No, čini se da su Đokićevi uzori historijski daleko bliže vrijednostima devedesetih, što i nije teško s obzirom na socijalističnost stranke Slobodana Miloševića. U skladu sa takvim nacionalnim socijalizmom, Đokić je iznio mišljenje prema kojem srpski predstavnici u Parlamentu BiH ne bi trebalo da glasaju za zakon o popisu stanovništva u BiH sa članom 48, koji predviđa da se vlast i dalje formira prema rezultatima popisa iz 1991.
“Taj član protivan je interesima RS-a”, objasnio je Đokić, nadovezujući se na SNSD-ove dosadašnje opstrukcije rečenog zakona. Ova perfidnost znači samo jedno: da se rezultati etničkog čišćenja i genocida iskoriste za što bolje izborne rezultate, tj. diobu upražnjenih fotelja “onih drugih” u institucijama RS-a, koje sad također valja počistiti. Zakon kakav Đokić priželjkuje ne bi samo bio nagrada za protjerivanje i masovna ubistva Bošnjaka i Hrvata, već i Srba u Federaciji, koji su također u velikoj mjeri žrtve Karadžićeve politike, prema kojoj “mačke i psi” ne mogu živjeti zajedno. Ovaj primalni fašizam, kao i uvijek zapakovan u različite oblike birokratije i legaliteta, tj. “priznavanja realnosti kakava jest” (jer drugačije, tobože, ne može) u Bosni i Hercegovini predstavlja standardan model za politički uspjeh. Đokić ga je odavno shvatio.
(BH DANI)