Ništa i niko na svijetu nije baš onakav kako o sebi misli -

Tu
vrstu novinarstva i takve novine davno već su nazvali cicvarićkim
novinama. U jedno vrijeme je uređivačka metoda Koste Cicvarića bila
ozvaničena u ideološkom i političko-policijskom novinarstvu
komunističke ere.

Laži i izmišljotine

To je jedan čisto
ideološki i bez ikakvog uporišta u historiografskim ocjenama i
konsideracijama pristup životu u kojem je vrijedno i treba da važi samo
ono što ja mislim i želim, a sve drugo je diskvalificirano i to često
na veoma grub i čovjeka nedostojan način. Jedan dio našeg novinarstva,
koji se posebno dičio svojim razlikovanjem od bivšeg ideološkog
komunističkog novinarstva, ustvari je bio jedini pravi nasljednik
upravo tog ideološkog novinarstva i njegovih metoda.

Imam dokumentaciju
sa cijelim nizom napisa koji se po svojoj niskoj razini, količini
diskvalifikacija izrečenih često i o veoma značajnim ljudima, neistina
i direktnih laži i izmišljotina, ma sve u svrhu da bi se dokazala neka
unaprijed postavljena teza, ne samo da mogu mjeriti sa najvišim
dometima komunističkog ideološkog novinarstva nego ga umnogome
prevazilaze.

Posljedica je to činjenice da su komunističko
novinarstvo pisali dobro poučeni i oprobani i često vrlo sposobni
novinari, dok se ovdje radilo o novinarskim amaterima i ideološki
nabijeđenim fanaticima koji su mislili da sve znaju i da o svemu mogu
suditi. Davati aktuelni politički značaj tim raspravama je glupo,
bespredmetno i uzaludno, jer se iz njih ništa ne može dobiti osim
daljnjeg zagađivanja ionako svim mogućim izmima zagađene sredine.

Takve
rasprave, u kojima se donose sudovi o ljudima, njihovim motivima i
postupcima, daju se o njima negativne kvalifikacije, čak se podvode pod
kolokvijalne definicije sramnog karaktera i nečasnog porijekla, bez
adekvatne i dokumentirane historiografske i političke analize, vode nas
u blato u kojem smo, kako je rečeno, svi prljavi i iz kojeg ništa čisto
i dobro ne može izaći.

Naša ukupna situacija je takva da ona kao
rezultat cjelokupne politike koja je u naše ime vođena, bolje od ikoga
govori da niko ko je od 1990. godine vršio vlast i odlučivao šta i kako
će biti, nije čist i nema pravo da sudi drugima i na sve njih se odnosi
poznata izreka Isusa Krista (Issa, a. s.) koju je izrekao kada su neki
“pravednici” htjeli kamenovati pokajnicu Mariju Magdalenu: “Neka baci
kamen onaj koji nema grijeha”. Situacija u kojoj se nalazimo najbolja
je definicija kvaliteta obavljenog posla naše politike od 1990. godine
do sada.

Pogotovo je takav diskurs nepotreban i direktno štetan
jednom novom političkom, moralnom i duhovnom pokretu kakav se želi
formirati i koji jedino ima smisla, a koji ne bi trebao da bude samo
još jedna od stranaka koja konkurira za vlast i za nju se bori svim
sredstvima, ne pitajući se za njihovo moralno značenje, nego nosilac
jednog potpuno novog duha, nove koncepcije politike, novih rješenja
gorućih pitanja ove zemlje i naših ljudi i novih metoda političkog
djelovanja i, na kraju, novog morala u politici i javnom životu. Samo
takva radikalno različita politika i način političkog djelovanja može
da bude osnova i polazna pozicija za rješavanje ove sveopće i
sveobuhvatne krize u kojoj se nalazi naše društvo.

Dakle, onaj
koji želi u tom novom pokretu uzeti učešća, onaj ko želi da ga pomogne
i sudjeluje u izgradnji novog načina političkog mišljenja i djelovanja
koji će biti različit od nacionalističkog, totalitarističkog,
korporativističkog, grupnog i mafijaškog, koji danas vladaju našim
prostorima, mora napustiti staru metodu mišljenja i način govora, mora
prestati da se ponaša kao da je on ili neka određena politička ideja i
snaga jedino ispravna, a sve ostalo je izdaja, neprijateljstvo ili
kriminal.

Svako iz iskustva zna da ništa i niko na svijetu nije
baš onakav kako o sebi misli. Onaj ko misli da će jednu novu ideju
podržati tako da je konfrontira sa drugim idejama i stavovima samo na
razini osuda i diskvalifikacija, od kojih su neke užasno dalekosežne,
kao npr. da su neki ljudi izdajnici ili kriminalci, pa čak i ratni
izdajnici svoga naroda, ne čini ništa dobro i nikome ne pravi uslugu.
Sa idejama se odista konfrontira samo na način da se one analiziraju i
pokazuju njihove nedostatnosti, nedosljednosti u konceptu i izvodima i
nedovoljnosti u odnosu na stvarnost na koju se te ideje odnose.

Zbog
toga, oni koji to nisu u stanju neka ostave novi koncept koji se rađa i
oblikuje na miru i ne uvlače ga u blato koje je ostalo iza prošlih dana
i ljudi.

Pogotovo griješe oni koji misle da čine usluge
Fahrudinu Radončiću i njegovom novom političkom pokretu tako što će ga
uvlačiti u rasprave i sukobe koji imaju genezu u prošlosti, u sukobima
određenih grupa u našoj novijoj historiji sa određenim ljudima u kojima
on nije učestvovao, a ne sa aktuelnim političkim idejama i stavovima.

Novoj
politici, za koju se nadamo da će odista biti nova, nisu neprijatelji
ni Tihić, ni Silajdžić, ni Lagumdžija lično i svojom osobnom
historijom, ma kakva ona bila. O onome što oni rade i što su radili
neka sude građani koji su nadležni da sude o moralnoj strani ponašanja
svakog čovjeka.

Prolazni ljudi

Novoj politici su
protivnici politike koje Bosnu i Hercegovinu onemogućavaju da
napreduje, politike ličnih i grupnih interesa, politike ukopavanja u
postignuto i odbrane toga kao da se radi o sudbini naroda i zemlje,
nasuprot jednostavnoj istini da je samo korak naprijed spasonosan.
Stoga je ona u sukobu sa realnim problemima ove zemlje i naroda, a ne
sa prolaznim ljudima, pa čak i njihovim političkim konceptima koji su
se odavno pokazali kao promašeni i nemoćni da rješavaju stvarne, a ne
politikom proizvedene probleme, što je, ustvari, osnovni razlog da se
pokuša stvoriti nova politika.

Sve ovo sam napisao prvenstveno
iz razloga da upozorim na način mišljenja Nedžada Latića. Latić piše
protiv ljudi, to je uvijek radio i između ostalih i na njega se odnosi
ono što sam rekao o našem navodno novom novinarstvu. Zar on misli da je
jedini radio ispravno. Zar je zaboravio koliko je ljudi uvrijedio,
koliko je dezinformacija o ljudima i njihovim mišljenjima proizveo,
koliko je iluzija kod naših ljudi posijao.

Ne moramo svi jednako misliti o ovozemaljskim stvarima

Posebno
me je pogodilo kad sam vidio da Latić, ponovljeno, a on ima običaj da
se ponavlja i iste tekstove objavljuje u dvije novine, napada neke
mlade i veoma značajne ljude, daleko značajnije od njega i u domenu
svog rada sa daleko većim kompetencijama od njegovih i to samo zbog
toga što su imali drugačije mišljenje o državi i načinima njenog
funkcioniranja, tj. što nisu identificirali državu sa jednim čovjekom i
njegovom politikom, nego su poštovali načelo legaliteta i legitimiteta
i smatrali da se svaka demokratska država sastoji od institucija koje
objedinjuju politički različite interese i da je bitan odnos prema
državi, a ne prema politici koja tvrdi da tu državu jedina zastupa na
adekvatan način.

U tom kontekstu i sa tim teškim osjećanjem beznađa sam
pročitao i ono što je Latić napisao o našem najznačajnijem islamskom
filozofu i poznavaocu islamskog misticizma, sjajnom stilisti i čovjeku
koji je toliko obogatio naš rječnik pojmovima, terminima i riječima
koje na pravi način korespondiraju sa onim što je islamska mistička
filozofija mislila – Rešidu Hafizoviću.

Može Latić kritizirati
Hafizovićeve političke misli i ideje, naravno, pod uvjetom da ih je
razumio i da ima dobre argumente protiv njih, ali služiti se
uvredljivim floskulama o “Fra Rešidu” i to iza leđa studenata
Islamsko-teološkog fakulteta, koji mogu biti sretni što imaju priliku
slušati jednog takvog znalca, krajnje je nisko i nedopustivo. Bio sam i
osobno pogođen onim što sam pročitao. Naime, nema protuhe u našem
javnom životu, a protuhe mogu biti i ljudi veoma visokog ranga u
politici, kulturi i nauci, kako se svakim danom sve više i više
uvjeravamo (parafraza Sidrana), koja nije o meni pisala.

Znam kroz šta
sam sve prošao zbog takvih ljudi koje su pokretale dvije povezane
mržnje – ona protiv islama i muslimana i ona protiv mene kao osobe.
Sada, kada pročitam nešto slično onome što su o meni pisali zadnji
ljudi na kugli zemaljskoj, a to se događa među nama i to nakon svih
iskustava koja smo proživjeli, mislim se ima li uopće mogućnosti za naš
duhovni, moralni, politički i državni oporavak ili smo mi već jedan
narod koji je daleko otišao putem bez povratka.

Jesmo li
definitivno sišli s pozornice ljudskog zbivanja ozbiljno je pitanje za
sve ljude sposobne da misle. Latić bi trebao o svemu ovome da promisli
ako drži do sebe, i odmah se ispričati Rešidu Hafizoviću. Mi imamo
nekoliko modernih i veoma sposobnih mlađih islamskih mislilaca,
filozofa, znalaca islamske povijesti i drugih disciplina složene nauke
o islamu. Među njima je Rešid Hafizović. Ja lično se osjećam jadno i
bijedno u ovom momentu, na isti način kao što sam se osjećao kada su
napadali Abdulaha Sidrana ili Nedžada Ibrišimovića. Ne moramo svi
jednako misliti o ovozemaljskim stvarima, a nismo svi ni iste naravi,
ali to nam ne bi trebalo smetati da budemo prijatelji i međusobno se
poštujemo i uviđamo vrijednosti koje i jedni i drugi posjedujemo.