O Osmanskom carstvu, V dio

Vijest o pogibiji sultana Murata I na Kosovu se brzo proširila. Nadajući se da njegov nasljednik sultan Bajazit I nije dorastao situaciji, nekoliko malih turskih kneževina u Anadoliji se odmah odmetnulo od Osmanske države, ali su brzo pokoreni. Do 1392. godine, Bajazit je uspio vratiti pod kontrolu sve odmetnute pokrajine, smijeniti namjenike koji su poticali iz tih krajeva i na njihova mjesta postaviti službenike koji su odgojeni na osmanskom dvoru. Smatrao je da je to malo pa je pod vlast Osmanske države stavio Malatiju i Elbistan koje su bile pod vlašću Kairskih Memluka i pod snažnim uticajem Timura Lenka.

Akcije u Evropi

Rješavanje problema u Anadoliji je iziskivalo mnogo vremena i energije. Za to vrijeme, Ugarska i Vlaška su poduzele akcije prema Vidinskoj Bugarskoj i Dobrudži koje su bile osmanski vazali. Vlaški knez Mirča je zauzeo područja u Dobrudži i Silistri i tako izazvao Bajazita na akciju. Godine 1393. Bajazit je prešao u Evropu, istjerao Mirču sa svojih teritorija i stavio Vidinsku Bugarsku pod neposrednu upravu Osmanlija, a bugarskog cara učinio vazalskim knezom sa sjedištem u Nikopolju. Srpski despot je prepoznao Bajazitove namjere centralizacije države pa je požurio izraziti lojalnost Osmanskom dvoru prije nego li Srbija bude potpuno pripojena u državno pravni poredak Osmanskog carstva. Bizantijski car je u to vrijeme pregovarao sa papom oko ujedinjenja zapadne i istočne crkve i nagovarao ga da pokrene krstaški pohod na Osmanlije.

Shvativši ozbiljnost situacije, Bajazit saziva sve svoje balkanske vazale da dođu i potvrde svoju vjernost. Bizantijski car, tada osmanski vazal, se nije odazvao, pa su Osmanlije stavili Istanbul pod opsadu. Nakon toga, Bajazit je sa ostacima trupa produžio prema zapadu, pokorio Bugarsku, zarobio i pogubio njihovog kralja Šišmana i izbio na obale Dunava u blizini Slankamena. Usput je prodro u Vlašku i potukao Mirču na Rovinama. Tako je uklonio lokalne vladare i formirao državu centralističkog tipa umjesto dosadašnje klasične carevine koja je pod svojom kontrolom imala vazalske državice.

Bajazit je pretrpio velike kritike zbog ovog poteza, kako od savremenika, tako i od nekih današnjih historičara. Prema njihovim mišljenju, trebao je odbranu Podunavlja prepustiti Bugarskoj koju je trebao ostaviti kao vazalnu državu. Međutim, Bajazitova procjena je bila da je Bugarska uništena kao država i da se nije u stanju odupirati snažnim navalama Ugarske. Zbog toga je stavio Bugarsku pod neposrednu kontrolu Osmanske države. Takvom politikom, ubrzao je pokretanje krstaškog rata o kome se pregovaralo. Venecija je imala snažne interese na Balkanu, Bizantija je bila u sve većoj opasnosti, pa je papa bio primoran na što skorije pokretanje krstaša.

Godine 1396., opet su se pokrenuli  krstaši. Bila je to koaliciona sila u kojoj su učestvovale skoro sve evropske države. U ovaj pohod je krenuo, kako to evropski historičari kažu, “sve sami cvijet evropskog plemstva”. Sultan Bajazit im je krenuo u susret i kod Nikopolja ih potpuno porazio. Bio je to jedan od posljednjih krstaških pohoda. Skoro cijela krstaška vojska je izginula. Na zapadu je zavladao očaj. Evropa je shvatila da će Osmanlije ostati na Balkanu i da joj sada predstoji organizovanje odbrane granica kršćanstva na Dunavu, a nikako nadiranje prema istoku. Umjesto da jurišaju na Osmanlije s ciljem njihovog protjerivanja u Aziju, Evropa će skoro dva stoljeća drhtati od straha pred njima.

Prvi osmanski Sultan

Pobjedom nad krstašima, Bajazitov ugled je porastao u toj mjeri da je od halife iz Kaira dobio titulu sultana. Mada se još i Orhan nazivao sultanom, bajazit je prvi Osmanski vladar koji je ovu titulu dobio od halife, kako je to bio običaj.

Bajazit se vratio u Anadoliju 1398. godine i pripojio neke turkmenske kneževine Osmanskoj državi koja se sada pružala od Dunava do Eufrata. Zatim je opsjeo Istanbul u namjeri da on bude osvajač koji je visoko pohvaljen u hadisu Poslanika, a.s. Međutim, to mu nije bilo suđeno. Baš u to vrijeme, u centralnoj Aziji i Iranu je osnovana moćna imperija pod vlašću Timura Lenka. Nakon što je učvrstio državu sa prijestolnicom u Semerkandu, bacio je oko na Anadoliju, proglasivši je vlasništvom Ilhanida, a sebe nasljednikom njihovih prava. Što se njega tiče, Osmanlije su bili obični uljezi na njegovoj teritoriji. Nakon uzaludnih pregovora, Timurova vojska, sačinjena od poludivljih Mongola se sukobila sa osmanskom vojskom. Bilo je to kod Ankare 28. jula 1402. godine. Sultan Bajazit je izgubio bitku i dopao u Timurovo  zarobljeništvo, gdje je i umro 1403. godine. Bitka je izgubljena zbog toga što su lokalni anadolski plemići stali na Timurovu stranu i tako izdali Bajazita. Kao nagradu za izdaju Bajazita, Timur im je dao slobodu da ponovo formiraju male državice koje su ranije bile pripojene Osmanskoj državi. Ostatak teritorije je razdijeljen trojici Bajazitovih sinova.

Nakon prodora Timurovih protuha, nedavno centralizovana Osmanska država je svedena na običnu pokrajinsku kneževinu, ništa veću ni moćniju od susjednih. Ipak, Timurove divljake će vrijeme ubrzo pregaziti. Za malo više od pedest godina, Osmanlije će ponovo zavladati svim teritorijama koje su bile pod njihovom kontrolom u vrijeme sultana Bajazita i uspostaviti pravo carstvo, potpuno spremno za osvajanje Istanbula i ukidanje, nekada moćnog, Bizantijskog carstva.

Centralizacija države

Česte pobune državica koje su bile vazali Osmanlija, natjerale su sultana Bajazita da se upusti u proces centralizacije Osmanske države. Ponovo osvojene teritorije više nije stavljao u vazalski odnos, nego ih je priključivao Osmanskoj državi i davao im status pokrajina (sandžaka). Da bi spriječio ponovna odmetanja, na mjesta upravnika pokrajina postavljao je ljude odgojene na Osmanskom dvoru. Na taj način je pokrajinsku kneževinu, pretvorio u Osmansku državu i udario temelje za formiranje prave islamsko-centralističke države sa jedinstvenim finansijskim sistemom i upravljanjem iz centra.

Njegov slijedeći potez je bio formiranje visokog islamskog shvatanja umjesto dosadašnjeg jednostavnog gaziluka. Takvi procesi ne bi bili mogući bez snažne podrške uleme iz gradskih centara, što je dovelo do sve većeg uticaja uleme iz gradskih medresa umjesto dotadašnjeg presudnog uticaja sufijskih šejhova. Svjesni da njihov zadatak nije formiranje državnih institucija, sufijski šejhovi su shvatili da je nastupilo vrijeme kada vjersko vođstvo treba prepustiti jednoj drugoj vrsti uleme, iako je bilo šejhova koji su žestoko kritikovali sultan Bajazitove napore u centralizaciji države. Sve dok je bio vođen snažnim šejhom Emir Sultanom, sultan Bajazit nije pridavao naročit značaj ovakvim prigovorima. Šejh Emir Sultan je bio visoko i svestrano obrazovana osoba koja je odgojena na zasadima šejha Emira Kulala. Istovremeno poznavanje finesa šerijata i pripadnost tarikatu koji će poroditi nakšibendije, obezbjeđivalo mu je neprikosnoveno mjesto na sultan Bajazitovom dvoru. Nema nikakve sumnje da su Bajazitovi potezi bili plod šejh Emir Sultanovog uticaja.  Ipak, sufijski šejhovi će, sve do kraja Osmanske države, ostati prisutni u svim polugama vlasti. Njihov uticaj na sultane, čiji rani odgoj je bio isključivo njihova privilegija, ostat će nesmanjen.

Poštovalac Ehli bejta

Sultan Bajazit I je bio izuzetan musliman. Njegov šejh je bio Emir Sultan sin šejh Šah Nakšibenda. Bili su i u tazbinskoj vezi, tako što je šejh Emir Sultan oženio sultanovu sestru.

U vrijeme sultan Bajazida, u Bursu je došao Sejid Nuta, porijeklom iz Bagdada. Ovog Sejida je Sultan Bajazit postavio za Nakibul ešrafa, prvog poglavara svih Sejjida (potomaka Allahova Poslanika, a.s.) u Osmanskoj državini. Tako je ostalo sve do sultan Murata II, koji je na ovo mjesto postavio njegovog sina Sejjid Zejnu-l-Abidina. Ova titula je postojala i za kasnijih Osmanskih Sultana. Poglavar Sejjida se brinuo o potomcima Allahovog Poslanika, a.s., na taj način što je sačinio registar svih osoba koje su mogle dokazati svoju krvnu vezu sa Poslanikom.

Prvi koji su, putem institucija, ukazali posebne počasti prema Sejjidima bili su Abasije. Ovu tradiciju su nastavljali mnogi kasniji islamski vladari, od halifa pa do sitnih kneževa. Posavjetovan šejhom Emir Sultanom, sultan Bajazit je odlučio učiniti isto u Osmanskoj državi. Pošto su se vremenom počeli pojavljivati mnogi lažni Sejjidi, naredio je da se oformi posebna državna kancelarija koja će se baviti utvrđivanjem ko je zaista Sejjid, a ko ne. Način dokazivanja plemenitog porijekla i prosudbu o tome, prepustio je samim Sejjidima. Poglavar svih Sejjida u Osmanskoj državi je imao svoje namjesnike u svakoj pokrajini, koji su vodili registre Sejjida nastanjenih na teritorijama pod njihovom kontrolom. Uvidom u arhive Osmanske države, danas se mogu naći mnogobrojne sudske parnice koje su, širom države, vođene s ciljem dokazivanja plemenitog porijekla. Nakon što bi osoba dokazala da je potomak Poslanika, a.s., dobijala bi posebnu ispravu koja je nazivana “Sijadetnama”, na osnovu koje je sticala pravo na nošenje turbana zelene boje i nekih manjih privilegija u društvu. To nipošto ne znači da su Sejjidi na taj način postali posebna klasa u društvu. Radilo se isključivo o odavanju posebnog poštovanja prema potomcima Poslanika, a.s.

Vođen sigurnom rukom šejha Emir Sultana, sultan Bajazit je posebno insistirao na pravdi. Njegova pravda je morala biti brza, kao što je i on sam bio, kao munja. Lični ljekar sultan Bajazita, Egipćanin Šemsuddin je zabilježio: “U ranim prijepodnevnim satima, osmanski vladar bi sjeo na prostran uzdignuti minderluk. Narod bi stajao nešto dalje od njega, na mjestu sa kojeg je mogao vidjeti svog sultana. Svako, koga je zadesila neka nepravda, dolazi k njemu i iskazuje svoju muku. Presuda se odmah donosi. U zemlji vlada takva sigurnost, da niko, u bilo kom kraju Carstva, ne bi smio ni dotaknuti natovarenu kamilu koju je vlasnik ostavio i nekud otišao.”

Bajazit – graditelj

Iako često zauzet ugušivanjem buna nepokornih anadolski plemića, sultan Bajazit je imao vremena i za gradnju. Nastavio je djelo svoga oca Murata I – Ulu džamiju u Bursi, koju bi sasvim sigurno završio da ga u tome nije prekinuo Timur. Divlji, necivilizirani i krajnje okrutni Timurovi jahači su ovu skoro dovršenu džamiju pretvorili u štalu za svoje konje. Ipak, njenu gradnju će dovršiti Bajzitov sin Mehmed I i tako okončati djelo svoga djeda i oca.

Za vrijeme sultan Murata I, u Brusi je izgrađena jedna kulijja koju sačinjavaju džamija i medresa. U našem jeziku ne postoji adekvatna riječ kojom bi se preveo izraz “kulijja”. Uglavnom, ova riječ je izvedena od arapske riječi “kullun”, što znači “svaki, sve”. Prema tome, riječ “kulijja” bi se mogla prevesti kao “sveobuhvatna”. Radi se o kompleksu zgrada koji, u najmanju ruku, sadrži džamiju, medresu i turbe osnivača. Ipak, većina kulijja sadržava još i javnu kuhinju za siromašne, javno kupatilo, bolnicu, biblioteku, medicinsku školu, itd.

Slijedeći primjer svoga oca, sultan Bajazit je dao izgraditi još jednu, mnogo veću i sadržajniju kulijju, koja je sadržavala džamiju, medresu, turbe, bolnicu, javnu kuhinju, tekiju, kupatilo i karavan saraj. Održavanje tako velikog i višenamjenskog kompleksa iziskivalo je znatna materijalna sredstva, pa je sultan Bajazit odredio poseban vakuf za njegovo održavanje. Kulijja je funkcionisala sve do 1855. godine, kada je razorena teškim zemljotresom. Danas se može vidjeti samo džamija koja je u potpunosti obnovljena.

Izvor: Semerkand