‘Braćo Amerikanci, sve sam to učinio zbog vas’

Kobni teroristički napad na SAD, koji se desio prije točno 9 godina, mobilizirao je najmoćniju vojnu i političku silu u povijesti svijeta, a ono što će se desiti naknadno, proizašlo je prvenstveno kao posljedica američke unutarnje i vanjske politike koja je iz današnjeg rakursa uzrokovala da ta nacija izgubi ugled kod dobrog dijela pripadnika međunarodne zajednice.

Nakon 11. septembra 2001., uslijedilo je desetljeće prepuno krvoprolića diljem svijeta, režirano od strane američke administracije i njihovih političkih satelita – ‘ratno stanje’ u bliskoistočnim zemljama koje ne jenjava ni do dana današnjeg; paradoksalno, islamski fundamentalizam zbog kojeg je ova akcija dotad neviđenih razmjera pokrenuta iz Washingtona, življi je nego ikada prije.

U vremenu dok se još tražilo nevine civile ispod ruševina Svjetskog trgovinskog centra, američki politički vrh, predvođen Georgeom Bushem, krenuo je s planom invazije na zemlje za koje se pretpostavljalo da obučavaju i finansiraju teroriste. Jedan od problema je međutim nastao odmah u startu, jer je pristanak širih masa najjednostavnije bilo pridobiti na načine koji su igrali na emocije naroda koji je nedavno napadnut na najgori mogući način: Računajući na inicijalni šok i paniku koja je opravdano nastala među građanstvom SAD-a, Washington i prateća propaganda je naime do krajnih – takoreći crno-bijelih – granica pojednostavio podjelu uloga onima koji su dobri i onima koji su zli. Takva pozicija je odmah omasovljena kao neka vrsta huntingtonovskog sukoba civilizacija, u kojem je Bliski Istok sa muslimanima projiciran kao leglo zla kojeg efikasno treba potamaniti od terorista. Najkonkretnije pak posljedice takve politike, koja je prema mnogima poslužila kao krvavi alibi za zaposjedanje frekventnih naftnih crpilišta, hiljade su leševa civila, posijanih na tom istom Bliskom Istoku.

Premda je iz današnje pozicije jedan od neosporno najomraženijih predsjednika u povijesti SAD-a, George Bush uživao je 2001. i slijedeće dvije godine bespogovornu podršku većine građana te zemlje, koji su američkoj administraciji ‘dali’ odriješene ruke da se pod svaku cijenu razračuna s teroristima. To je – pokazati će se naknadno – značilo da se unaprijed opravdavaju sve svinjarije koje će SAD, ‘u ime svoje nacije’, počiniti na svom i tlu mnogih drugih država.

U nadasve konkretnom smislu, zadivljujućom brzinom doneseno je više od nekoliko zakona i zakonskih akata koje su – da bi savjest dodatno izgnali iz prostora javnog mnijenja – u Washingtonu krstili sa nadasve ‘patriotskim’ pridjevima. Tako su, među ostalim, nastali Patriotski zakon, Domovinska sigurnost, te Zakon o vojnim sudovima.

Njima su ograničena ljudska prava pojedinca, kao i pripadajuće građanske slobode, a cjelokupna situacija je kulminirala kada je u opticaj puštena zlokobna kovanica ‘preventivni rat’. Bila je to doktrina koja je osiguravala ratne pohode na zemlje za koje se sumnja da žele napasti SAD. To američku ‘sigurnosnu’ politiku rijetki su dovodili u pitanje. Oni koji jesu, bili su bez ikakvog uspjeha, zbog društvene klime kojom je dominirao goli strah, kojeg su pak nadasve uspješno mjesecima održavali eteri svih dominantnih masmedijskih kuća u SAD-u.

Pod optužbama da Sadam Hussein skriva nuklearno i drugo oružje za masovno uništenje – što će se naknadno pokazati kao totalna besmislica – 2003. je tako započeta okupacija Iraka, koja je navodno – uz ostanak 50 hiljada američkih vojnika, koji u međuvremenu i dalje ginu u akcijama! – okončana ove godine, prije koju sedmicu. Dvije godine prije toga, 7. oktobra 2001., Amerikanci su na krilima one Busheve kovanice o objavi ‘rata teroru’, krenuli na okupaciju Afganistana, koja i dalje bezuspješno traje. Iscrpljujući ratovi od obje su zemlje napravili infrastrukturnu (a navodno i duševnu) pustoš, hiljade ljudi (većim dijelom civila) pobijeni su tijekom trajanja ovih sukoba, neki američki logori u kojima su se dešavala monstruozna mučenja zarobljenika i dalje su na snazi, a obećanja Baracka Obame o pomirenju i dijalogu s neprijateljima pokazala su se kao licemjerna fantaziranja naivnog (?) predsjedničkog kandidata koja nemaju veze sa realpolitikom. Da, i teroristička mreža Al-Qa’ida navodno je i dalje živa te jednako smrtonosna kao i prije.

Čovjek koji je prije godinu dana bio utjelovljenje one takozvane američke ‘nove nade’, što je imala zadaću vratiti ugled toj zemlji, pokazao se po pitanju ratnih kampanja čistim pragmatistom, koji uz sve to pasivno promatra humanitarnu katastrofu u pojasu Gaze, i opasno bujanje napetosti u Iranu. George Bush? Taj navodno u Texasu bezbrižno piše knjigu o svojim mandatima. Ne znamo za naslov, ali pretpostavljamo da bi moglo biti nešto u smislu: ‘Braćo Amerikanci, sve sam to učinio zbog vas’.

nacional.hr