Zarobljavanje (I dio)
IslamBosna.ba – Ujutru, dok je još bilo magle, otišli smo u Potočare. Tamo je bilo toliko svijeta da sam se ja osjetio nekako nepotrebnim i riješio da se vratim u naše selo. Zamolio sam Alju da dobro odgurne moj invalidski motor kako bih se bez većih problema dokotrljao do kuće. On se zatrčao i gurnuo me snažno. Na svom putu kući susretao sam neke od komšija koji su se kretali prema Potočarima, kao i stoku koja je puštena hodala bez cilja.
Sreo sam Hareta koji je svoju staru majku, takođe invalida, vozio na kolicima. Vidio sam i Mehmeda. Bio je lijepo obučen, kao da je krenuo na neki pilav.
Na igralištu su bili konji: Amor, Šahinom, bio je tu Nurifov konj, kao i konj onog čovjeka što je živio u svlačionici na igralištu. Amor je tad bio najbolji konj na čitavom srebreničkom prostoru. Bio je pravi bosanski konj sa raskošnim resama oko kopita i leđima metar širine, bez ikakvog izgleda da se nađe samar za njih … Sa velikom odlučnošću za mnom je išao Garo, iako sam mu više puta naređivao da ostane kod kuće.
Po dolasku sam svratio u “kontejner” u kome sam obitavao. Čim sam otvorio vrata osjetio sam miris sasušenih trava. Razmišljao sam da tu legnem spavati, ali me je strah natjerao da odem u kuću u kojoj smo proveli prethodnu noć. Garo je ostao ležeći pred kućom. Ja sam legao u hodnik, nedaleko od ulaznih vrata. Pokrio sam se dekom. Izmoren neprospavanim noćima zaspao sam odmah.
Ne znam koliko sam dugo spavao kada sam čuo buku. Onako sanjiv mislio sam da su avioni. Nisam imao namjeru ustajati, htio sam nastaviti spavati, ili barem budan ostati ležati. Bio sam sam u selu, svjestan da Srbi mogu doći svakog trenutka. Nisam se plašio smrti, ali sam pomišljao na načine kako bi me mogli ubiti: pomisao da to učine nožem najviše me je uznemiravala. Na trenutke sam pomišljao da ih dočekam na ulici, pa neka urade sa mene šta hoće. Ležao sam tako jedno desetak minuta razmišljajući o svemu.
Prenuo me je udar nogom u vrata i njihovo naglo otvaranje. Na vratima je bio vojnik sa automatskom puškom u ruci. Vidjevši mene počeo je vikati: “Invalid! Invalid!”, i onda je žurno otišao da bi se na vratima pojavio drugi vojnik sa automatskom puškom, samo što je njegova puška sada bila uperena u mene. Gledali smo ćutke jedan u drugog nekoliko sekundi. U njegovim očima sam vidio kolebanje. Izustio sam prvi: “Nemoj, j*** ga, pucati!”.
Počeli su me ispitivati. Sve što sam znao odgovarao sam bez i jedne laži. Pitali su me gdje je Naser. Rekao sam da je otišao u Tuzlu. Rekli su da je pobjegao. Rekao sam da ne znam je li pobjegao, šta je bilo, ali da je tamo. Na početku ispitivanja osjetio sam strah, ali me je brzo napustio. Jedan srpski vojnik, inače bivši radnik fabrike akumulatora, pitao me o nekim svojim radnim kolegama. Počeli su se zezati na račun naših improvizovanih centrala koje smo mi sami pravili kako bismo imali struju. Vrativši se iz susjedne kuće jedan je rekao kako u njoj radi zamrzivač. Rekao sam mu da zamrzivači ne mogu raditi na toj struji ali da televizori mogu. Pitali su me šta sam to gledao na njemu. Rekao sam da sam gledao naše ljude koji su prešli u Srbiju.
Jedno vrijeme su me ostavili na miru što je za mene bilo gore nego da su razgovarali sa mnom. Garo je spavao naslonjen leđima uz kuću. Na zemlji je ležao isječeni am od konja Amora. Njegov gazda nije mogao ispuniti obećanje koje je zadao sam sebi pred svoja dva sina. Zakleo se da će Amora ubiti, da ga neće ostaviti Srbima. Kasnije sam čuo da je to i pokušao: kada je krenuo od kuće uzeo je sjekiru u ruke, ali mu je na kraju ponestalo snage, a i sinovi su bili protiv toga. Uspio je samo da isječe konjski am. Isjekao ga je na komadiće od po dvadesetak centimetara i ta isječena koža sada se presijevala na suncu.
Približavali su se popodnevni sati. Sunce je bilo jako pa sam se premjestio u hlad jednog stabla jabuke. Jedan čovjek, malo dalje od mene, počeo se zezati na račun predsjednika Alije Izetbegovića izgovarajući posprdno izraze: “ba” i “belaj”. Rekao je: “Nemoj to, ba, Alija raditi, znaš da će biti belaja!”. Nisam obraćao pažnju na njegovu priču, ali sam u očima jednog vojnika primijetio veliku mržnju. Kao u inat naši su se pogledi više puta sretali i uvijek sam osjećao nevjerovatnu mržnju u njegovom pogledu. Počeo sam izbjegavati njegov pogled. Iz kuće su iznijeli mašinu za pranje veša i jedan vojnik se žalio na smrad u kući. Mene je tad pozvao k sebi jedan mlađi vojnik koji je sjedio na verandi. Prišao sam mu i on je otpočeo razgovor sa mnom. Prvo mi je rekao da se ne plašim, da mi niko neće učiniti ništa. Naš razgovor nisu mogli čuti drugi vojnici.
Rekao mi je da je iz Stupara, mjesta u okolini Kladnja. Ja sam se odmah sjetio sestre jednog mog prijatelja koja je tamo živjela sa svojom porodicom. Sjetio sam se njenih sinova koji su bili mladići njegovih godina. I on je slučajno znao tu porodicu. Rekao mi je da je sestra tih mladića nekada igrala rukomet. Ja sam mu rekao da poznajem i njihovu sestru ali da mi je nepoznato da li je ona igrala rukomet. Pitao sam ga da li je nekad imao prijatelja muslimana, ili neke druge vjere. Rekao mi je da je imao i da su mu oni bili veći prijatelji od ovih što se sada uz njih bori. Nešto u meni mi je govorilo da je iskren i skoro da sam mogao osjetiti prijatelja u njemu. U tom trenutku kao da su pale sve barikade između nas dvojice. Nakon tog razgovora bilo mi je mnogo lakše. Po komandi on je otišao od mena, a ja sam se vratio na svoje staro mjesto. Zbunjen i zamišljen upro sam pogled u zemlju …
Nastavit će se…
Odlomak iz knjige “Krofne za holandske vojnike”
