog, ali ovlaštenje može dati samo Predsjedništvo BiH – ističe Hodžić.

Nema reakcija

On smatra da je potrebno detaljno izučiti sve nove dokaze, a u ovom slučaju to je dokument koji je prof. Ganić donio iz Londona, jer je moguće u roku od pet godina od donošenja presude MSP-a dozvoliti ponavljanje postupka.

Osim toga, naša država ima mogućnost da pred MSP-om podnese tužbu u svoje i u ime svojih građana za naknadu štete od države koja je učestvovala u agresiji, a i u toj vrsti postupka Predsjedništvo treba dati ovlaštenje zastupniku BiH pred MSP-om.

– Dakle, BiH bez obzira na to što se, prema presudi MSP-a, odgovornost Srbije odnosi na nepoduzimanje mjera da spriječi genocidne radnje, odnosno nekažnjavanje počinilaca, može podnijeti zahtjev za odštetu. Ta tužba se podnosi po općim međunarodnopravnim propisima u oblasti obligacionog prava traženja naknade štete i reparacija – zaključuje Hodžić.

Međutim, činjenica je da se u BiH još niko nije pozabavio pitanjem traženja odštete od Srbije, baš kao i što je i činjenica da naša država nema kontrolu nad procesima koji su od njenog interesa, poput toga da je pokazala apsolutnu slabost u zaustavljanju Srbije da po cijelom svijetu hapsi branioce Bosne i Hercegovine.

Ganić: Reparacije za mrtve civile, uništene gradove…

Stoga je prof. Ganić, komentirajući nedavno puštanje na slobodu Ilije Jurišića, zasigurno s punim pravom postavio pitanje šta čine resorni ministri naše zemlje i naša diplomatija da zaustave Srbiju u proganjanju bh. patriota i šta je odgovor naše zemlje na to da je njenog čovjeka druga država nevinog držala u zatvoru. Tim više što uvijek treba imati i na umu da se u ovim konkretnim slučajevima radi o ljudima koji su u ratu zastupali akcije države, jer su bili na državnim funkcijama i u službi države BiH.

Prof. Ganić je i mišljenja da treba jasno utvrditi zbog čega je BiH bila neuspješna u dokazivanju direktnog učešća Srbije u genocidu na području BiH, te se, prema njemu, ni u kom slučaju ne bi smjela ostaviti neiskorištenom šansa koju nam daje novi dokaz da je Srbija direktni učesnik oružanog sukoba u BiH, a samim tim i zločina, a što nam otvara vrata za naplatu ratnih reparacija.

Nije teško dokazati ulogu JNA

U priznanju Srbije o njenom učešću u ratu u BiH kaže se da je JNA bila njena vojska, ali se tvrdi i da se ona povukla 19. maja 1992. godine. Prema mišljenju prof. Ganića, našoj državi sigurno ne bi bio težak zadatak da dokaže da je ta vojska na teritoriji BiH ostala i poslije tog datuma i da je zapravo samo prekrštena u Vojsku Republike Srpske, a također podsjeća i da su se već prije 19. maja 1992. godine dogodili strašni agresorski napadi na istočnu Bosnu, kao što je prije tog dana počela i opsada Sarajeva.

Tužbe zbog neopravdanog pritvora

– Kada je riječ o konkretnim slučajevima Ejupa Ganića ili Ilije Jurišića, oni mogu tražiti odštetu za pretrpljenu štetu. U slučaju da Jurišić bude oslobođen optužbi u Srbiji, vrijeme koje je on proveo u pritvoru smatra se neopravdanim i prema propisima BiH, i prema propisima Srbije. On ima pravo i na rehabilitaciju i na naknadu materijalne i nematerijalne štete, te ima mogućnost izbora pred kojim sudom podnijeti tužbu, u BiH ili Srbiji.

Isto tako, Ganić ima pravo na naknadu štete zbog pritvora u Londonu, ali i činjenice da je više mjeseci praktično držan u kućnom pritvoru. On može pred sudom u BiH ili u Velikoj Britaniji solidarno tužiti Veliku Britaniju i Srbiju, jer su obje odgovorne za naknadu štete  – objasnio je Hodžić.

Predsjedništvo BiH daje ovlaštenja

Kod pitanja pokretanja revizije pred MSP-om moglo bi doći i do očekivanih problema u slučaju da srpski član Predsjedništva BiH bude protiv, a u Ustavu BiH niti bilo kom drugom pravnom aktu naše zemlje nije do kraja precizirano pitanje vitalnog interesa.

– U nekoj pretpostavljenoj situaciji, konkretno u ovom slučaju, može se desiti da član Predsjedništva iz RS glasa protiv da se dadne ovlaštenje za zastupanje BiH pred MSP-om i on može smatrati ovo pitanjem od vitalnog interesa. U slučaju da je odluka na Predsjedništvu donesena sa dva glasa za i jednim protiv, odluka nije konačna, jer taj član Predsjedništva ima pravo zahtijevati od skupštine, u ovom slučaju Narodne skupštine RS, da se ona o tome izjasni. Ako ona podrži njegov stav, nema donošenja odluke preglasavanjem jednog člana Predsjedništva. Upravo ovo je drastičan primjer toga šta u našoj zemlji znači nedefinirani pojam vitalnog interesa bilo nacionalnog ili entitetskog i kakve posljedice to može izazvati – Hodžićevo je tumačenje.

Avaz