Srebrenica, hronika ratnog zločina

Do petka, Bratunac je ispražnjen od muslimanskih muškaraca. Operacija je bila dobro organizirana i izvodili su je disciplinirani vojnici, čija je strahovlada sezala i do toga da su se poigravali sa zarobljenicima. Jedan preživjeli se prisjeća: “Ostali smo u autobusima u Bratuncu do 11:00 slijedećeg jutra (14. jula), kada je policajac rekao da ćemo biti prevezeni u Kladanj. Bilo je tu šest autobusa i četiri kamiona puna ljudi. Kasnije je konvoj stao da sačeka da pristignu i druga vozila, i pojavilo se bijelo UN vozilo sa gusjenicama. Na trenutak sam pomislio da ćemo biti spašeni, da ćemo biti razmijenjeni za zarobljene Srbe, ali kada sam vidio da se četnici pozdravljaju i razgovaraju sa četvericom vojnika UN-a, za koje se pokazalo da su i sami četnici, shavatio sam da je sve gotovo.” 13

Vjerovatno istim autobusima koji su upotrijebljeni da se njihove  žene i djeca deportiraju prethodnih dana, muškarci su prevezeni u jedan školski kompleks u Karakaju kod Zvornika. “Četnici su nas izvodili iz kamiona jednog po jednog; morali smo da držimo ruke iza glave i vičemo, “Živjela Srbija! Srebrenica je srpska!” 14

Muškarci su odvedeni u velike učionice. Drugi su nagurani u jednu sportsku dvoranu. Tokom dana i večeri, pojedinci i manje grupe odvođeni su na ispitivanje, premlaćivanje i pojedinačne likvidacije. Muškarcima je naređeno da se svuku do pasa i skinu cipele. U učionici, kad je pao mrak, prisjeća se isti preživjeli: “Bilo nam je naređeno da istrčimo u hodnik. Trčali smo bosi na podu prelivenom krvlju.

Vidio sam oko dvadeset leševa blizu ulaznih vrata. Tukli su nas dok smo se penjali u kamione s rukama vezanim izaleđa. Ušao sam u kamion koji je bio samo napola pun. Četnici su vikali da bi natovarili više još više ljudi na kamion, sve dok nije bio pretrpan, a onda su zatvorili zadnji dio. Naredili su svima da sjednu, ali nismo mogli jer su ljudi, ruku vezanih na leđima, bili toliko nagurani. Četnici supočeli da pucaju na ljude da nas natjeraju da sjednemo.”15

Teror je održavan na konstantnom nivou. Cilj – na što je ukazivalo prisilno trčanje, premlaćivanje i vika – bio je da se proces likvidacije učini nezadrživim i brzim. Niko, pa ni dželati, nije imao priliku da dovede u pitanje taj proces. Svijest veličine konačnog užasa koji je očekivao muslimanske muškarce bila je tako otupljena. Sedamnaestogodišnji Nedžad Avdić opisao je svoj dolazak na mjesto planiranog smaknuća: “Kada je kamion stao, odmah smo začuli viku izvana…

Četnici su nam rekli da iziđemo, po peterica. Bio sam u sredini grupe, a muškarci naprijed nisu željeli da iziđu. Bili su prestrašeni i počeli su se gurati unazad. Ali nismo imali izbora, i kad je došao moj red da iziđem sa još pet drugih, svugdje sam vidio mrtva tijela. Jedan četnik je rekno: ‘Dođite, balije, nađite si malo mjesta.’ Stali smo ispred četnika okrenuti leđima. Naredili su nam da legnemo, i kad sam se bacio na zemlju, začuo sam pucnje. Pogođen sam u desnu ruku, a tri metka prošla su mi kroz desnu stranu tijela. Ne sjećam se da li sam na zemlju pao onesviješćen. Ali sjećam se da sam bio uplašen, misleći da ću uskoro biti mrtav ili da će me pogoditi još neki metak. 16

Mislio sam da će uskoro sve biti gotovo. Dok sam ležao tamo, čuo sam druge kako vrište i ječe… Prilikom jednog od slijedećih smaknuća osjetio sam oštar bol u nozi… Čovjek do mene je ječao, i jedan četnik je naredio drugima da provjere koja tijela su još topla. ‘Zatjeraj metak u svaku glavu, čak i ako su hladni.’ Drugi četnik je odvratio, ‘J*** im majku’ Svi su mrtvi!’

Samo jedan četnik prišao je gomili i pucao u čovjeka do mene, a ja sam osjetio kako me kamenčići udaraju u gornji dio desne ruke. Nastavio je sa svojim poslom dok nije završio.  Kasnije sam čuo kako kamion odlazi. Nisam znao šta da radim. Prvo sam mislio da treba da ih pozovem da me ubiju i dokrajče, ali sam odlučio da prvo pogledam okolo. Vidio smn nekog ko se micao na desetak metara od mene i upitao, ‘Prijatelju, jesi li živ?’ 17

Avdić i njegov novopronađeni drug uspjeli su da pobjegnu sa polja smrti. Nakon više dana probili su se do bosanske teritorije. Na jednoj drugoj lokaciji za smaknuća, Mevludin Orić i Hurem Suljić također su preživjeli i pobjegli. Njima se tri dana kasnije priključio još jedan čovjek, Smail Hodžić, koji je, izgleda, bio posljednji od pet preživjelih iz masakra u Karakaju.”18

Drugo poprište likvidacija za  muškarce koji su držani u rejonu Zvornika bilo je blizu zadruge izvan  sela Pilica. Nije poznato da ima preživjelih. 19

Ali pojavio se jedan učesnik u ubijanju, dvadesetpetogodišnji Dražen Erdemović. On je dao intervju francuskom dnevnom listu Le Figaro 8. marta 1996. i, nakon toga, svjedočio pred Tribunalom za ratne zločine u Haagu. Erdemovićeva priča je neobična, mada za bosanski rat ne i izuzetna. Hrvat iz Tuzle, oženjen Srpkinjom, služio je u JNA, bosanskoj vojsci i vojsci bosanskih Hrvata. Ali kada je pokušao da pobjegne iz rata u Bosni, zaustavljen je na teritoriji koju su držali Srbi u novembru 1993.

Erdemović je tvrdio da nije imao izbora do da se priključi Vojsci bosanskih Srba i našao se u jednoj specijalnoj jedinici, 10. diverzantskom odredu koji je brojao osamdeset ljudi i kojim je komandovao poručnik Milorad Pelević. Njen zadatak Erdemović je opisao kao “diverzije iza neprijateljskih linija” i “likvidacija problematičnih ljudi”. Jedinica se našla pod direktnom komandom vojnog štaba Vojske bosanskih Srba.

Erdemovićeva jedinica stigla je u grad Srebrenicu 11. jula i zatim je upućena u kasarnu u Zvorniku. Tamo je, ujutro 16. jula, odjeljenju od osam ljudi, u kom je on bio, naređeno da ode u zadrugu u Pilicama. Nisu im dali nikakve informacije o zadatku koji ih je čekao. Naoružani automatskim puškama Kalašnjikov i jednim mitraljezom M 84, po dolasku su od komandira odjeljenja, Branka Gojkovića, saznali da će morati da likvidiraju Muslimane iz Srebrenice. Vojnici su stali u stroj, čekajući da stignu njihove žrtve.

Mnogo su pili. Uskoro je stigao jedan autobus sa, po Erdemovićevom uvjerenju, nekih šezdeset muškaraca sposobnih za vojsku: “Dva pripadnika vojne policije Drinskog korpusa natjerali su desetoricu ljudi da iziđu iz autobusa i poveli ih do negdje dvadeset metara od linije koju smo mi činili. Naređeno nam je da pucamo.” Slijedeća grupa od deset ljudi izvedenih iz autobusa vidjela je šta se desilo prvoj grupi: “Molili su: ‘Nemojte nas ubijati!  Naše porodice u Austriji poslat će vam novaca!’ Jedan od mojih drugova doviknuo je Muslimnima: ‘Ko ima marke, bit će pošteđen.’ Ali Branko je rekao: ‘Ne trudi se, sve su im uzeli u Zvorniku.”

Sve više i više autobusa je stizalo. Da bi ubrzao stvari, Gojković je odlučio da upotrijebi mitraljez. Ali on nije bio tako precizan kao puške. Mnoge od žrtava nisu umirale odmah, već su bile samo ranjene. Oni su molili svoje dželate da ih dokrajče. Prema Erdemoviću, jedan od pripadnika odjeljenja, Stanko Stevanović, ispunio im je želju. Kasnije, Stevanović je tvrdio da je ispalio 700 metaka.

13. Human Rights Watch/Helsinki, “Pad Srebrenice”, str. 39.
14. Human Rights Watch/Helsinki, “Pad Srebrenice”, str. 40

15. Human Rights Watch/Helsinki, “Pad Srebrenice”, str. 40-41.
16. Balija je pogrdni izraz kojim Srbi nazivaju Muslimane

17. Human Rights Watch/Helsinki, “Pad Srebrenice,” str. 45. Ova dva čovjeka trebalo je da budu ubijena na lokaciji koja je sada poznata istražiteljima kršenja ljudskih prava kao Sahanići Jedan.

18. Emma Daly iz listaIndependent(4. aprila 1996.) posjetila je sportsku dvoranu gdje su navodno bila držana dvojica preživjelih: “U dvorani se posvuda nalazio otpad koji je potvrdivao priče svjedoka: prazne puščane čahure, izgubljene  cipele, mrlje nečeg što je ličilo na krv, odbačeni povezi za oči, čak i smotak istok ružičastog materijala iz kog su povezi bili gruboizrezani. Mjesto je zaudaralo.”

Odlomak iz knjige: Srebrenica, hronika ratnog zločina