Dobro došli u realnost: Katar je ipak velesila!

Svi smo ponovo razočarani igrom naše reprezentacije, na sreću radi se samo o prijateljskoj utakmici i ako će nam već biti za utjehu, opće poznato je da u prijateljskim utakmicama i protiv malih protivnika redovno kiksamo.

Remi sa Katarom nas možda boli, boli kao i onaj poraz od Irana na Koševu u ovo vrijeme prošle godine a o porazu od Rijeke koja je sasvim slučajno ušla u anale bh nogometa, da i ne govorimo.

Nikako ne želimo tražiti alibi za našu reprezentaciju, iskreno se nadamo da će slika biti bolja u kvalifikacijama koje startaju za tri sedmice. Reprezentacija pod vodstvom Safeta Sušića u posljednje četiri prijateljske utakmice uopšte nije pružila dopadljivu igru sa kojom bi bili favoriti za odlazak na Evropsko prvenstvo.

Bili smo bolji od Gane na Koševu ali bez mnogo lijepih poteza, akcija ili prilika. Šveđani su nam utrpali četiri komada, Nijemci demonstirali moć i snagu. Nakon svega toga, očekivalo se da će Katar bez problema pasti i da ćemo kvalifikacije dočekati u pobjedničkoj atmosferi. Međutim, ni Katar nismo uspjeli pobjediti, u glavama pojedinih igrača igrali smo protiv amatera kojima smo trebali sa pola snage zabiti pet golova.
Katar osim što je uspio izvući remi na Grbavici, odigrao je ravnopravno protiv našeg tima svih 90 minuta pa ne bi bilo nezasluženo i da su se gosti kući vratili sa pobjedom.

Naš tim već dugo ne liči na onaj iz sredine proteklih kvalifikacija, ne samo od dolaska Safeta Sušića na klupu reprezentacije. Pad u formi naših reprezentativaca osjetan je već godinu dana, upravo od utakmice sa Iranom u avgustu prošle godine. U Armeniji smo se mučili, sva sreća pa uspjeli pobjediti, za Estonce je naš tim bio i previše motiviran, u utakmici koja je odlučivala o plasmanu u baraž, naš tim je slavio pobjedu.

Pokazalo se međutim gdje stojimo kada smo bez brige dočekali Špance na Bilinom Polju i primili petardu od Ville, Inieste i društva. Ni taj nas poraz nije mnogo zabrinuo, zaboga, bili smo u baražu.

U prvoj utakmici protiv Portugala igranoj u Lisabonu, igra je koliko toliko bila zadovoljavajuća, minimalan poraz od 1-0 držao nas je u igri za odlazak na Svjetsko prvenstvo, no vratimo li se malo nazad, sjetićemo se da smo i u toj utakmici imali mnogo sreće, Liedson, Deco, Simao… u nekoliko velikih prilika su bili neprecizni, upravo kao Džeko, Ibričić i Muslimović koji su pogađali prečke i stative.

U revanšu smo očekivali mnogo a dobili veoma malo, da smo barem spušteni na zemlju, večeras sigurno ne bi remizirali sa Katarom. Protiv Portugala u Zenici, naš tim niti jednom nije uspio napraviti ozbiljiniju priliku, na Mundijal nismo otišli.
Nakon ispadanja od Portugala, svi su bili selektori. Navijači su bili podijeljeni oko ostanka i odlaska Ćire Blaževića sa klupe našeg tima, Ćiro je na kraju otišao sam, u daleku Kinu ostavivši nama da nastavimo graditi tim kojeg je on izgradio od temelja pa umalo do krova.

I onda, sve ispočetka. Safet Sušić preuzeo je tim od kojeg sada svi očekuju plasman na Evropsko prvenstvo što nije bio slučaj u proteklim kvalifikacijama kada je u reprezentaciji vladao totalni haos, tada je malo ko smio i pomisliti o baražu a kamoli plasmanu na Svjetsko prvenstvo.

Nakon četiri utakmice pod vodstvom novog selektora, pokazalo se gdje trenutno stojimo. Igrači možda jesu malo van forme ali je očito svidjelo se to nekome ili ne, da nemamo reprezentaciju za velike domete.

Možda imamo par pojedinaca koji su zaista svjetska klasa ili nekih koji to tek trebaju postati ali nemamo tim za koji možemo reći da je favorit za odlazak na Evropsko prvenstvo. U proteklim kvalifikacijama nismo uspjeli dobiti niti jednu veću reprezentaciju, bodove smo pokupili na malim timovima, uspjeli dobiti Belgijance te iskoristiti kikseve Turske i na kraju se plasirati u baraž koji nas je toliko digao u nebesa da se pod hitno moramo spustiti na zemlju.

Katar je bio posljednje upozorenje za naš tim, tako indolentan odnos od pojedinih igrača prema dresu sa državnim grbom, kao večeras, već odavno nije viđen. Čast pojedincima poput standardno dobrog Spahića ili Mensura Mujdže koji je pokazao da će biti veliko pojačanje za naš tim, Džeko prave lopte nema već dugo vremena u dresu reprezentacije a kada je dobije, pokazuje zbog čega se pola Evrope otima za njega. Sušić je večeras pokušao sa tri napadača što očigledno ne ide, Muslimović nikako ne može igrati krilnog napadača kao ni Mravac lijevog bočnog.

Na kraju možemo konstatovati, reprezentacija koja je 98. na FIFA-inoj rang listi, bila je i više nego ravnopravan protivnik Sušićevim izabranicima. Da ne ulazimo sada u sve one mudrosti o tome kako svi danas znaju igrati nogomet i da je remi sa Katarom došao slučajno. Ne, nije došao slučajno! Igrači su totalno nemotivirani, taktike u igri gotovo da nema, pojedini igrači se trebaju zapitati jesu li zaslužili nositi dres reprezentacije. Ne posloži li Sušić do početka kvalifikacija kockice onako kako treba, i ne budu li igrači ginuli za uspjeh, bojimo se da nas čeka novo u nizu razočarenja na koja smo već odavno navikli.

sportin.ba