Slušajući izgubljene ljude

U Hong Kongu sam posjetio muslimanske familije i pronašao da vode porijeklo iz Jemena, a u Kentakiju ove sedmice, u Leksingtonu da budem precizniji, ponovo sam se sastao s Terryom Andersonom, američkim taocem kojeg su skoro sedam godina držali šitski otmičari u Bejrutu s ponovnom pričom o Aliju: otmičaru koji je Terryu uvijek davao nadu… U zaleđenoj Otawi, jednom sam se povezao taksijem kojeg je vozio čovjek koji je živio odmah do mog omiljenog kafića u Tripoliju. Živi na Bliskom istoku – i on će te uvijek slijediti.

Ponekad, to je iznenađenje – jer mi zapadnjaci smo takvi – shvatiti da ljudi o kojima pišete ne dijele takve romantične slike svijeta. I stare izdaje se vraćaju. Uobičajene priče ponovo vas “zakucaju”. “Otišao sam do Palestinske ambasade”, govori mi jedan Palestinac u Kuala Lumpuru. “Trebao sam obnoviti pasoš. Ali ja sam iz Gaze i ambasador je to odbio. Odbio je da obnovi sve pasoše Palestincima koji dolaze iz Gaze. Tako je to sada. Čak i ovdje moram biti kažnjen od strane moje palestinske vlade zbog činjenice da Hamas vlada Gazom. Zbog toga što Hamas kontrolira Gazu, ja moram biti ilegalni stranac u Maleziji. To je moja sudbina. Šta mi tu možemo uraditi?” I tu su te poznate, preklinjuće, patetične – u literarnom smislu riječi – okrenute ruke. Razgovaraj s Palestincima i oni će ti “dati svijet”.

Ili npr. svijet Iraka za vrijeme Saddama. Kakav čovjek! On se suprostavio Izraelcima! On je pokušao da pomogne Palestincima! “On je bio pravi čovjek!”, kaže mi jedan od mlađih Palestinaca. “On je bio heroj! Nema predsjednika poput njega! “Sudbina hiljada Palestinaca je bila da završe u Bagdadu, da ih primi “veliki diktator”, da im da posao i obrazovanje – sve dok “mi” nismo došli da “oslobodimo” Irak, kada su se Iračani okrenuli na svoje tako sretne palestinske goste i izbacili ih iz njihovih domova, ubili neke od njih i poslali ih na put egzila ponovo. Čak i u Kuala Lumpur.

Ghassan Younis Mahmoud. Rođen u Bagdadu 1982. godine (djed je napustio Palestinu 1948. godine, i preko Palestine došao u Irak), u kući koju im je osigurala vlada, distikt Mahmudija u Bagdadu. Njegov otac je radio u fabrici oružja u Salman Paku – puške, pištolji, ne “oružje za masovno uništenje” – a kasnije mu je naređeno da se pridruži iračkoj armiji i bori protiv Amerikanaca… “Naš distrikt je bombardfiran početkom rata 2003. godine”, kaže Mahmoud. “Moj brat je ubijen za vrijeme bitke – nije učestvovao – bio je samo prolaznik. A onda su nam 2007. godine počele prijetiti iračke milicije, bila je to Mehdijeva armija. Uzeli su nam kuću, tri godine nakon što smo je kupili.” Mahmoud je pobjegao ispred ovih šitskih milicajaca u Siriju, gdje je proveo 11 mjeseci u Aleppu, a onda pobjegao kao turist u jedinu zemlju koja nije tražila vizu od njega – Maleziju.

Njegov irački pasoš je bio lažan, ali imao je pravi palestinski pasoš koji mu je sredio tetkin muž koji živi na Zapadnoj obali. On je bistar čovjek, i ne podržava Saddama iako se to na prvi pogled čini, a u “stvarnom životu” radio bi kao učitelj ili biznismen u Palestini. Ali sada radi u libanskom restoranu u Kuala Lumpuru. “Želim da idem u Evropu, bilo gdje, da imam izbor, a moji rođaci su u Štokholmu.” Još izbjeglica. I drugi ljudi među mojim gostima imaju mračne priče. Oni su pobjegli u Maleziju,  a onda u Tajland, gdje su zatvoreni u Bangoku, prebačeni u Filipine i tamo ponovo zatvoreni. Problem, koje su te nacije otkrile, jeste da se Palestinci ne mogu deportirati kući. Oni nisu imali doma, zbog nekih razloga. Malezija ne priznaje Izrael – malezijski kršćani mogu putovati u Jersulaem samo s posebnom dozvolom vlade – i tako vlasti u Kuala Lumpuru ne mogu pregovarati s državom koja sada kontrolira Palestinu.

Fawaz Ajjour je uspio da studira u Filipinima, i da se oženi s Filipinkom – njegov prvi sin, Ahmed, rođen je tamo – ali, koristeći egipatski dokumet za putovanje, on je odveo ženu u Gazu, gdje je rodila i drugo dijete. Ona je napustila Gazu prije njega, a kada je pošao za njom, zadržan je na aerodromu u Manili tri sedmice, da bi se vratio u Kairo kod svoga oca, i onda, kada su mu papiri istekli, krenuo u još jednu zemlju za koju mi nije trebala viza – Ukrajinu. Proveo je tamo deset godina, bolestan većinu vremna, u nemogućnosti da posjeti familiju.

Ovi ljudi govore s velikim, zastrašujućim i opravdanim gnjevom. Hussan Farhan mi crta sliku imanja u Bagdadu gdje je njegova familija živjela. To je ista stara priča. Familija je stigla preko Basre, a vlada im je vlada dala kuću 1979. godine u bagdadskom predgrađu Baladiah. “Nakon 2003. godine počele su se dešavati otmice, ubijanja, otimačina. Otišao sam u Siriju na osam dana, a onda kupio kartu za Maleziju u koju sam došao kao turist i sada idem u UN da tražim pomoć.” Abbas predaje engleski u libijskoj školi u Kuala Lumpuru. “Spreman sam da prihvatim malezijsko državljanstvo, ako bi to mogao. U suprotnom morao bih moliti UN da mi pomogne.” Njegova familija dolazi iz malog sela Izzem, nedaleko od Haife, u današnjem Izraelu.

I nastavlja se uobičajeno – braća u Norveškoj, prijatelji u Europi, izgubljeni ljudi govore svoje priče – izbjeglicama dosade njihove vlastite životne priče – dok topla kiša se slijeva niz prozore i dok gromovi udaraju oko zgrade. I samo ponekad, probiju se emocije i završiću s primjedbom Ajjour: “Znate šta? Mahmud Abbas, naš vođa, neće učiniti ništa za nas. Bolje je za nas da zadržimo izraelsku čizmu iznad naših glava nego da živimo ovako.”

Piše: Robert Fisk
Izvor: The Independent