Ne volem političare, intelektualce, poltrone i novinare (N.Horozović)

Mnogima, nažalost, i obrazovanim i „svjesnim“ ljudima, nije jasno da neizlazak na izbore znači davanje glasa sadašnjem negativnom stanju. Mnogi će reći da su ovi izbori, kao i svi prethodni, presudni za Bošnjake, ali ja mislim da su ovi izbori, kao ni jedni do sada, ključni i za Bosnu i Hercegovinu.

Politička previranja i mi

Skoro svake večeri državna televizija emituje političke debate učesnika u izborima i daje isto pravo onome ko ima 100,000 birača i onome ko nema ni 50 članova, onome ko ima izgledne šanse da postane ili ostane ozbiljna snaga i onome ko i ne planira da postane. Iako često bučan na veoma arogantan način, što u narodu proizvodi negativan efekat, Mirnes Ajanović je izazvao buru reagovanja državne televizije, a nakon njegovog gostovanja u emisiji „Odgovorite ljudima“ FTV-e, oni su ga i pozvali, znajući da neće biti nimalo drugačiji, da bi nakon njegovog gostovanja i oni reagovali. Njima je smetalo navodno vrijeđanje novinara, a što im Mile D. svaku večer priredi poseban doček (medijima iz Federacije) nisam čuo da je bilo podizanja nekih optužnica ili prijava od strane BHRT. Mirnes Ajanović je jedini bio konkretan, pa umjesto voditelja, koji su trebali analizirati dosadašnji rad određenih partija i postavljati neugodna pitanja, to je on radio. Zamislite apsurda da i dan danas i pozicija i opozicija imaju iste ciljeve, kritikuju iste stvari, predstavljaju iste projekte i programe i imaju skoro iste pozicije. Jedini što ih razlikuje su boje plakata i imena kandidata. Tako Bakir Izetbegović poručuje da nema vremena za gubljenje vremena, kao da je u proteklom mandatu sjedio Čarli Čaplin u parlamentu i raznim vladama, a ne Bakir i njegove stranačke kolege. Slušamo Silajdžića da mu treba dati glas za ono što je uradio. „Gluho bilo“ da je neko od stranaka na vlasti zaradio glas za ono što je uradio. Slušamo SDP kako se diči svojim sloganom „Država za čovjeka“, a njen glavni adut, „krajiški proleter“ Hamdija Lipovača, je najplaćeniji općinski načelnik u državi, koji je zadužio grad na Uni u tolikoj mjeri da sada kopa i rukama i nogama da pobjegne iz općine i da se domogne drugih funkcija koje još nisu bankrotirale. Pa eto, neka narod zna da naš Hamdo želi državu za sebe. Tu je i nezaobilazni Radončić, koji svojim plakatama i nastupima ukazuje da postoje dvije vremenske ere; prije i poslije njega, što potvrđuje njegovo blaćenje svih dosadašnjih političara i stavljanje sebe u kontekst Mesije koji će preporoditi BiH, a možda i svijet. Ko zna? Svi mi znamo i primjećujemo ovu stvarnost, ali se nikako ne mogu načuditi nama, običnim ljudima, da isti ljudi ponavljaju iste stvari, prozivaju iste ideje, vode kampanje na isti način i opet nismo spremni da kažemo toj eliti i svim drugima da mlate praznu slamu. Iako CCI ocijeni da je Vlada USK-a poslovala negativno i da su ostvarili katastrofalne rezultate, njen prvi čovjek je u vrhu kandidata za Federalni parlament, a njegov zamjenik samodopadljivi ministar zdravstva nosilac liste za isti nivo vlasti. Kada pogledamo kandidate za kantonalne, federalne i državne parlamente naći ćemo makar 70% istih ljudi koji su i do sada obnašali vlast. Oni koji ciljaju na određene pozicije i rade za sebe, a oni koji su ikebana (žene, mladi, manjine), oni su nebitni i ne možemo ih očekivati na foteljama u oktobru. S toga, i ove izbore bi slobodno mogli nazvati REIZBORI 2010.

Ne volem intelektualce

Jedna od najboljih definicija današnjih intelektualaca, pogotovo Bošnjaka, je ona koju je dao Đorđe Balašević u jednoj od svojih pjesama: „Ne volem..  Škrtariju… Intelektualce… Koji važno vrte  palce.. Kupiš ih za špricer …“ Ovo je, zaista, istina. Nikada pero intelektualca nije bilo jeftinije, nikada riječ intelektualca nije bila beznačajnija i nikada intlektualci nisu bili u podređenijem položaju. Busati se u prsa da si neko i nešto, ostvariti brojne rezultate i na kraju izvršiti moralni suicid je najveća tragedija intelektualnog svijeta. Vjerujem da ste primijetili da svaki medij ima svoga igrača i svi komentatori i urednici, bez dileme, ispoljavaju svoju pristrasnost nekoj partiji ili stranci. Jadan intelektualac koji napiše toliko scenarija za filmove, napiše toliko vrijednih djela poput Avde Sidrana i onda plače što ga je izigrao Sulejman Tihić tako što mu je obećao da će ući u Gradsko vijeće u Sarajevu i dobiti neki honorar za to. Avdu Sidrana, kao intelektualca, nije ni sramota reći da je stavio svoje ime na plakate da bi dobio honorar kojeg dobivaju vijećnici, a ne da nešto doprinese svojom pameću i sposobnošću za boljitak svoje zemlje. Pa kome onda govori, kada je isti kao oni koje kritikuje. Sada mu je Fahro Radončić skrbnik dok ga ne iznevjeri, pa će onda tražiti ko će ga kandidirati za neku paru u nekoj skupštini.

Jedno od imena koje se stalno priklanja nekim moćnicima je i zasigurno Nedžad Latić, brat kandidata za člana predsjedništva dr. Džemala Latića, koji samo što još nije krenuo udarati po svom rođenom bratu da se što bolje dodvori svom Fahri i da izvuče koju banku od njega. Naravno, o nebuloznosti brojnih njegovih tekstova nećemo ovdje pisati.

Tunjo Filipović je odavno postao proleter koji se bori uz onoga „ko ima“. Nekako mi je bilo nespojivo da prvo ime Bošnjačkog intelektualnog poligona kakav je Tunjo piše za Nezavisne novine koje uređuje i vodi Mile Dodik (Ž. Kopanja je marioneta kao i većina Bošnjačkih novinara i vlasnika). Sada piše za Fahru i najavljuje novog Mesiju u njegovom liku.

I onda očekivati boljitak za akademsku zajednicu kada su neka vodeća pera i glave spremni sve prodati zarad nekoliko parica koje zarade od velikih moćnika. Zašto onda kriviti političare ili nadređene za haotično stanje u svijetu Bošnjačkih intelektualaca. Zar Tunjo, Nedžad i Avdo očekuju poštovanje Fahrudina Radončića, a ovaj im i šakom i kapom daje da pišu i podržavaju njegovu kampanju. Odakle pravo svim nabrojanima i drugima koji idu ovim putem optuživati Ahmetovića, Šepića, Genjca, Belkića, Halilovića, Komšića i dr. da su poltroni svojim političkim šefovima. Vjerovatno i jesu, ali mene zaista zanima kako se zove ovo što rade Bošnjački intelektualci, ako ne poltronstvo? Mogu zamisliti da to rade neki novinarski pioniri, ali doajeni i intelektualci to nikada ne bi smjeli sebi dopustiti. Volio bi da Fahro svojim vlastitim primjerom pokaže kako se „šutaju“ poltroni koji mu zbog sitnih interesa laskaju i blate njegove protukandidate.

Mediji su ključni za (re)izbor

Svi učesnici u predizbornoj utrci su svjesni važnosti medija za konačne izborne rezultate. Nekako mi je previše licemjerno kada gledamo Džemala Šabića, direktora RTV F BiH kako se zaklinje da će se on i njegovi radnici suprotstaviti svakom vidu pritisaka na uređivačku politiku njegove kuće. Naravno, osim ako je u pitanju kadar lojalan Međunarodnoj zajednici (ala ex Rafi Gregorijan) i kadar SDP-a, ali samo onaj kadar koji je lojalan Zlaji Lagumdžiji. Naravno, ovo zadnje nije rekao Šabić, ali je i vrapcu na grani jasno i u medijskim istupima već cijelu deceniju najpovlašteniji urednici ove medijske kuće govore o svojoj političkoj opredjeljenosti.

Kada je TV1 počeo sa emitiranjem i kompletna redakcija informativnog programa FTV-a prešla da radi na ovaj tv kanal i kada je S. Hadžifejzović ponovo počeo uređivati CD nešto mi nije bilo jasno, koncept CD-a i koncept Senada Pećanina, koji je jedan od glavnih urednika na ovoj TV stanici. Dženkinsova, inače ljubimica Harisa Silajdžića, dala pare, Senad i Senad zaboravili koncepte i počeli ponovo raditi isključivo za pare. Na političkom marketingu se vrte Ibričić, Arnaut i Dudaković i odmah ti je jasno o čemu je riječ. Na Hayatu je proganjao našeg Harisa, a danas mu je glavni promotor.

Hayat jedini vrti reklame da Narod zna. Iako, po meni, SDA ima najbolje reklame i slike umjetničkim rječnikom kazano, ne uključujući slogan, toliko bilborda po cijeloj BiH, a da svoje reklame, barem za sada, ne prezentira na drugim medijima, pogotovo državnim.

Ne postoji licemjerniji odnos prema medijima od onoga kojeg ima SDP. Ovu konstataciju sam naveo kako bih vas uveo u medijsku „idilu“ USK-a. Prije petnaestak mjeseci signal Kantonalne TV USK je bio isključen zbog štrajka radnika nezadovoljnih zbog neisplaćenih plata. Neposredno nakon preuzimanja televizije od strane Dike Bejdić ova medijska kuća je doživjela svoj najveći procvat od osnutka. Kvalitet programa, kvalitet i kvantitet kadra su se vidjeli iz daleka, bilo je zadovoljstvo gledati većinu programa jer su tretirali mnoge zanimljivosti u raznim sferama društva. Ta osoba, Dika Bejdić, je za rekordan vremenski period od jedne radio-televizije koja je bila zadnja rupa na sviralu napravila najuticajniji medij USK-a. Nakon toga stupa na snagu vječiti borac za pravdu i državu za čovjeka, Hamdija Lipovača, koji svim mogućim silama i svojim produženim rukama želi uklonuti ovu ženu i njen tim sa čelne pozicije. Razlog tome je što drug Hamdo nije mogao svaki dan dobiti kameru i 20 od 25 minuta centralne informativne emisije da prati svaki njegov uzdah, korak i pokret. Nakon dolaska na vlast SDP-SDA-DNZ na čelo skupštinske većine Dika je uklonjena, a sada Hamdo opet ima 20 minutnu pratnju kroz dnevnik i sada više nema potrebe kritikovati bilo koga. Pritisak na medije ovog bahatog sdp-ovca je gori i agresivniji pedeset puta od agresije koju je pokazao Sado Bahtić i Tasim Kučević. Hamdo zna da se drugačije ne može!

Za koga glasati?

Neću ja nikome predike držati za koga će glasati. To vrijeme je, hvala Bogu, prošlo. Ja samo hoću reći da i pored ovih tiranina i vlastodržaca, kriminalaca i intelektualaca ima mnogo poštenih, odgovornih i sposobnih ljudi. To nije ni SDA, SDP, S BiH, SBB, A-SDA, BPS, BOSS…, već su to pojedinci, manje ili veće skupine u SDA, SDP, S BiH, SBB, A-SDA, BPS, BOSS… Glasati za pojedince i ne zaokruživati stranke je recept uspjeha za promjene. Glasati za nova lica, glasati za „najmanje zlo“, ako neko misli da nema ni prihvatljiv, ni dobar, ni odličan kandidat. Glasati sada i nakon izbora svi zajedno tražiti izmjenu izbornog zakona koji će omogućiti da glasamo za osobe iz različitih stranaka, a ne da se moramo opredjeliti samo za neke dobre iz jedne političke partije. U skoro svakoj stranci ima makar jedan dobar kandidat. Zašto ne spojiti i uvezati u jedno sve te ljude koje smatramo dobrim i da na takav način bude naš doprinos promjenama. Sigurno da su ukusi, interesi i pogledi na kandidate različiti, ali za 60 % ljudi koji ne glasaju je veoma bitno pojasniti da neglasači mogu promijeniti svaku vlast u državi. Učinimo to u oktobru ove godine!

Piše: Nazif Horozović
(n.horozovic@gmail.com)

IslamBosna.ba