Danas je rasprostranjeno mišljenje da Izrael posjeduje 250-300 komada nuklearnog oružja, zajedno sa sistemima “isporuke,” koji uključuju Yariho (Jericho) projektile i borbene avione F-15 i F-16 dalekog dometa. Suvišno je reći da ovi projektili nisu pripremljeni niti za Berlin niti za Varšavu, već muslimanske centre, poput Kaira, Damaska i Teherana.
Izrael je uporno poricao posjedovanje nuklearnog oružja, i dugi niz godina je ponavljao da nam se zgadilo nejasne riječi da “Izrael neće biti prva zemlja u regionu koja će uvesti nuklearno oružje.” Posljednjih godina, međutim, izraelski zvaničnici počeli su, iako prećutno, da priznaju da je Izrael zaista jedna dobro utemeljena nuklearna država.
12. decembra 2006. izraelski premijer Ehud Olmert je izjavio za njemački kanal “Sat. 1” da je “Iran otvoreno, eksplicitno i javno prijetio da će izbrisati Izrael sa mape. Možete li reći da je ovo na istom stepenu, kada žele da imaju nuklearno oružje poput Amerike, Francuske, Izraela i Rusije?”
Izraelski strategičari tvrde da je jevrejskoj državi potrebno nuklearno sredstvo zastrašivanja, za “sudnji dan”, ili kao “oružje za slučaj krajnje nužde” kako bi se spriječilo moguće uništenje “Trećeg hrama.” Međutim, ova tvrdnja se čini toliko lažljivom i licemjernom poput otrcane laži da Izrael neće biti prva zemlja regiona koja će uvesti nuklearke. Stoga, možemo sigurno da kažemo da izraelski nuklearni arsenal nije namjenjen samo za “samoodbranu” ili “samoočuvanje” već i za strateško povećanje i širenje vojne nadmoćnosti nad cijelim Bliskim Istokom, od Irana do Maroka. Kada ovo prevedemo na jednostavan politički jezik, dolazimo do neizbježnog zaključka da je je ultimativni cilj Izrael da porobi stotine miliona muslimana i hrišćana, od Teherana do Mauricijusa i od Istanbula do Hurtuma (Kartuma). Ovo nije fobična ocjena izraelskih strateških doktrina i namjera. Ovo je precizan i realan pogled u izraelsko kolektivno mišljenje.
Od Nila do Eufrata
Prema preminulom Jisrael Šahaku, autoru knjige “Jevrejska historija, jevrejska religija: težina od tri hiljade godina”, neki rabinski autoriteti vide granice Izraela na sljedeći način: na jugu – cijeli Sinaj i dijelovi sjevernog Egipta sve do okoline Kaira, na istoku – cijeli Jordan i veliki dio Saudijske Arabije, cijeli Kuvajt i dio Iraka do Eufrata, na sjeveru – cijeli Liban, cijela Sirija i veliki dio Turske (!), sve do jezera Van, i na zapadu – Kipar.
Prema Šahaku, ovo nisu, kako bi neko pomislio, pričice među ekscentričnim rabinima. Naprotiv, ogromno tijelo istraživanja i naučnih diskusija zasnovanih na ovim granicama, predstavljenim u atlasima, knjigama, člancima i više popularnim oblicima propagande je objavljeno u Izraelu, često sa državnim subvencijama ili drugim oblicima podrške. Šahak dodaje da postoje utjecajne jevrejske vjerske ličnosti koje vjeruju da će Izrael morati da osvoji ove zemlje, prije ili kasnije, temeljeći to na tvrdnji da je to božanska naredba.
Ovo je razlog zbog kojeg muslimani moraju biti budni i konstantno na oprezu po pitanju stvarnih namjera Izraela. Muslimanske države bi također trebale da pridaju više pažnje onome što Izrael radi, a ne onome što Izrael kaže.
1979. godine Izrael je napao i uništio iračko nuklearno postrojenje u Bagdadu, a 1986. Izrael je bombardovao glavnu upravu (headquarters) PLO-a u Tunisu. Deset godina kasnije, agenti Mosada su ubili Halila el-Vezira, Ebu-Džihada, drugog čovjeka Fataha, u njegovoj kući, također u Tunisu. Vjeruje se da je Izrael izvršio više prikrivenih operacija u nekoliko arapskih i islamskih zemalja, od kojih su najskorije (u vremenu pisanja članka, op. prev.) u Sudanu.
Dodatno, vjeruje se da su izraelski agenti odgovorni za misteriozna ubistva više arapskih, a u skorije vrijeme i iranskih naučnika, u žestokim naporima da se spriječi razvoj bilo kakve dobre tehnološke baze u bilo kojoj od muslimanskih zemalja, koja bi mogla da bude čak i potencijalna opasnost po izraelsku hegemoniju i regionalnu supremaciju.
Posljednjih godina, izraelski zvaničnici i vođe su prijetili da istrijebe sve arapske i muslimanske zemlje u regionu. Trenutni izraelski ministar vanjskih poslova Avigdor Lieberman je predložio da Izrael baci nuklearnu bombu na Gazu tokom genocidnog munjevitog napada na blokiranu obalnu teritoriju. Isti taj Lieberman je rekao da bi Izrael bacio bombu na Asvan Dam u Egiptu i da pošalje Teheran nazad u Srednji vijek. Matan Valnaai, još jedan vojni izraelski lider, je priprijetio holokaustom u Pojasu Gaze; prijetnja koja se djelimično obistinila dok je Izrael prekrio Gazu smrću iz vazduha, s mora i kopna, koristeći pakleno oružje smrti, poput bijelog fosfora koji je spalio stotine palestinske djece.
Ovakve prijetnje nikad ne bi smjele da budu shvaćene olahko, pogotovo od strane potencijalnih žrtava, naime Arapa, Iranaca, Turaka i vjerovatno i drugih naroda. Ovo je ozbiljna tema koja mora da bude tretirana krajnjom ozbiljnošću koju i zaslužuje. U svakom slučaju, kada je naše golo preživljavanje, naša gola egzistencija u pitanju, ne smijemo ništa prepuštati slučajnosti. Ovo je ono što bi svaka ozbiljna zemlja uradila. Zašto ne bismo i mi?
Ponovo, moramo više pažnje pridavati onome što Izrael radi, a ne onome što Izrael govori. A ono što Izrael radi i što je radio pokazuje da ova kriminalna država predstavlja realnu ezistencijalnu opasnost za svaku arapsku i muslimansku zemlju na Bliskom Istoku i mimo toga.
2006. godine Izrael je spustio kišu smrti na Liban, bacajući 2-3 miliona kasetnih bombi koje su ubile i osakatile (i nastavit će da ubijaju i sakate) libanske civile, čobane, farmere, seljake i familije u blizini njihovih domova još mnogo godina. A u Gazi je Izrael nedavno spustio kišu smrti na suštinski zatvoreničku populaciju koja je, suprotno željama Izraela, zaboravila da umre u tišini, i morala je da bude spaljena i istrijebljena bijelim fosforom bačenim sa visine. Pokolj su gledali ljudi širom svijeta i nijedna arapska niti muslimanska zemlja nije se pomjerila niti čak pomislila da se pomjeri da se spase bespomoćni Palestinci koji su plaćali cijenu muslimanske slabosti.
Ovo nameće ultimativno pitanje, naime: kako treba muslimani treba da se odnose prema ovom ludilu, ovoj aroganciji moći, egzistencijalnom opasnošću satanske države koja misli da ima pravo da donosi smrt i uništenje drugim narodima i drugim zemljama? Hoćemo li nastaviti nekadašnju sramotnu praksu žrtvovanja naše djece na jevrejskom altaru oholosti? Hoćemo li nastaviti da redamo našu mrtvu djecu i mrtve žene u dugim redovima da bismo dobili simpatije prostitutskog svijeta koji poštuje samo vojnu silu? Hoćemo li nastaviti da se nadamo da će doći do promjene mišljenja ili promjene od strane onoga koji bude došao u Bijelu kuću?
Bez imalo sumnje, izraelski nuklearni arsenal nije prolazna opasnost. Neće proći niti će biti neutraliziran ispoljavanjem “više umjerenosti” od strane “centara mudrosti” u arapskom svijetu. (Bolji opis bi vjerovatno bio centri impotencije.)
Svi znamo kako Izrael i cionistički lideri širom svijeta interpretiraju umjerenosti i miroljubivost arapskih lidera kao izraz straha, kukavičluka i slabosti. Samo bacite pogleda na jevrejsku štampu da biste vidjelu kako Izrael gleda na umjerenost Arapa i njihovu dobru volju.
Ustvari, izraelska nuklearna prijetnja postaje sve stvarnija i sve opipljivija u dolazećim godinama kako očigledno fašističke jevrejske snage preuzimaju kontrolu nad izraelskim nuklearnim arsenalima. Ne postavlja se pitanje hoće li se desiti, već se postavlja pitanje kada će se to desiti. Samo zamislite kako bi Bliski Istok i ostatak svijeta izgledao da neko poput Liebermana ili gurua Jihud ha’leiumija ili ha’Bajt ha’Jehudija zgrabi kontrolu nad 250-300 komada nuklearnog oružja?
Nama, muslimanima, ne manjkaju resursi da budemo snažni i da zadržimo naše neprijatelje. Ono što nama fali jeste volja da budemo slobodni, ujedinjeni, suvereni i istinski nezavisni. Šta onda čekamo? Čekamo li da Izrael napadne Mekku i Medinu, što je opcija koja nikad ne bi smjela biti odbačena, imajući u vidu opaku prirodu cionističkog entiteta? Zaista, ko bi zadržao, a kamoli zaustavio Izrael da preduzme nepojmljivo? Egipat? Saudijska Arabija? Ili možda hedonistički, nepismeni i neobrazovani šejkovi i emiri i kraljevi koji misle da je štancanje visokih zgrada ultimativni znak progresa i civilizacije? Odgovor je jasan. I, nažalost, samo je jedna država regiona mimo agresorskog Izraela ozbiljna po pitanju zaštite svog naroda od vanjske agresije genocidnih razmjera. Ova zemlja bi trebala biti pohvaljena za njenu dostojanstvenu odlučnost da bude slobodna, a ne ukorena od strane impotentnih arapskih država koju nastavljaju da ustupaju njihov respektivni suverenitet Sjedinjenim Državama.
Piše: Halid Amajreh
Prijevod i obrada: IslamBosna.ba