Samim povratkom na svoje osjećao sam se pobjednikom

Životna priča Zehrida Rizvanovića iz Bećara kod Sokoca samo je na prvi pogled slična mnogim ispričanim u zemlji Bosni od 90-ih pa naovamo. U trenutku kada je zasnovao porodicu i počeo graditi njenu budućnost, protjeran je sa kućnog praga i iz svojih Bećara.

Ne želeći da ode daleko od rodnog kraja, zaustavio se u Olovu gdje se priključio odbrani domovine. Odmah po završetku rata ne čekajući, kako kaže, pomoć onih koji su pune četiri godine nijemo posmatrali stradanje njegovog naroda, vratio se na svoje.

Drvena koliba

– Ponos mi nije dozvolio da nekog molim i tražim pomoć, a pogotovo od onih koji su svezali ruke Bošnjacima na početku rata i tako dopustili da nas goloruke pobiju i zamalo unište – kaže Zehrid, kojeg smo zatekli kako priprema drva za zimu, koja u ovim krajevima zna biti duga i teška.

Pun pozitivnog duha, koji samo krasi gorštaka, obradovan posjetom, dao je upute  kćerki Amri da o iznenadnim gostima obavijesti „komandanta“ (životnu saputnicu Hasnu), koja se nalazila u polju gdje je skupljala ljetinu.

Skromni dom Rizvanovića ispunjen je smijehom kćerki Nejre i Amre. Očekuju dolazak Naide, koja ide u drugi razred srednje škole u Olovu i najstarije Aide. Najbliža naseljena kuća udaljena je od njihove skoro tri kilometra.

Prvu godinu po povratku Rizvanovići su proveli u drvenoj kolibi. Daleko od Olova skoro 18 i od Sokoca 20 kilometara bili su zaboravljeni od svih. Iako suočeni sa brojnim problemima, nijednog trenutka nisu pomislili da ponovo napuste svoje ognjište.

Đaci pješaci

– Samim povratkom na svoje osjećao sam se pobjednikom. Nismo se predavali jer sam znao da nam nigdje neće biti bolje, gdje god da odemo. Dočekali smo i donaciju od Federalnog ministarstva za izbjeglice. Dali su mi materijal za kuću, koju sam svojim rukama sagradio. Hvala im na tome. Godinama nemamo struje. Ali, ipak, najveća su mi briga djeca, jer ih valja školovati. Kako u ovim uslovima i bez stalnih primanja? Sve do ovo godine morali su ići šest kilometara kroz šumu do sela Kolakovići, gdje je dolazio autobus iz Olova.

Danas je situacija nešto bolja jer autobus dolazi do Bećara ali opet valja pješačiti dva kilometra kroz šumu. Zimi je najteže, što zbog snijega, što zbog vukova kojih ovdje ima k’o domaćih životinja…

Ali, hvala dragom Bogu, nekako se izdržava. Jedina mi je želja da završe školu i da dobiju svoj hljeb u ruke a ja i moj „komandant“ nekako ćemo se snaći – govori nam Zehrid, koji se nakon demobilizacije nije mogao vratiti u firmu na Sokocu u kojoj je radio sve do rata.

Reis mu poklonio odijelo

Za Bajram očekuju da im dođe peta kćerka Maida iz Živinica, gdje se udala prije nekoliko godina. U trenutku kada je trebalo fotografisati ovu ponosnu porodicu, Zehrid se nakratko „izgubio“. Ubrzo se pojavio u odijelu koje mu je prilikom nedavne posjete poklonio reisu-l-ulema, dr. Mustafa Cerić.

– Bili smo počašćeni posjetom našeg reisa. Pored novčane pomoći i obećanja da će se pobrinuti za školovane moje najstarije kćerke, poklonio mi je i odijelo u kojem ću ići na Bajram u džamiju u Kolakoviće kaže Zehrid.

Avaz