”Za političku i kulturnu elitu Srbije BiH je vještačka tvorevina”
U Mostu Radija Slobodna Evropa (RSE) razgovaralo se o tome da li je etnička distanca među narodima bivše Jugoslavije danas veća nego što je bila u ratu i prvim poratnim godinama. Sagovornici su bili Žarko Korać, profesor Filozofskog fakuleta iz Beograda i Nerzuk Ćurak, profesor Fakuleta političkih nauka iz Sarajeva.
Bilo je riječi o tome zašto je u Srbiji najnegativniji stav prema Albancima i Bošnjacima, kako politički poredak u Bosni i Hercegovini razdvaja narode koji tamo žive, ko su najveći proizvođači mržnje, šta Dobrica Ćosić govori o Albancima, o političarima koji se održavaju na vlasti šireći nacionalnu mržnju, o negativnim stereotipima o drugim narodima, o ulozi religije u razdvajanju naroda, kao i o generaciji rođenoj početkom devedestih za koju su pripadnici susjednih naroda apsolutni stranci.
RSE: Ko su najveći proizvođači mržnje?
Žarko Korać: To je politička i, na žalost, i kulturna elita u Srbiji, jedan njen veliki dio, koja ne dozvoljava da se promijeni način govora. Jer etnička distanca se može mijenjati, može se smanjivati. To pokazuju brojni primjeri.
Navešću jedan, često pominjani. Tokom Drugog svjetskog rata Amerikanci su stekli užasne predrasude o Japancima koje su se graničile sa rasizmom. Kad gledate njihove ratne filmove, tu su Japanci su prikazani kao fanatici, kao ludaci. Međutim, kada je nakon rata Japan postao najveći saveznik Amerike u Aziji i jedan od njenih najvećih saveznika u svijetu, o Japancima se govorilo da su marljivi, vrijedni, sposobni, da bi se onda zbog ekonomske konkurencije o njima opet počelo govoriti negativno. Za 50, 60 godina Amerika je tri puta mijenjala tu distancu.
Znači, etnička distanca je nešto što se mijenja. Ali, elita u Srbiji ne dozvoljava tu promjenu, ne dozvoljava da se na drugačiji način počne da govori o Alabancima i Bošnjacima. Prije svega zbog Kosova i zbog Republike Srpske. Iako se ovdje svaki čas ritualno ponavlja da Srbija podržava cjelovitost Bosne i Hercegovine, svako živi vidi da se uspostavljaju, najblaže rečeno, preferencijalni odnosi sa Banjalukom, odnosno sa Miloradom Dodikom koji je u Srbiji prisutan na svakom otvaranju, na svakoj utakmici, što je prilično bizarno.
Dakle, političke ideje i politički programi, odnosno njihovo ideolozi ne dozvoljavaju da se drugačije govori. Kad bi se drugačije govorilo, recimo, o Bošnjacima, kada bi se govorilo da su nam oni bliski, kao što i jesu, onda bi se logično postavilo pitanje – a zašto ne razgovarate s tim ljudima.
Ali nacionalni program, koji počiva na ideji da je Bosna i Hercegovina vještačka tvorevina i da je zato došlo do rata i da Kosovo zauvijek mora ostati dio Srbije, to ne dozvoljava. Da bi se taj projekt održao potrebno je neprekidno proizvoditi negativne stereotipe o Albancima i Bošnjacima, pa onda svakog dana u medijima čitate strašne stvari.
Stalno se stvara negativna slika o tim narodima, neprekidno se plasiraju informacije koje ne dozvoljavaju da se etnička distanca smanji. To je potpuna logička inverzija – proizvodiš predrasude o Bošnjacima, pa onda tvrdiš da se sa njima ne može zajedno živjeti. Zastrašujuće je kako naša elita olako generalizira.
Dovoljno je pogledati šta je Dobrica Ćosić u svoje dvije posljednje knjige napisao o albanskom narodu. Rekao je da se radi o jednom podmuklom narodu. Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji podnio je protiv njega krivičnu prijavu zbog govora mržnje, koju tužilaštvo nije prihvatilo, ali citati koji su navedeni u toj prijavi pokazuju da je riječ o klasičnim šovinističkim i rasističkim tvrdnjama.
(24sata.info/rse)