Sjećanje na legendarnog komandanta Izeta Nanića
Mjesec august, peti dan u tom mjesecu, ostaće zapamćen u historiji Bosne i Hercegovine.U istom danu mješala se tuga i sreća.Istovremeno ta dva nespojiva osjećaja djelili su samo sati…Sreća, jer je naš Bihaćki okrug napokon bio deblokiran, tuga jer je Bužim, Krajina i cjela Bosna i Hercegovina ostala bez heroja, komandanta, patriote, borca, prijatelja, viteza….jednom riječju čovjeka!
Opkoljeni Bihaćki okrug pružao je otpor 1201 dan, naime tog istog dana kad su se spajale naše jedinice ARBiH i R Hrvatske, njegovo junačko srce prestalo je zauvijek da kuca, srce legendarnog komandanta…Bužimljanima voljenog Ize.
Naš Vitez nije dočekao slobodu, prije je otišao stazom šehida, da bude komandant stroju hiljadama šehida koji su ugradili svoje živote u odbrani Bosne i Hercegovine.
Još jedna tužna godišnjica dolazi. Ovih dana navršava se 15 godina od pogibije legendarnog komandanta 505. Viteške Bužimske brigade, rahmetli Izeta Nanića.
Kad su ga upitali šta to 505. brigadu čini drugačijom od drugih, komandant Izet Nanić opisao bi to ovako riječima: „To je brigada koja svoje bošnjačke rane liječi pobjedom i čiji pripadnici za pobjedu polažu živote, s osmjehom na usnama i pogledom usmjerenim ka slobodi” (29.04.1995. godine).
Dana, 05.08.1995. godine zauvijek je prestalo kucati srce legendarnog komandanta i viteza rahmetli Izeta Nanića.Vijest o njegovoj pogibiji među Bužimljanima odjeknula je kao grom iz vedra neba, niko to nije ni očekivao. U jednom trenutku s nevjericom bužimska čaršija postala je nijema, zavladala je mukla tišina.
Naš Izo nije dočekao upravo ono zbog čega je i najviše zaslužan, a to je sloboda.
Da li su se mogle naći prave riječi u tom bolnom trenutku?
Postoji li veći teret od onog, koji je tog dana pritiskao srce mnogim patriotima, koji su željeli samo da osjete miris slobode, dočekaju pravdu i mir, da jednom zavlada čisti miris nad prostorom naše domovine, bez mirisa baruta i štetnog dima.
Nažalost, miris čistog vazduha legendarni vojskovođa nije udahnuo, prije je izdahnuo…
Cijela Krajina tog kobnog augustovskog dana, ostala je bez bosanskog sina, hrabrog ratnika, neustrašivog viteza, legendarnog vođe koji je svima bio drag i omiljen.
Pamtićemo njegov oštar i britki hod na čelu Vitezova, kada prodefiluju Bužimskom čaršijom, čovjeka mehke duše koju je pokazivao prilikom posjete porodicama šehida i opraštanjem od svojih saboraca šehida, njegovo junačko srce koje su najbolje osjetili njegovi saborci s kojima je rame uz rame išao na prve linije razgraničenja, lijepe riječi upućene prema svim ljudima i drugi niz osobina koje su ga odlikovale, kao skrormnost, oštroumnost, dobronamjernost, energičnost, hrabrost, najkraće rečeno bio je čovjek sa velikim ljudskim vrijednostima.
Ostaće zapamćen kao borac i stariješina, spreman uvijek na nove herojske podvige, vedar i nasmijan, kao i po svojim govorima koji su uvijek davali nadu za bolje sutra.
Svi će ga se sjećati kao čovjeka čeličnog srca, hrabrog borca dok je sa ostalim borcima bio uvijek u prvim redovima odbrane, jer on je bio jedan od onih Viteza, koji su borbu za slobodu Bosne i Hercegovine smatrali važnijom od vlastitog života.
Stajao je tu čvrsto sa svojom brigadom na bedemu odbrane naše Bosanske Krajine i domovine Bosne i Hercegovine, sa ostalim najboljim i najhrabrijim sinovima Bosne, ipak nije dočekao da čin generala primi u svoje ruke, dobio ga je posthumno. Njegova majka Rasima podarila je Bosni još jednog sina Nevzeta, kao i druge majke koje su svoje sinove slale u odbranu jedine nam domovine Bosne i Hercegovine.
O njegovim djelima mogu govoriti samo njegovi najbliži, kao i saborci s kojima je dijelio posljednji zalogaj kruha i čašu vode u najtežim danima, ratnom vihoru i crnom vilajetu koji se tih godina nadvio nad Bosnom.
Prolaze dani, vrijeme prolazi, a uspomene na njega ostaju kao pečat urezane, i opomena da se nikad, ama baš nikad, ne smiju zaboraviti njegova djela.
Ne! On nije mrtav i danas on živi i živjet će dok je god ljudi koji ga se sjećaju i govore o njegovim dobrim djelima, on je tu, živi i prkosi vremenu.
Lik i djela Izeta Nanića ne smije biti zaboravljena!
S komandantom Nanićem isti dan život za odbranu države Bosne i Hercegovine su dali i Meho Bašić, pomoćnik komandanta za obavještajne poslove i dva brata, dva izviđača Suljo i Ismet Isaković.
Tužan Bužim, tužna Krajina, jer su ostali bez najvećih sinova, ostale su četiri uplakane familije za svojim namilijima, baš tih dana kad je miris SLOBODE dolazio i širio se Ćorkovačom i drugim ratištima, oni su krenuli drugom stazom, stazom šehida. Svaka riječ o njima da se priča je suvišna, za njima ostaju djela za buduće generacije.
Na kraju moja poruka sadašnjim i budućim generacijama bila bi, kad već znaju mnogo o današnjim uzoritim sportistima i glumcima, neka obogate svoje znanje i s našim najvećim bosanskim sinovima počev od Izeta Nanića, Mehmeda Alagića, Asima Bajraktarevića, Safeta Zajke, Envera Šehovića i drugih koji su dali svoje živote u odbrani Bosne i Hercegovine.
Vodeći se gore navedenom komandantovom izjavom, da pripadnici 505. brigade polažu živote s osmjehom na usnama, onda bi mogla reći, da su i ova četiri pripadnika te iste brigade usmjerili svoje poglede ka slobodi koju nisu osjetili, već kao šehidi položili svoje živote s osmjehom na usnama!
Neka njemu i drugim šehidima Allah dž.š podari lijepi Džennet i rahmet njihovim dušama!
uskportal
Mustafić Aldijana
