Očinstvo – žrtvovanje i iskušenje

Uspostavljanje ravnoteže između porodičnih i drugih islamskih obaveza

“I kad on odraste toliko da mu poče u poslu pomagati, Ibrahim reče: “O sinko moj, u snu sam vidio da te trebam zakolati, pa šta ti misliš?” – “O oče moj,” – reče – “onako kako ti se naređuje, postupi; vidjet ćeš, ako Bog da, da ću sve izdržati.I njih dvojica poslušaše, i kad ga on čelom prema zemlji položi, Mi ga zovnusmo: “O Ibrahime, ti si se Objavi u snu odazvao; – a Mi ovako nagrađujemo one koji dobra djela čine – to je, zaista, bilo pravo iskušenje, i kurbanom velikim ga iskupismo.”(Kur’an, 37:102-107)

Najizuzetniji dio ove priče je Ismailovo potpuno povjerenje u mudrost očeve vizije. Koliko bi djece danas reagovalo na ovaj način kad bi im se reklo: „Bog mi je rekao da te žrtvujem?“ Njihov najvjerovatniji odgovor bi bio: „Jesi li ti normalan?“ Čak bi možda i mogli i prihvatiti ideju žrtve radi Allaha, ali ne bi imali potpuno povjerenje u očev odnos sa Allahom kao što je imao Ismail, na osnovu čega je povjerovao u istinitost njegove vizije. Postoji velika razlika između slijepe vjere i vjerovanja s razlogom. Slijepo vjerovati znači vjerovati bez znanja zašto se vjeruje. Nivo vjerovanja koji su ispoljila ova dva poslanika odražava potpunu sigurnost u Allahov plan i apsolutno razumijevanje u komunikaciji između Boga i roba. Ispoljavanje vjere na ovaj način je rezultirao uspostavljanjem neraskidive veze i neupitne odanosti između oca i sina, koja je osnovana na čvrstom ubjeđenju i sigurnosti u dobrotu očeve namjere. Ovako duboko povjerenje je rezultat bliskosti između oca i sina. Ibrahim, a.s., je podučio Ismaila svemu što je znao o islamu. Zajedno su izgradili hram posvećen Allahu. Ipak, sva njihova ljubav je bila ljubav u ime Allaha. Otac nije imao fiksirane planove za budućnost svoga sina, niti je sin imao drugog cilja osim poslušnosti prema ocu. Stoga je pristao da se odrekne svega radi Allaha.

Zaslužiti povjerenje porodice

Kao roditelji moramo nastojati biti vrijedni povjerenja koje nam ukazuje porodica trudeći se da ju usmjeravamo samo k robovanju Allahu. Koliko roditelja zaista odgajaju svoju djecu samo da budu robovi Allahu? Koliko od nas je dalo zavjet, kao Merjema, da ćemo nerođenu djecu usmeravati samo k služenju Gospodaru? S druge strane, koliko muslimana odgoje djecu koja su robovi materijalizma? Mnogi roditeji slome djetetovu volju, prisiljavajući ga da živi njihove snove.

Obično želimo da naši sinovi i kćeri upišu dobar fakultet i ožene one koji su najboljeg statusa. Koliko nas bi bilo sretno kad bi nam sin ili kćer rekli da se spremaju da putuju svijetom kao što to Allah u Kur’anu naredio? Koliko nas bi im obezbjedili jednosmjernu kartu ako bi nam rekli da žele se odazvati pozivu na džihad? A koliko nas bi se tome protivili? Da li bi mi mogli žrtvovati svoju djecu radi Allaha? Da li smo uopšte blizu nivoa povjerenja kojeg su imali poslanici Ibrahim i Ismail? Da li smo zaista posvetili odgoj razvijanju vječne ljubavi prema Allahu, ili su djeca postala žrtve našeg prenatrpanog rasporeda? Imamo velika očekivanja od djece, pri čemu zaboravljamo da i djeca imaju prava kod nas. Prema islamu, sve vrijeme koje čovjek provede sa svojom porodicom je sadaka. Da li iskorištavamo svoje vrijeme da doprinesemo duhovnom razvoju naše porodice, ili ju izostavljamo iz našeg religijskog života?

Porodica treba očevu ljubav

Nažalost, mnoge iskrene musimanske porodice postaju žrtva očeve pogrešne vizije da je uredu ostaviti porodični život po strani radi različitih aktivnosti u džematu. Umjesto da razmišljaju o očinstvu i braku kao sredstvu za čišćenje duše i približavanju Allahu, oni se nerijetko uzdržavaju od pružanja ljubavi porodici bojeći se da bi ih to odvratilo od drugih djela kojima se zadobija Allahova ljubav. Emocionalno su distancirani od svojih žena i djece, gledajući na njih kao prepreku koja im onemogućava da obavljaju mnoge džematske dužnosti. Otac ovakvog profila, po navici, kad završi sa večerom uputi se k izlaznim vratima i ostatak večeri provede vani, baveći se različitim poslovima u mesdžidu, savjetujući strance kako da se nose sa svojim problemima, organizirajući dobrotvorne organizacije i posjećujući sastanke kojima nema kraja.

Kad je u kući, telefonira satima, provjerava mail i potom iscrpljen ide u krevet. Njegova žena može osjećati da joj je dužnost nositi veći dio porodične odgovornosti da bi oslobodila muža od dodatnih obaveza i da bi mu omogućila da se bavi „važnijim poslovima“ u ime Allaha. Ali, ako žena uopšte vodi brigu o svom mužu, vremenom se osjeća odbačenom i izdanom. Tokom godina postaje naviknuta na porodični život bez njega, ne želi ga niti ga treba. Na ovaj način otac izgubi i ženu i djecu. U današnjem vremenu, nije dovoljno za oca samo da donosi kući novac i da se osjeća kao da je ispunio svoju očinsku dužnost. Sinovi i kćeri trebaju svoje očeve. Sinovi koji su uskraćeni očevog društva i pažnje nerijetko postaju delikventi tokom tinejdžerskih godina.

Kćerke kojima se ne pridaje pažnja su u većoj opasnosti od seksualno nastranih ljudi jer podsvjesno traže nekog ko bi im zamijenio voljeni očev lik.  Očajnička potreba za ljubavlju i samodokazivanjem kod tinejdžera uzrokuje zabranjeno, destruktivno i štetno ponašanje, dok djeca koja su se bavila sportom i provodila više kvalitetnog vremena sa očevima imaju manje društvenih problema, kao što su pušenje ili alkoholizam, i kasnije imaju stabilnije brakove. Žene kojima muževi ne daju dovoljno ljubavi i pažnje imaju slabo samopouzdanje, što je veliki hendikep za odgoj porodice. Depresija i nervoza koju žena osjeti, a uzrokovane su muževim neprestalnim odsustvom, može nanijeti štetu i nerođenom djetetu. Ako se bori sa svojim osjećajem odbačenosti i napuštenosti, kako će biti u stanju da bude kraj svoje djece kad je potrebna? S druge strane, kad se žena osjeća voljenom i poštovanom, dobija nevjerovatan podsticaj i energiju, te nema ništa što ona ne bi uradila za njega. Jak brak je osnova dobrog zdravlja, dugog, ugodnog i ispunjenog života. Poslanik a.s. je rekao: „Kad muž priđe svojoj ženi, kraj njega se nalaze dva meleka, i u Allahovim očima on je poput  ratnika koji se bori na Njegovom putu.“ Imam Jafar komentariše ovaj hadis riječima: „Kad god se muževa ljubav prema ženi poveća, poveća se i kvalitet njegovog imana.“

Usklađivanje porodičnih i drugih islamskih obaveza

Moramo razumjeti da je pogrešno gledati na porodicu kao prepreku drugim blagorodnim ciljevima i duhovnim ambicijama, već da je porodica iskušenje našeg stvarnog ličnog prakticiranja islama. Allah je naredio muslimanima da redovno obavljaju džumu, te da održavaju kvalitetne rodbinske odnose. Mesdžid koji je pretvoren u „ cijelonoćni klub-bijeg za muškarce“ destruktivno utječe na porodicu, i šire, na cijeli umet. Je li postoji neka vrsta takmičarskog odnosa između vremena kojeg otac provede kući, s porodicom, i onog kojeg posveti različitim islamskim oranizacijama? Odgajanje porodice je islamska dužnost, posao koji je u rangu sa svim drugim džematskim obavezama. Održavanje ljubavi i mira u kući je intenzivan i rigorozan trening za razvijanje kontrole nad samim sobom. Da li ćeš zaraditi Allahov blagoslov sitnjičavim volontiranjem ako se pri tom odričeš onih koji te najviše trebaju? Neophodno je da uključiš svoju ženu i djecu u aktivnosti džemata, i da tu djelatnost još više širiš.

Djeca uče posmatrajući primjere, stoga je potrebno da vide svoje očeve na djelu. Kad muškarci koriste mesdžide da bi izbjegli bračne probleme i neposlušnu dječiju vrisku, odriču se prilike da razvijaju srpljenje, samilost i nesebičnost koju njihova djeca i žene zahtjevaju. Ovo je veliki korak unazad u duhovnom sazrijevanju. Obaveza je svakog muslimana da bude društveno aktivan. Bilo bi dobro kad bi islamske organizacije usvojile princip „Porodica na prvom mjestu“, ako žele ozbiljno napredovati. Predavanja i konferencije daju ljudima samo teoretsko znanje. Možeš, naprimjer, u potpunosti razumjeti status žene u islamu, ili dužnosti supruge, a mjesto gdje ćeš dokazati svoju sposobnost da se ponašaš u skladu s onim što znaš je tvoja kuća. Svako iskušenje u porodici je praktični trening i test tvoje vjere, te sredstvo za unutrašnje pročišćenje.

Uskraćivanje društva ženi i djeci nije bila poruka Ibrahimove, a.s., žrtve. Ni ujednom trenutku Ibrahim, a.s., nije žrtvovao svoj odnos sa djecom ili ženama da bi slijedio Allahovu uputu, niti je ostavio odgoj svojih sinova njihovim majkama dok je on putovao šireći da’wu. Njegovi sinovi su bili prioritet. Kad je Ibrahim, a.s., odlučio da žrtvuje svog prvorođenog sina Allahu, to se nije desilo jer je Ismail bio žrtva očeve hladnoće ili zanemarivanja, već je on bio sredstvo ispunjenja naredbe date poslaniku. Naredba je došla zbog bliskosti koju su otac i sin imali, i koja se nakon iskušenja samo još više učvrstila.

Piše: Maria Hussain
Izvor: sunniforum.com
Prijevod i obrada: IslamBosna.ba