Karadžić je pripremio teren, pa se Dodik ne mora tući za srpsku zemlju!

“Nije bio genocid
ovdje i nećemo prihvatiti da je bio genocid, jer nije bio genocid. Više
je Bošnjaka tih mjeseci izašlo iz Srebrenice i otišlo putem Tuzle i
Sarajeva, nego što ih je ovdje poginulo. To onda nije genocid”, rekao
je sadašnji premijer i, vjerovatno, budući predsjednik Republike
Srpske, na predizbornom skupu njegovog Saveza nezavisnih
socijaldemokrata u Srebrenici, pa dobio aplauz okupljenih u tamošnjem
Domu kulture.

“Svi smo na jedan način postali taoci svojih
birača, odnosno naroda, kojima govorimo ono što žele da čuju”, kazao je
član Predsjedništva BiH i predsjednik Izvršnog odbora SNSD-a Nebojša
Radmanović u razgovoru što smo ga vodili nekih dva mjeseca prije
početka kampanje za naredne opće izbore. Kasnije, kada je diktafon
ugašen, Radmanović mi je ispričao iznenađenje koje mu je vlastiti
predsjednik priredio uoči izbora 2006. godine. U toj kampanji je,
podsjetimo, Dodik, ne prvi puta, ali glasnije nego ikada progovorio
jezikom Radovana Karadžića. “Šta radiš ti, Milorade?”, pitao ga je
Radmanović. “Pusti… ne može drugačije, vidiš da ovaj ludi narod
stalno glasa za SDS”, odgovorio mu je Dodik. Slično iskustvo s istim
Dodikom ima i predsjednik SDA Sulejman Tihić. On je, kažu, svog
republičkosrpskog partnera upitao na nekoj pauzi nekih besmislenih
pregovora: “Šta ovo ti pričaš?”, pa dodao: “Ja tebe, Mile, znam, nisi
ti takav.” Mile je, navodno, uzvratio iskreno: “Jebi se ti, Suljo. Ja
sam s ovom pričom dobio vlast i s njom na vlasti ostajem.”

Zanimljivo
je to s Dodikom i traje, evo, godinama. Otkako je krenuo osvajati
apsolutnu vlast, nekadašnji jugoslavenski prvak u oranju dubokih brazda
etiketiran je svakako: kao seljak kojem je moć udarila u glavu,
kriminalac koji je shvatio kako je nacionalizam u današnjoj Bosni i
Hercegovini efikasna maska za prikrivanje kleptomanskih sklonosti,
kao… Ma kao kakao. A Milorad Dodik je, zapravo, ništa drugo nego
Radovan Karadžić ukroćene frizure: vođa secesionističkog pokreta koji
samo primjenjuje plan B za ono što je ostalo nedovršeno tenkovima. I to
što u razgovorima sa stranačkim kolegama govori kako se on “ne misli
tući”, dok zvanično obećava, i to u Srebrenici, kako nijedna majka neće
zaplakati zato što joj sin mora u rat, ne znači da njemu nije do rata,
nego da on za ratom potrebe nema. Onih koji danas blago mute sliku
etnički čiste srpske države na privremenom boravku u BiH ima toliko da
ne mogu predstavljati smetnju njenoj nezavisnosti. Karadžić je, naime,
pripremio teren, pa se Milorad ne mora tući za srpsku zemlju. Njegovo
je samo da je, kao što evo radi od neki dan kada je poslao policiju na
granice entiteta, markira i, što je posao priveden kraju, definira kao
srpsku nacionalnu državu u kojoj ono malo Bošnjaka i Hrvata može s
mirom čekati prirodnu smrt. Jeftinije je, a isti efekt, nego
organizirati klanje ili bodljikavom žicom okruživati napuštene fabričke
hale.

Milorad Dodik je, dakle i prije svega, srpski nacionalista
i nije on trebao reći u Srebrenici da tu nije bio genocid, pa da se
dođe do tog epohalnog otkrića. Ne može se, naime, otkriti nešto što
nije ni bilo skriveno. A to što smo se pravili slijepi, već je druga
priča, neobjašnjiva za vijeke vjekova. Nema, ali baš nema, nikakvog
objašnjena za ignoriranje Dodikovog nacionalizma i čitanje između
redova laži. Progutati priču o lopovu s likom Nikoletine Bursaća i
jezikom Riste Đoge isto je kao i ozbiljno shvatiti tezu da su nacisti
ubili šest miliona Židova da bi se dokopali njihovih poslovnih
prostora, odnosno da je banjalučka Ferhadija minirana kako bi Miroslav
Mišković imao najbolju lokaciju za super market.

Svašta se,
dakle, krivoga o Dodiku reklo, iako je on sve vrijeme radio ono što je
govorio: izdvajao Republiku Srpsku iz BiH, primjenjujući recept Mila
Đukanovića koji je, prvo, uspostavio kontrolu nad finansijskim tokovima
i kreirao atmosferu za otcjepljenje, da bi na kraju nezavisnost Crne
Gore bila prihvaćena kao, zapravo, jedino moguće rješenje. Pri tome,
malo je ko tako dobro shvatio bošnjačku javnost i elitu najbrojnijeg
bh. naroda kao Dodik. U Sarajevu – ni drugdje nije drugačije – skoro da
više i nema reakcije na Dodikove izjave. O potezima zbog kojih današnja
Republika Srpska ima više ovlasti nego prije pet godina, suvišno je i
govoriti. Na ono što Mile radi, Dodik govori i obratno, više se ne
odmahuje ni rukom. Sve s njegovim autorstvom se opravdava jer je to –
Dodik. A on je takav i kada bi se svaki puta reagiralo… Milorad Dodik
će, pored ostaloga, i zato uspjeti: kada se na ništa ne reagira, onda
sve prolazi. On, Radovan Drugi, savršeno je, dakle, iskoristio običaj
da se u Sarajevu i među Bošnjacima ljudi prihvataju zbog onoga za šta
se izdaju, a ne zbog onoga što jesu. Istina, nije stvorio sliku sebe
kao lopova, jer to jeste, nego ju je iskoristio za amortizaciju
vlastitog nacionalizma i sve začinio upornošću, računajući na
svebošnjačku sklonost da se problem ne rješava, nego da se s njim
saživljava.

Kada sutra, prekosutra, za godinu, dvije, deset, ne
bude Bosne i Hercegovine, što uopće nije nemoguće, opet će se, kao onih
nekih ratnih godina, iščitavati znakovi katastrofe, oni što ih se nije
htjelo vidjeti ili ih se ignoriralo, da bi im se posvetila pažnja kada
više nije bilo nikakvog smisla. Neko će se, možda, sjetiti i da je, dok
je govorio da u Srebrenici nije bilo genocida, Milorad Dodik popularan
onoliko koliko je među bosanskim Srbima popularan bio još samo –
Radovan Karadžić!

(24sata.info)