Zarobljavanje (III dio)
IslamBosna.ba – Iz pravca mog sela i Bratunca nailazila je jedna kolona srpskih vojnika. U njoj je bilo tridesetak vojnika i među njima sam prepoznao školskog druga sa mog kratkog školovanja u Bratuncu. Gledao je u mene iz kolone i osmijehnuo mi se.
Bio je to meni dobro poznat, dobronamjeran osmijeh; osmijeh koji me je povratio iz dotadašnjeg stanja ravnodušnosti i ulio mi snagu. Pomislio sam da sam stijena, zaštićen od svakog zla koje bi neko mogao da mi nanese. Nije me pozdravio, niti je izašao iz kolone, ali je tim svojim osmijehom, kojeg sam, vjerovatno, samo ja vidio, učinio toliko toga za mene.
Kolona je prošla pored nas i skrenula prema naselju Budak uzlazeći uz strminu ispod Rizafetine kuće. Počeo sam razmišljati o situaciji u kojoj sam se nalazio, ali nisam mogao pronaći nikakvo rješenje. Pokušavao sam saznati nešto više o nekim osobama za koje sam držao da bi mi mogle pomoći. Dobio sam odgovor da su na Potočarima, kilomatar odavde. Pomišljao sam da ih zamolim da mi dozvole da odem tamo i pridružim se tom narodu. Ubrzo sam sam sebe ubijedio da me neće pustiti i odustao od te ideje. Vojnici su ulazili u bašču Ajkuninog oca i brali krastavce.
Jedan čovjek je izašao iz tenka, došao do mene i upitao me gdje su sinoć padale granate. Rekao sam mu da je jedna pala pedesetak metara od mene dok sam ulazio u «kontejner» spremajući se za počinak. Jedan je govorio o Naseru kao dobrom i fer borcu i rekao mi je da mu je žao što on nije tu. Mene više nisu provocirali pitanjima nego smo razgovarali sasvim normalno. Od jednog sam saznao kako im je komadant neki opasan čovjek. Njegovo ime ne znam, ali znam da je komandovao tom vojskom koja je u Potočare ušla od Bratunca. Popodnevni sati su odmicali, primicala se noć, i od same pomisli na nju hvatao me je veliki strah. Nisam mogao ništa poduzeti i jednostavno sam se prepustio sudbini.
Ne znam koliko je vremena prošlo kada sam iz pravca Potočara ugledao vojni džip. Zaustavio se kod nas. Iz njega je izašao general Ratko Mladić. Kada je ugledao mene kako sjedim na invalidskom motoru okružen vojnicima upitao ih je gdje su me našli. Odgovorili su mu da su me pronašli u kući dok sam spavao. On im je naredio da me stave u prvi autobus koji naiđe za Tuzlu. Gledao sam u njega i izustio: «Hvala vam, generale!». Pogledao je u mene i nije ništa odgovorio. Nakon kraćeg razgovora sa jednim komadantom vratio se u džip i odvezao se prema Bratuncu.
Poslije sat vremena iz smjera Bratunca protutnjala je pored nas kolona praznih autobusa i otišla za Potočare. Nedugo zatim iz Potočara je naišao prvi autobus nakrcan ženama i djecom. Vojnici su ga jedva zaustavili i pomogli mi da uđem u njega. Za mnom su ubacili i moj invalidski motor, a da ja to nisam ni primijetio. Dva-tri puta sam im dobacio: «Do viđenja!», dok su oni meni odgovarali sa zbogom. Na moje veliko iznenađenje u autobusu sam ugledao Amira i Ajkunu, i još nekoliko meni poznatih lica. Tako sam, eto, krenuo za Tuzlu.
Odlomak iz knjige “Krofne za holandske vojnike”
