Mustafa ef. Cerić: Moramo se naučiti živjeti i raditi za opće dobro naše nacije

Najbolji muslimani

Ramazan je uvijek bio vrijeme istinskog odgoja duše. U tom odgoju, Kur’an nas uči, neophodno je proći kroz stanovita iskušenja koja su znak Allahove, dž. š., milosti kako bismo, između ostalog, očvrsnuli i nadogradili svoj duh. No, ovog ramazana uistinu smo imali obilje iskušenja. Jesu li Bošnjaci, prema Vama, položili te testove i u kakvom ozračju dočekuju Bajram?

– Vjera nas uči da postoje tri vrste bića: meleci, s razumom i bez strasti, životinje, sa strastima i bez razuma, i čovjek, s razumom i sa strastima. Ako strasti nadvladaju razum, onda je životinja bolja od čovjeka, ali ako razum nadvlada strasti, onda je čovjek bolji od meleka. Bošnjaci su razumni ljudi, ali nisu meleci. Imaju svoje slabosti kao što su: ravnodušnost, neupućenost i naknadna pamet koja ih vraća unazad umjesto da idu unaprijed. No, najveći izazov za Bošnjake jeste kako skupiti silnu energiju pojedinaca za opći nacionalni interes.

Jer, nije dovoljno da budu samo uspješni pojedinci. Bošnjaci se moraju prihvatiti zadatka koji samo nacija kao takva može ostvariti, a to je država, jamac da im se neće ponoviti genocid.Gladan komšija  

Vi ste tokom ramazana bili posebno aktivni. Bili ste u skoro svim dijelovima BiH, a ponajviše među povratnicima. Vaše posjete mnoge su iskreno razgalile. Šta ste vidjeli prilikom tih posjeta?

– Da, tako je, obišao sam mnogo džemata i susreo se sa mnogo porodica i pojedinaca, od Drine do Une i od Save do Neretve, kojima dugujem za jedan od najljepših ramazana u mom životu. Susreo sam se s ljudima, razgovarao s njima, iftario i slušao njihove životne priče od kojih su me neke duboko potresle i spustile me na zemlju.

Nisam vjerovao da u mojoj zemlji ima ljudi koji su na rubu gladi, nisam vjerovao da u mom narodu ima djece koja prekidaju školovanje zato što nemaju para za autobus i za knjige… Nisam vjerovao da postoji borac za kojeg kažu da je bio jedan od najboljih u odbrani slobode naše države, koji danas živi sa četiri kćerke na svom imanju u općini Sokolac, nadomak Olova i Sarajeva, bez struje i prijevoza. Od njegove kuće do autobuske stanice je šest kilometara.

Nisam vjerovao da borac invalid sa četiri zlatne kćerke, sve odlične u školi, prima samo 30 KM mjesečno! Ali, sada vjerujem i sada bolje razumijem hadis Allahovog Poslanika da nije pravi vjernik onaj koji je sit, a komšija mu gladan! Da, tako je, Zehrid Rizvanović sa svojim kćerkama iz Bećara kod Olova i Sifet Plećan sa svojim kćerkama iz Kolakovića kod Olova su moje komšije. Oni su gladni… Nema se tu šta više dodati!

Koliko Bošnjaci, kao onomad prvi muslimani, danas žude za pobjedom istine i pravde?

–  To je smisao našeg života – borba za istinu i pravdu. Posjetio sam majku Salihu kojoj su ubili muža i tri sina, koja je u poodmaklim godinama i srčani je bolesnik. Ali, ona je tako vitalna i svježa da nikoga ne ostavlja ravnodušnim, jer, kaže majka Saliha iz Tešnja: “Ja ću, ako Bog da, živjeti da budem svjedok za istinu i pravdu, ja moram živjeti zbog istine i pravde…”

Lov na vještice

Posebno veliko iskušenje uoči ramazana Bošnjacima je bio teroristički napad na Policijsku stanicu u Bugojnu, kada je poginuo policajac Tarik Ljubuškić. Kako danas, više od dva mjeseca nakon napada, gledate na cijeli taj užasni događaj i optužbe na Vaš i račun IZBiH koje su uslijedile?

– Stravično je to što se desilo u Bugojnu. No, ponosan sam na svoje Bugojance, na porodicu rahmetli Tarika, koji su već toliko žrtvovali za ovu državu, na mladu heroinu Edinu Hindić. Ljudi tamo, a vjerujem i širom Bosne, vrlo dobro znaju šta se tamo desilo i ko je zakazao. Ono što bi, čini mi se iz razgovora s njima, oni željeli znati jeste zašto i kome odgovara da se takve stvari dešavaju. Bošnjacima, muslimanima i Islamskoj zajednici sigurno ne.

IZ je, prema analizama svih dobronamjernih, uvijek bila i ostala dosljedan zaštitnik tradicionalnih islamskih učenja utemeljenih na Kur`anu, sunnetu i tradiciji ovih prostora. Oni koji traže da se mi od nekih pojedinaca i skupina ograđujemo, impliciraju našu povezanost s njima i traže da prihvatimo odgovornost za nešto sa čime nemamo nikakve veze, niti zakonske osnove da ih na bilo kakav način kontroliramo ili sankcioniramo.

Pojedinci su neskriveno likovali zbog tog strašnog događaja, tvrdeći da su oni upozoravali na opasnost od vehabizma, a da, praktično, vrh IZBiH nije reagirao. Bilo je, praktično, pozivanja na linč.

– Ono čega smo se mi plašili kada je riječ o hajci na tzv. vehabije jeste da se to pretvori u lov na vještice. To što neko drugačije razumijeva vjeru jeste njegovo pravo. Mi se s njim možemo slagati ili ne, ali nemamo pravo progoniti bilo koga sve dok se on ne ogriješi o zakon. To su temeljni principi kako islama tako i građanskog društva.

IZBiH nema dvojbe o tome kakvu interpretaciju islama ona naučava kroz svoje institucije. To je tradicionalni islam ovih prostora, utemeljen na Kur`anu, sunnetu i drugim relevantnim izvorima islamskog prava razrađenim kroz hanefijski mezheb i maturidijsku akaidsku školu. To ne znači da će IZBiH biti inkvizitor koji će ljude “ugoniti u jedinu ispravnu interpretaciju vjere”.

Ono što je IZ uvijek osuđivala i osuđivat će jeste pravdanje nasilja, netolerancije, radikalizma i isključivosti vjerom. Mi ne želimo da se protiv jedne isključivosti borimo drugom isključivošću, a protiv jedne netolerancije drugom netolerancijom. Kur`an nas uči da s neistomišljenicima “na najljepši način raspravljamo” i da uvijek prednost dajemo dijalogu nad represijom. Nije li veličina islama baš u tome što je izbjegao notorni glas inkvizicije?

Zanimljivo je da je čovjek kojem se sada stavlja etiketa i vehabizma, Ahmed ibn Hanbel, bio šampion u otporu protiv državne inkvizicije koju su muslimanski racionalisti htjeli uvesti silom zloupotrebljavajući moć halife El-Memuna.

Čini mi se da bi i današnji naglašeni racionalisti bili spremni u ime svog racionalnog jednoumlja uvesti inkviziciju. Nasreću, to je suprotno duhu islamskog pluralizma, ali i uopće religijskog pluralizma koji islam tako snažno zagovara. Etiketiranje svih koji izgledaju drugačije ili vjeru doživljavaju drugačije od većine kao opasnosti otvara prostor da se jedna čitava skupina bez ikakvog dokaza progoni ili javno diskriminira i šikanira. To IZ ne može podržati i ona neće biti neko ko će pozivati na progon ljudi samo zato što razumiju vjeru drugačije, a nisu se ogriješili ni o zakon, ni o temeljne principe Kur`ana i sunneta.

Selefizam ili tradicionalizam Muhameda ibn Abdul Vehaba samo je jedno od učenja koje se pojavilo u muslimanskom svijetu kao odgovor na zaostajanje muslimanske civilizacije i pokušaj reforme. Očito je da selefijski pokret u svijetu, pa vjerovatno i njihovi simpatizeri kod nas, nisu monolitna cjelina. Također je evidentno da postoje ljudi koji sebe nazivaju muslimanima i selefijama, a koji su u ime svojih uvjerenja spremni počiniti zla djela, ali to ne znači da se neselektivno mogu svi simpatizeri tog učenja, među kojima ima dobrih ljudi, etiketirati.

Kako komentirate pojavu famoznog spiska od 3.000 potencijalnih terorista o kojem je pred Parlamentom BiH govorio direktor OSA-e Almir Džuvo, tražeći nove zakone kako bi te ljude “odmah strpao iza rešetaka”!?

– Ta izjava uznemirila je ne samo muslimane nego, vjerujem, i sve građane ove zemlje. Ne znam, ako su to stvarno teroristi, zašto do sada nisu uhapšeni i procesuirani. Država BiH ima sve zakone koji omogućavaju da se djela terorizma procesuiraju. Očito je da se ovdje radi o nečemu drugom. Zato smo mi zatražili da se taj spisak obznani kako bi se skinula sumnja s bosanskih muslimana i da se javno kaže za šta se to terete ljudi sa tog spiska. Koja je njihova konkretna krivična ili druga odgovornost?

Iskustva iz dugih zemalja, naročito muslimanskog svijeta, govore da je neprofesionalan i neselektivan pristup problemu terorizma često pravio više problema nego što ih je rješavao. Nepravda, isključenost i frustracije najčešće ljude guraju u ruke radikalnim elementima i zato država treba biti oprezna da ne ponovi greške nekih drugih zemalja koje su sada shvatile da za problem terorizma nikada nije bila dovoljna upotreba sile.

Razbijanje Zajednice

Ne želeći ignorirati bilo čiju odgovornost, ne može se ne primijetiti da država BiH i njene institucije uopće ne reagiraju na pojavu, recimo, Ravnogorskog četničkog pokreta  (RČP). Šta mislite o tome?

– Da, to je odlično zapažanje. Koliko mi je poznato, ne postoji registrirani naziv za “vehabijski pokret” u našoj zemlji, dok je RČP, za koji se tačno zna šta znači i kakve poruke šalje nama Bošnjacima i nakon genocida, registriran i javno djeluje. Štaviše, ako se neko suprotstavi RČP-u, kao što su to uradile naše srebreničke heroine Melisa, Sedina i Dženeta uzvikujući: “Ovo je Bosna!”, dok su četnici dan nakon dženaze žrtvama genocida u Potočarima poručivali da je “Bosna Srbija”, sud u RS ih optuži za kršenje javnog reda i mira!?

Zanimljiv je i slučaj vaše novinarke Medihe Smajić, koju niko od vrlih zaštitnika novinarskih prava nije uzeo u zaštitu kada su je vlasti u RS optužile za istu stvar kao i njene sugrađanke. Očito je da je sloboda nekih novinara kod nas važnija od slobode nekih drugih. Pa, zaista licemjerju nema kraja.  No, naivno je misliti da radikale neko može kontrolirati. Ljudi koji su zaslijepljeni mržnjom su destruktivni i oni se nerijetko okreću protiv onih koji misle da njima vladaju.

Zato država treba učiniti sve da se zabrane i sankcioniraju ne samo pokreti ili organizacije koje zvanično promovišu fašizam nego, prije svega, govor mržnje, poticanje na vjersku, rasnu i nacionalnu netrpeljivost, pozivanje na nasilje, veličanje zločinaca i minimiziranje ratnih zločina i zločina genocida. Onda bi vrlo brzo jasno bilo koje organizacije treba i zbog čega zabraniti, bez obzira na to iz koje etničke skupine dolazile.

Posebno bolno Bošnjaci su ovog ramazana doživjeli rušenje mesdžida u Sturbi kod Livna. Nemalo je onih koje je dirnula slika Vas kako sa svojim saradnicima klanjate ikindija-namaz na ruševinama te Božije kuće.

– To što se dogodilo u Sturbi zaista je sramno i nepojmljivo. Nisam vjerovao da nam država usred dana, u ramazanu, pred nemoćnim ženama, starcima i djecom ruši mesdžid na našoj zemlji, samo zato što Hrvate katolike to podsjeća na Turke i zato što su oni odlučni da se tu ne može graditi islamski objekt.

Zato smo mi odlučni da uvijek budemo muslimani! Ni ovdje nije bilo ni vehabija, ni novih muslimana. U Sturbi žive stari muslimani Bošnjaci, koji su željeli imati mali mesdžid na mjestu kuće jednog Bošnjaka koji im je to uvakufio kao opće dobro za sve. No, i to nam se moralo dogoditi da ništa ne ostane nerečeno.  

Je li vrijeme za promjene u bošnjačkoj politici? Koje su nam to vrijednosti i snage potrebne da bi ojačale Bošnjake i koliko su nam potrebne nove snage?

– Neka se narod o bošnjačkoj politici izjasni na izborima 3. oktobra. Ako ljudi misle da nam je bolje nego što je bilo prije četiri godine, neka glasaju za iste. No, ako misle da nam je gore nego što je bilo prije četiri godine i da je moguće da nam bude bolje, onda neka biraju. Dakle, neka ne glasaju samo, nego neka biraju one u koje vjeruju da hoće, znaju i mogu naše društvo izvesti iz ekonomske krize, političke blokade i europske izolacije. Dakle, izbor je naš – dobar ili loš, bolji ili gori. Neka nam dragi Allah pomogne. Amin!  

Vjerujte u Boga i ne gubite nadu u bolju budućnost

Koja je Vaša bajramska poruka Bošnjacima? O čemu bi oni morali voditi računa?

– Da čuvaju zdravlje, da se brinu o porodici i da rade na našem jedinstvu i slozi! No, prije svega trebamo vjerovati u Boga i u sebe te ne gubiti nadu u bolju budućnost. Bajram šerif mubarek olsun!  

Avaz