Mi smo narod koji odbija biti žrtva svojih dželata
Za proteklih pet mjeseci, koliko je trajala odbrana njenog oca uhapšenog 1. marta na londonskom aerodromu „Heathrow“, Emina neće reći da su joj bili najteži u životu. Naprotiv, zadesile su je potpuno neočekivane okolnosti, no znala im je uzvratiti na pravi način. Mjesta za emocije nije bilo. Svu snagu usmjerila je u borbu za pravdu i oslobođenje svog oca, člana Ratnog predsjedništva BiH. Zajedno s bratom Emirom, Emina je pet mjeseci koordinirala i brinula se o najvažnijim detaljima odbrane, kontaktirala s medijima, advokatima, političarima, diplomatama, običnim narodom. Znala je da to nije samo borba za njenog oca, nego i za čitavu BiH. U intervjuu za naš magazin prije nekoliko mjeseci obećala je da se kući neće vratiti bez oca. Svoje obećanje je prošle sedmice i ispunila…
Kako biste opisali tih proteklih pet mjeseci, počev od 1. marta, kada je na Londonskom aerodromu uhapšen Vaš otac?
– Bilo je to veoma teških pet mjeseci, s malim pobjedama i porazima. Bilo je i nekih teških lekcija koje sam morala naučiti o stanju pravosuđa i tretmanu BiH u svijetu; koliko su dalekosežne moći naše diplomatije, a koliko nisu. S druge strane, bilo je nevjerovatnih trenutaka podrške građana, mnogih individua, koji su uradili sve što je u njihovoj moći da nam pomognu. Bit ću do kraja života zahvalna ljudima koji su tako brzo shvatili da je ovo bitka koja se proteže van nukleusa jedne porodice i da će ovaj sudski proces imati dalekosežne posljedice za cijelu BiH. Pitanje izručenja mog oca Srbiji je pitanje o legitimnosti naše borbe za nezavisnu BiH. A, to su naši građani odmah shvatili, podigli su svoje glasove i skrenuli svjetsku pažnju na ovaj slučaj. Njihova podrška bila nam je tako dragocjena u prvim mjesecima i spriječila je da se naprave greške.
Jedni od težih momenata su, naravno, bili prvih deset dana, koje je Vaš otac proveo u jednom od najgorih zatvora u Velikoj Britaniji?
– Taj zatvor je, prema ocjenama „Amnesty Internationala“, u posljednjih pet godina zatvor s najtežim uvjetima života. Tu je moj otac bio tretiran kao osuđeni kriminalac, a ne kao politički pritvorenik. Bilo je mnogih grešaka, ali isto tako momenata u kojima smo znali da nismo sami. Ali, nikad se nismo osjećali slabim ili nemoćnim. Imali smo zdravu ljutnju i bijes, koji su bili veliki elan za borbu. Veliki trenutak za nas bio je kada se Ministarstvo pravde Srbije prvi put u svojoj historiji zvanično oglasilo i okarakteriziralo rat u BiH kao međunarodni oružani sukob. U tom istom dokumentu navedeno je da je JNA defakto bila vojska Republike Srbije i da se kao strana sila nalazila na tuđoj teritoriji. To je jedan pravni i historijski presedan koji će imati dalekosežne implikacije dugo nakon ovog procesa. A, bilo je i trenutaka kada se činilo da to teče unedogled. Britanski zakon je takav da nikada niste sigurni kada će staviti tačku na proces. Međutim, kada pogledamo unazad, izvojevali smo jednu veliku pobjedu i ponosni smo zbog toga.
Jeste li bili razočarani britanskim pravosuđem i načinom na koji se odvijao čitav sudski proces?
– Kad je moj otac uhapšen, na vlasti je bila Labour Government. U samim počecima je postojao jak lobi i nije im bilo teško podržati najružniju stranu srbijanske politike, koja teži simetriji zločina i izjednačavanju krivice. Ta vlada je pokazala velike simpatije i vezu sa Srbijom, koja je u tom trenutku bila poražavajuća za nas. Tada nismo imali simpatije britanske vlasti. Istina je da zatvorski sistem u Velikoj Britaniji zahtijeva reformu. Pravljene su velike greške. Bilo mu je odbijeno da vidi svoje konzularne predstavnike, ambasadore, porodicu, čak dva dana nije dobio lijekove za visok pritisak. Nije doveden u sudnicu na svoje prvo ročište, nego su doveli pogrešnog čovjeka. A i sam nalog za uhićenje je sadržavao mnoge greške, uključujući da se zločin desio na teritoriji Srbije. U tom trenutku smo bili sigurni da ovaj proces počinjemo u jednom okruženju koje politički ne favorizira BiH.
Ali ste imali veliku medijsku podršku?
– Od vodećih kuća: CNN-a, „Independenta“, „Guardiana“, „Timesa“, koji su veoma nepristrasno i brzo shvatili o čemu je tu, zapravo, riječ. Iznijeli su prave činjenice u javnost, što je bila velika podrška. Mnogi britanski parlamentarci i vodeće političke osobe, koje su i sada u vlasti s pobjedom konzervativne vlade, veoma rano su podigli svoje glasove protiv ovog procesa, ocijenivši ga kao politički motiviranog. Veoma je teško govoriti o situaciji da je sve crno ili bijelo.
Imamo puno prijatelja u Velikoj Britaniji koji žele vidjeti BiH kao stabilnu i nezavisnu zemlju.
Predsjednik Srbije Boris Tadić izjavio je da je razočaran obrazloženjem britanskog suda da je postupak protiv Vašeg oca bio politički motiviran. Koliko smo ovom pobjedom pokazali najprije Srbiji, ali i čitavom svijetu da nismo tako beznačajni?
– Da ste vi gospodin Boris Tadić, šta biste vi rekli? Ova odluka je na neki način nadmašila naša očekivanja. Bili smo sigurni da moj otac neće biti izručen Srbiji i da nemaju ništa što bi opravdalo početak ovog procesa, ali smo sretni što je britanski sud tako nedvosmisleno sankcionirao jednu državu Srbiju, rekavši joj veoma jasnim jezikom da je ona zloupotrijebila njene zakone, sudove i da je ovaj proces u potpunosti bio politički motiviran. Gospodin Tadić može samo da krivi svoje tužilaštvo i jednu apsolutnu nepripremljenost i amaterizam. Jednostavno, uzeli su zalogaj koji je bio suviše veliki za njih. Nisu se nadali tako kompetentnom odgovoru s naše strane. BiH nije zemlja koja je navikla da gubi, a Srbija jeste. Mi smo navikli na razočarenje, ali nismo navikli na poraze. Navikli smo da u trenucima najvećih prijetnji pokažemo od čega smo napravljeni i koliko imamo elana za borbu.
U intervjuu za naš magazin u martu izjavili ste kako nema mjesta za patetiku i emocije, da trebate biti jaki. Sve vrijeme ste s bratom Emirom uz oca bili u Londonu. Jeste li, možda, sami bili izenađeni vlastitim mogućnostima i snagom?
– Čovjek nikada ne zna na šta je sve sposoban dok ga okolnosti ne natjeraju na borbu. Kada su takvi zadaci stavljeni pred nas, odgovaramo im punim limitom naših mogućnosti. Porodično smo veoma vezani i imamo veliku vjeru u sebe. Nikada nismo išli nekim kraticama i svako od nas je navikao na težak rad. Mi smo jednostavno odgovarali na ove izazove onako kako smo odgojeni. Na kraju, u pitanju je i jedna velika vjera. Allah nikoga ne opterećuje preko njegovih mogućnosti i Sveta knjiga nam kaže da od Boga molimo da nam ne stavlja u zadatak ono što ne možemo obaviti. Mi smo bili uvjereni da je pred nama izazov veći od nas, a na njega se nije moglo odgovoriti nekim klišeima. Učinili smo to na način koji u najboljem svjetlu predstavlja našu zemlju. Mi smo narod koji odbija biti žrtva svojih dželata. Opstajemo i preživljavamo.
Avaz