Mirela

Piše: Marko Vešović

Knjigu Poljska konjica posvetio sam uspomeni na Mirelu Pločić i na 1500 sarajevske djece koju je u ratu pobio “prorok Ilija”, kako vladika Amfilohije nazva Karadžića. Zapis o Mirelinoj smrti objavio sam u Oslobođenju, a ovih dana sam ga uključio u knjigu Bosanska priča, koju upravo dovršavam za Svjetlost. Ovdje donosim ono što je moja kćer, dan poslije smrti njene drugarice, napisala na praznom listu sveske za telefonske brojeve:

11 avgust 94. dan kad je moja drugarica Mirela poginula. Moja mama otišla da kupi nešto, a ja pozvala Mirelu da dođe kod mene. Igrale smo se pjevačica lopte i žmire. Prije toga Ferida tatina prijateljica mi je donijela piškote iz pena. Pitala sam mamu da podjelimo piškote. Mama je rekla da ostavimo da nam napravi kolače. Ja sam pristala. Mirela me zamolila da izađemo i mi smo izašli. Igrali smo se sa drugaricama u parku. Mireli je na pamet palo da idemo šetati kroz ulicu sa drugaricama. Mirela je krenula sa dvije drugarice kroz ulicu. Ja sam ostala sa psićom Montijom. Onda mi se okrenula i zovnula Ivana. Mirela čim se okrenula nju je pogodio pam u vrat. Mirelina sestra Dženita došla je pod moj prozor i pitala me je li kod mene Mirela. Ja sam kazala da nije i Dženita je počela da lupa glavom od auto. Kasnije je Dženita otišla u bolnicu i odmah je znala da je to Mirela. I Dženitin tata je otišao u bolnicu i vidio Mirelu. Moja mama je rekla žao mi je što nisam podjelila piškote. Moj tata i moje drugarice i ja smo otišli na žalost. Kada smo se vratili bilo mi je žao, teško, što sam izgubila Mirelu. Mama mi je rekla da je u ratu dosta mojih vršnjaka poginulo. Ja još uvjek ne mogu da vjerujem da je Mirela poginula.

Kad je u Oslobođenju pročitala moj tekst gdje Ivana kaže da nema uspomenu od ubijene drugarice, Mirelina majka je Ivani i Tini dala po parče Mireline garderobe – Ivana je dobila bluzicu. Dvije godine potom, Ivana, njena majka i ja odemo 11. avgusta u Budakoviće da potražimo Mirelin mezar. Danas se gotovo ničega ne bih mogao sjetiti, što je posve normalno, jer “zaborav je pravilo, sjećanje izuzetak”, rekao je više ne pamtim ko, ali sam, po povratku s groblja, napravio dnevnički zapis, s namjerom da ga uključim u tekst iz Oslobođenja kad ga stavim u knjigu.
Jedva smo našli grob zarastao u travu koja me zaprepasti: zar je mogućno da za dvije godine iz groba isili toliko visoka travuljina? Ivana poče da je čupa.
“Nemoj, sine”, kaže joj Gordana.
“Što?”
“Možda su njeni ostavili tako.”
Nije razumjela: kako će njeni ostaviti da Mirelu sasvim sakrije trava?
“Muslimani ne njeguju grobove ko mi. Puštaju da postanu dio okoline. Da srastu s prirodom.”
Ne vjerujem da joj je, nakon mojih riječi, išta bilo jasnije.

Kraj groba smo proćutali desetak minuta. Mirisala je rosna trava. U njoj krupan cvijet, čije ime ne znam, naherio glavu kao kec u kolu. Osjetih da iz trave sa Mireline humke miriše sva tuga svijeta. Na groblju, naravno, ne može da te ne obuzme sjeta, jer misliš na varnicu zvanu čovjek i na vječnost o kojoj jedna norveška priča kaže: “Daleko na sjeveru, u zemlji Svithjord, nalazi se greben, stotinu milja visok a stotinu širok. Jednom u hiljadu godina doleti ptica i kljucne greben. Kad njen kljun čitav greben sravni sa zemljom, prošao je jedan dan vječnosti.” Ali je Mirelin grob izazivao tugu mnogo olovniju nego obično: bio mi je kao okular dalekozora kroz koji vidim 1500 onih kojim su uzeli život prije nego što su počeli živjeti.

Zagledan u pognutu Ivaninu glavu, silno zaželjeh da sa-znam šta misli. Kad sam bio mali, u ovakvim prigodama bio sam posve prazan: niti sam šta mislio, niti sam šta osjećao, ali, bojeći se da to svi mogu vidjeti, nazuo bih toliko ucvijeljeno lice da su odrasli, kad pogledaju u me, udarili u još jače ridanje. Sve se uči. I onaj dram ljudskog u nama – naučen je. Moja majka je smatrala da se rađamo kao paščad od koje motkom treba napraviti ljude i složila bi se s Mirzom Ibrahimpašićem koji veli: “Kakvo vaspitanje? Postoji samo dresura!”

Na groblju u Budakovićima odjednom me svladao težak umor. To bude sve češće kako starim: žalost se lako pretvori u groznu klonulost. Nemaš više snage da tuguješ ni za kim i ni za čim! Osjetiš da si odavno na svijetu, da je život neumjesno dug, da su ti dozlogrdili toliki tereti i jadi i nesreće, svoji i tuđi. Pa počinak i spokoj zaželiš toliko strasno da ti je odmah jasno: opet je u tebi digla glavu čežnja da te nema. Pade mi na um Turgenjevljev seljak: “žvaće čovjek tako hljebac, žvaće, pa mu se dosadi koliko ga odavno žvaće.”

U povratku sa groblja, sjetih se Omera čija je kuća tu blizu, na Ašikovcu. Poželjeh da mu svratim. Ipak sam odustao: pobojah se da će, u razgovoru s njim, nestati ovog čemera iz mene. Čovjek je takav: voli i ono što ga truje, ako je to dokaz da ima dušu! Omer mi je pričao kako su ga, na početku rata, komšije tjerali: “Idi odavde, Omere! Doći će četnici da nas popale i pobiju zbog tebe! Idi, ratuj negdje drugo, nemoj ovdje! Granate će nam razvaliti kuće!” A Omer njima: “Vi niste narod! Vi ste ništa!” Tjeraju me, veli, od sebe a ne misle da će na drugom mjestu, gdje budem ratovao, ljudi stradati što ja ratujem. Briga ih za druge. Neka nesreća njih mimoiđe, a drugi – kako im bude. “Vi niste narod”, govorio im je Omer. “Tako ne bi smio misliti ko pripada muslimanskom narodu. Vi ste nikoji narod.” A oni Omeru: “Briga nas jesmo li narod. Nama je dosta živa glava!”

Omer mi je pričao i kako u njihovu naselju ima starije čeljadi koja iznesu, ne jedino ona, ali ona najviše, stolić napolje, na njemu džezva sa kahvom, pa srkuću iz fildžana i gledaju granatiranje Širokače! Omer je lako mogao zamisliti i da oni sa Širokače, kad im je “miran” dan, za stolićima srču kafu i gledaju granatiranje Bjelava ili Ašikovca. I opet se pitao: kakav smo mi to narod? Ili je zbilja čovjek, po svojoj prirodi, teški sebičnjak, privezan za sebe kao pas za kolac, što se najbolje u ratu vidi? Je li dužina psećeg lanca – mjera naše ljudskosti?

Po povratku iz Budakovića, čitav dan sam izbjegavao, i za pisaćim stolom i u razgovoru, velike teme i krupne riječi: trudio sam se da pišem i govorim prosto, o običnim stvarima, kao onaj koji niti šta brani, niti šta napada, jer odavno nema šta ni da izgubi ni da dobije.
Devedeset sedme, Ivana s drugaricama otišla na koncert Tonija Cetinskog i vratila se za pola sata. Šta je? – pita je majka. Nije mogla. Pomislila kako nema Mirele da zajedno s njima sluša muziku i pošle joj suze. I napustila dvoranu.

Porodica Pločić se po svršetku rata vratila na Ilidžu, odakle su je ’92. godine četnici protjerali. Iza kćerkine smrti Mirelin otac je pao u tešku depresiju, iz koje se nije vratio nikad. Moja žena, koja čita smrtovnice, ’98. godine mi je rekla da je umro. Nedugo potom, u razgovoru s komšijama, doznala je da se objesio.

Arhiva Dani 273