Zablude “sufija” (El-Gazali)

UOBRAŽENI DERVIŠI (ili kakve ih iluzije uglavnom prate)

1. Izuzimajući one koje je Allah sačuvao, derviši ovoga vremena su uobraženi sa svojom nošnjom, svojim govorom i ponašenjem. Oni oponašaju istinske i prave sufije u njihovom oblačenju, njihovom načinu govora, njihovom načinu ophođenja, njihovim adetima, njihovim izrazima i vanjskim stanjima kada čine zikr, kada su u halki, kada uzimaju abdest, kada sjede na sedžadi pognute glave itd. Glumeći čovjeka koji razmišlja uvlače glavu u ogrtač i duboko uzdišu i oponašaju prave sufije spuštanjem glasa u govoru pri učenju Kur’ana i sl.

Kada to nauče umisle sebi da će ih to spasiti, ali se nikao ne zamaraju samosavlađivanjem, vježbom, samokontrolom nad srcem, čišćenjem svoje nutrine i vanjštine od javnih i tajnih grijeha, a što je sve sastavni dio mekam u tesavvufu. Osim toga, dozvoljavaju sebi da posegnu za haramom, za onim što je sumnjivo, za državnom imovinom i natječu se ko će imati više hljeba, novaca, žita. Zavide jedan drugome i u najmanjim sitnicama, razbijajući ih u njihovim namjerama ma koliko one bile u suprotnosti sa ličnim ciljevima. Uobraženost ovih je očita. Oni sliče iznemogloj starici koja je naučila da su imena hrabrih Ijudi, junaka i velikih boraca jako pribrana na dvoru. Ona se obukla u njihov oklop i došla vladaru koji će iskušavajući njene sposobnosti ustanoviti da se radi o iznemogloj starici. Neko će joj prigovoriti zar se ne stidi na taj način izigravati sa vladarom. Staviti će joj u zadatak da hrani slonove, ali dok im bude služila jedan će je pregaziti i usmrtiti.

2. Ova grupa derviša je pretekla naprijed spomenutu u uobraženosti budući da im teško pada oponašanje pravih sufija u skromnom oblačenju, zatim u zadovoljstvu sa strpljivim podnošenjem poniženja koja im se čine u kuhinjama, na ulici i u njihovim nastambama. Ovi hoće da se pokazuju kao sufije, ali u sufijskom načinu odijevanja ne nalaze pravo rješenje. Ustežu se od svilenih tkanina, ali oblače pohabana odijela, duge ogrtače koristiće izvezene sedžade koje su često vrjednije od prave svile. U isto vrijeme ne ustručavaju se da čine javne prijestupe, a o skrivenima da i ne govorimo. Cilj im je da bezbrižno žive, da se hrane na tuđi račun, ali, i pored toga smatraju da su u pravu. Šteta koju ovi pričinjavaju muslimanima veća je od štete provalnika, jer oni svojim načinom oblačenja kradu njihova srca, te se drugi povode za njima, tako da su ovi uzrok i tuđe propasti. Ako se otkrije njihova intriga, onda ljudi pomisle da su sve sufije takve, te ih javno počnu osuđivati bez izuzetka.

3. Postoji grupa derviša koja zagovara znanje putem otkrovenja, svjedočanstvo Istine, postizanje duhovnih mekama, proživljavanje tevhida, ustrajnost u samoj biti svjedočanstva i postizanje bliskosti. Međutim, ostvarenje tevhida im je poznato samo teoretski i terminološki. Oni u svome govoru često koriste neobične i stručne izraze i umišljaju sebi da je to što oni znaju vrhunac znanosti i prijašnjih i sadašnjih generacija. Oni s nipodaštavanjem gledaju na fakihe, učače Kur’ana, muhaddise i druge alime, a da i ne govorimo o običnom svijetu. Tako će npr. jedan zemljoradnik napustiti obrađivanje zemlje, a, tkalac ostaviti svoje predivo i provest će, jedan određen period poučavanja te će na brzinu upamtiti fascinantne izraze. Kada takvog promatraš imaš dojam kao da govori po objavi (vahju) dok objašnjava tajne podcjenjujući time sve pobožnjake i učenjake. Za pobožne će kazati da su zamorene lutalice, a za alime da su usmjereni na pojavno, zaklonjeni od suštine. Tvrdit će za sebe da su došli do Istine i da su kod Boga jako pribrani robovi. Takav je, u stvari od griješnih munafika (dvoličnjaka). Među pobornicima srčanog znanja ima i glupih i neznalica (džahila). Ovi uopšte ne sude po znanju, niti izgraduju svoje ponašanje, niti se u vjeri izobražavaju, a niti srca svoja kontrolišu, nego samo slijede svoje strasti i uče napamet kojekakve izraze. Bolje bi im bilo da se pozabave s onim što je korisno. 

4. Ovi su prevazišli stanje prethodne grupe i svoja djela su prilično dotjerali. Traže halal zaradu, i zaokupljeni su duhovnim vježbama. Neki od njih tvrde da su postigli stupnjeve (mekame) zuhda, tevekkula, ridaa (zadovoljstva), ljubavi i druge postaje, te da su prozreli u suštinu ovih mekama, uvjeta njihove realizacije, njihove manifestacije i iskušenja koja sa sobom nose. Neki od njih tvrde da zapadaju u stanje ekstaze, da vole Allaha, dž.š. i uobražavaju sebe da su jako zaljubljeni u Njega. Oni gotovo sigurno imaju izgrađenu iskrivljenu predstavu o Njemu koja je u stvari novotarija i kufur. Zagovaraju ljubav Allaha dž.š. prije nego Ga spoznaju, a to je apsolutno nezamislivo. Osim toga takav se uopšte ne usteže od činjenja djela koja ga udaljavaju od Allaha, dž.š. i koja je On označio kao omražena. Strast njegove duše (nefsa) odražava se na izvršavanje Božijih naredbi tako da napušta neke od njih stideći se ljudi, a da se osami ne bi ih napustio stideći se Allaha dž.š. On nije svjestan da je sve to što čini suprotno ljubavi. Neki su skloni da prihvate oskudno življenje i tevekkul, te putuju raznim krajevima bez hrane kako bi potvrdili ispravnost svoga oslanjanja na Allaha dž.š. Oni ne znaju da je to novotarija o kojoj se ništa ne prenosi od ashaba r.a. niti od prvih generacija ovog Ummeta, oni su sigurno bolje poznavali tewekkul od ovih. Ashabi r.a. nisu razumijevali tewekkul kao duhovnu odvažnost i napuštanje hrane (zarade). Naprotiv oni su uzimali hranu i oslanjali se na Allaha dž.š. a ne na nju. Suprotno njima ova grupa ostavlja hranu a oslanja se na uzroke koji bi je navodno garantovali. Ne postoji ni jedan od spasonosnih mekama, a da u njemu nam zamke uobraženosti u koju su neki zapali. U djelu “El-Ihja” smo spomenuli simptome ovih bolesti u poglavlju o sredstvima izbavljanja.

5. Postoji grupa onih koji su sebi uskratili uzimanje živežne hrane težeći da isključivo jedu halal. Zaokupljeni ovim jednim svojstvom zapostavljaju brigu o drugim osobinama koje se vezuju za srca i tijelo. Neki od njih teže da osiguraju halal u ishrani, odijevanju i sticanju imetka i tome posebno poklanjaju svu pažnju, a ne znaju da je Allah zadovoljan samo sa onim robovima koji su u potpunoj pokornosti. Ko prihvati dio vjere, a sve ostalo zapostavlja taj je uistinu uobražen. 

6. Ova grupa derviša zagovara lijepo vladanje, poniznost i velikodušnost s ciljem da budu drugim sufijama na usluzi. Okupljaju oko sebe druge ljude i brinu se oko njihovog izdržavanja, uzimaju i to kao mrežu za postizanje prolaznih dobara ovog svijeta i za povećanje imetka. Dakle, cilj im je bogaćenje i želja za dominacijom a javno pokazuju uslužnost i poniznost tražeći da se shvati kako im je cilj druženje, a ne želja da druge povedu za sobom. Javno se izjašnjavaju da im je namjera da druge pomažu, a u stvari sabiru hranu i sumnjiv imetak za ishranu u cilju povećanja broja pristaša kao bi na taj način proširili glas o sebi. Neki uzimaju sredstva od vladara i time hrane svoje pristalice. Drugi opet primaju imetak od vladara i onaj koji je sa haramom stečen da time sufijama obezbijede put na hadždž. Ubijeđeni su da im je cilj dobročinstvo i ishrana drugih dok je glavni podsticaj svih njihovih preduzimanja dvoličnjaštvo i želja za ličnom afirmacijom. Zbog njihovog prihvatanja da uzimaju haram i da taj imetak dijele pokvarili su i sva svoja ostala djela pokornosti. Onaj koji udjeljuje haram imetak za put na hadždž sličan je osobi koja gradi džamiju praveći njen materijal od izmeta i drugih nečistoća, ubijeđen u opravdanost takve gradnje.

7. Ovu grupu čine oni koji su se predali samosavlađivanju, moralnom usavršavanju i očišćenju duše od njenih mahana. Oni su se u to toliko udubili da pomno istražuju nedostatke nefsa upoznaju i njegove zamke samo teoretski i jezički. U svim svojim stanjima su preokupirani samozaštitom od nefsanskih mahana, usput iznalaze i precizne odrednice njegovim bolestima, govoreći: ovo je u duši mahana, a nesvjesnost da se radi o mahani, također je mahana. Traže čistoću duše i to sistematski obrazlažu gubeći dragocjeno vrijeme. Zaokupljeni su svojim nefsom, a svoju pažnju ne vezuju za Stvoritelja. Oni sliče čovjeku koji istražuje kada će nastupiti vrijeme
hadždža i istražuje njegove zapreke, a nije obezbijedio sredstva za put što mu neće obezbijediti obavljanje hadždža te je uobražen. 

8. Ova grupa je prevazišla stupanj prethodne: pridržavaju se tarikatskih metoda, pa su im se i otvorila vrata spoznaje (ma’rife). Međutim, kada osjete dah istinske spoznaje i njene miomirise, postaju opčinjeni i ponosni na to. Zapanjuju ih fenomeni spoznaje te svoja srca i razmišljanja isključivo vezuju za njih. Zadržavaju i se na njima otvore im se samo u tom domenu brojna vrsta, a zatvaraju sva druga izvan tog domašaja. I to je samo obmana budu i da divnim otkrovenjima na Božijem putu nema kraja i ko god se zaustavi kod svakog zanimljivog momenta vezuju i se za njega izgubit će korak i neće stići do svog cilja. To je kao kad neko krene vladaru i na ulaznim vratima njegovog posjeda spazi ruže i krasote koje ranije nikada nije vidio, te se zadrži razgledajući ih dok ga ne maši vrijeme predvideno za sastanak sa vladarom i vrati se razočaran.

9. Ovi su uporniji od prethodnih i ne obaziru se na izljeve nura koje susreću na svome putu, a niti se obaziru na ono što bi im olakšalo da prime određene počasti. Oni se na njih ne osvrću niti se preko njih uzdižu već ostaju odlučni u svome hodu. Međutim, kada se sasvim približe svome cilju pomisle da su već stigli i tu zastanu ne prelazeći i posljednju prepreku te pogriješe. Allah, dž.š. ima 70 zastora od nura i tmine i ni do jednog od njih salik (putnik) ne stigne, a da mu se prije toga ne pričini da je već stigao. Na to upućuju i riječi Uzvišenoga vezane za Ibrahima, a.s. koji se nije zadržao na ovom mekamu: “i kad nastupi noć, on ugleda zvijezdu i reče: “Ovo je Gospodar moj!” A pošto zađe, reče: “Ne volim one koji zalaze!” (El-En’am,76). Prvi zastor između čovjeka (roba) i njegovog Gospodara (Rabba) jeste njegova duša. Ona je izraz veličanstvene Božanske naredbe i jedan je od Allahovih, dž.š. nurova, odnosno to je svjetlo skrivene riznice čovjekovog srca na kome se odražava istinitost Istine, onakvom kakva jest. lako je srce nosilac cijeloga svijeta i u njemu su sadržane sve forme Apsoluta. U njemu se izljeva Njegova svjetlost na veličanstven način jer se u srcu odražava cijelo opstojanje onakvim kakvo je po sebi. Tako je čovjek već na početku zaklonjen svjetlošću, odnosno Allahovim dž. š. zastorom kada se otkrije Njegov nur i ukaže se ljepota srca nakon što ga obasja Božanski nur, desi se i to da čovjek pogleda u njega u svoj njegovoj ljepoti i spazi zapanjujuće krasote. Kada to pokušava iskazati moguće mu je da kaže samo: “Ja sam istina”. Bude li mu nejasno šta se iza krije i zastane li, propast će. Na taj način su kršćani posmatrali Isa’a a.s. Vidjevši izljeve Allahovog nura na njemu, pa su pogriješili. To je kao kad neko gleda zvijezdu u ogledalu ili na vodi i pruži joj ruku da je dohvati, taj uistinu živi sa iluzijama. 

Vrste iluzija na putu koji vodi Allahu nemoguće je na jednom mjestu sve iznijeti niti im doći do kraja prije nego li se objasne sve suptilne, skrivene znanosti. Mi smo spomenuli samo one iluzije koje je moguće zaobići i čija je manifestacija očita, s ciljem da slučajno ne zapadnemo u njih. Uzdam se u vođenje Allaha dž.š. On mi je dovoljan i divan je zaštitnik. Nema ni promjene ni snage osim sa Uzvišenim i Veličanstvenim Allahom dž.š. Neka je salavat Njegov na našeg poslanika Muhammeda, s. a. v. s. njegovu porodicu i sve njegove ashabe.

Amin….

Izvor: www.navrelumudrosti.com