Istraživači, predvođeni Neusom Herrerom, potaknuli su osjećaje ljutnje 30 muškaraca koristeći u prvom licu jednine 50 fraza koje odražavaju svakodnevne situacije koje mogu izazvati ljutnju. Prije i neposredno nakon izazivanja ljutnje, sudionicima eksperimenta mjerena je brzina otkucaja srca, napetost arterija, razine hormona testosterona i kortizola, aktivacija moždanih polovica i općenito stanje uma i subjektivan doživljaj emocije ljutnje.
Posebna pozornost u istraživanju posvećena je analizi asimetričnosti moždane aktivnosti prednjeg dijela mozga. Naime, prilikom proučavanja ove pojave koja se događa kada osjećamo cijeli niz emocija, postoje dva modela analize. Prvi model vodi se principom da je prednja lijeva regija mozga povezana pozitivnim emocijama, dok je desna strana povezana negativnim. Drugi model pokazuje da je prednja lijeva regija mozga uključena u emocije u vezi sa bliskošću, dok je desna regija povezana emocijama koje potječu udaljavanje (povlačenje). Pozitivne emocije, poput sreće, obično se povezuju sa sklonošću za bliskošću prema drugima, dok se negativne emocije, poput straha i tuge, povezuju s povlačenjem od drugih ljudi.
No, ne ispoljavaju se sve emocije u skladu sa spomenutim modelima. Naime, pokazalo se da su ovi modeli u slučaju emocija ljutnje kontradiktorni. Kad smo ljuti, umjesto da emociju ljutnje doživljavamo kao negativnu i od nje želimo “pobjeći”, događa se upravo suprotno – pojačava se aktivnost lijeve moždane polovice, te pokazujemo urođenu tendenciju približiti se uzroku ljutnje kako bismo se suočili s njim i eliminirali ga.
Rezultati ovog istraživanja objavljeni su u časopisu Hormones and Behavior.
Islambosna.ba