Yvonne Ridley: Pronašla sam slobodu u islamu

Kobna ili sretna fotokamera

Ono što je izdalo Yvonne Ridley i predalo je u ruke talibana u septembru 2001. jeste njen fotoaparat zbog kojeg je provela deset dana u pritvoru; tada je počeo dugi proces u njenom životu. Fotoaparat joj je skliznuo s ramena pred talibanskim vojnikom kada je, prerušena u ženu Afganistanku sa nikabom od glave do pete, ušla u zemlju bez pasoša na rubu UN invazije. Kao reporter Sunday Expressa, htjela je pričati sa Afganistancima o njihovim interesima. Talibani su posumnjali da je Yvonne američki špijun koja se pojavila u vrijeme kada su na hiljade Afganistanaca odlazili iz zemlje kako bi sačuvali svoje živote. Yvonne, koja je tada imala 42 godine je rekla: „Ako sam ja američki špijun, onda neka je Bog na pomoći Amerikancima.“ Mullah Omar je potom naredio njeno oslobađanje iz „humanitarnih razloga“. Ali joj fotoaparat nikad nije vraćen. Nisam imala novca i vjerovatno ne znam šta propuštam, ali nema šanse da ću dopustiti nekome tako uzak pogled na tu priču, jer bi u potpunosti bila iskrivljena.“

Koliko ste znali o islamu prije nego što ste postali muslimanka?
RIDLEY: Nisam znala mnogo o islamu prije nego što sam postala muslimanka. Samo ono što sam saznala preko medija.

Kako ste prihvatili islam?
RIDLEY: Tokom zatočeništva kod talibana, posjetio me vjerski službenik. Postavljao mi je neka pitanja o vjeri i pitao me da li bih prešla na islam. Bojala sam se da će me, ako dam pogrešan odgovor, ubiti. Nakon što sam pažljivo razmislila, zahvalila sam službeniku na velikodušnoj ponudi i rekla da bi mi bilo teško donijeti takvu životnu odluku dok sam u pritvoru. Ipak, obećala sam da ću, ukoliko budem oslobođena, proučavati islam pri svom povratku u London.
Tako sam, nakon što sam oslobođena, pročitala prijevod Kur’ana na engleskom jeziku. Kada sam se vratila u Englesku, birala sam različita poglavlja u Kur’anu. Bila sam zadivljena pravima koje islam daje ženama i to je bilo nešto što me najviše privuklo islamu.

Da li ste dobili potrebnu podršku od muslimanske zajednice, posebno nakon što ste prešli na islam?
RIDLEY: Da i ne. Dobila sam veliku podršku od sestara; mislim da sam imala više sreće nego drugi koji su prešli na islam. Nekima od njih treba velika podrška i skoro cjelodnevna supervizija. Nažalost, mnogi od nas bivaju napušteni nakon što izgovorimo šehadet (pripadnost vjeri). Ustvari, želim reći braći i sestrama da je prva godina povratka islamu veoma kritična u pogledu razvoja te osobe kao pripadnika islama. Molim vas, ne napuštajte nas nakon što izgovorimo šehadet!  

PLJUVALA SAM STRAŽARE

Yvonne opisuje zatvor kao „i svaki drugi, bez tekuće vode“, iako ju je osoblje tretiralo s poštovanjem, što je ona brutalno odbijala. „Pljuvala sam na stražare, bacala sam stvari na njih“, priznaje. „Ne znam ko je bio sretniji kada sam izašla na slobodnu teritoriju, oni ili ja, jedva su čekali da me se riješe.“

Koji su najveći izazovi s kojima ste se morali susresti nakon što ste prešli na islam?
RIDLEY: Naučiti biti bolja osoba. Ovo može zvučati čudno, jer ne mislim da sam bila loša osoba prije nego što sam prešla na islam, ali jesam morala naučiti islamske vrijednosti kao što su strpljenje i tolerancija. Onima koji me poznaju jasno je da ovo može biti velika borba u određenim trenucima.

Kako su vaši prijatelji i porodica prihvatili vaš prelazak na islam? Kakva je bila njihova reakcija?
RIDLEY: Svi su bili šokirani. Kako jedna party-djevojka iznenada može napustiti zapadni način života i prigrliti islam? Ali, nakon nekog vremena, shvatili su da je to moj izbor. Sretnija sam i zdravija; smršala sam. Primijetili su da mi, što god se to dešava u životu, odgovara i da se veoma dobro osjećam. Poricali su da je za to zaslužan islam. Prijateljice su me pitale da li imam momka, a ja bih odgovarala: „Zašto mislite da, da bih izgledala ovako dobro, moram imati nekog muškarca? Mislim, zar ne možete prihvatiti da sam napokon pronašla nešto što mi pruža sreću, unutrašnju snagu i duhovnost?“

Budući da se mnogo polemizira oko nošenja mahrame, kako se vi nosite s tim u Engleskoj?
RIDLEY: Nisam se odmah pokrila i veoma mi je drago što ste mi postavili ovo pitanje. Mnogi iskazuju svoje mišljenje o mahrami, posebno muškarci, koji je nisu dužni nositi. Oni ne znaju s kakvim izazovima se žena mora suočiti u trenutku kada stavi mahramu ili nikab pa izađe na vrata. Ona se bori za islam, ona je na linijama fronta. Ona je izložena omalovažavanju. Nažalost, neke sestre su i fizički napadnute zbog tekuće debate o hidžabu koju su pokrenuli mnogi nesmotreni političari. Moj savjet tim političarima jeste da se drže podalje od naših ormara. Šta će žena obući- nema nikakve veze sa vama. Želim reći svojim sestrama: hidžab jeste obaveza u islamu. Tražila sam zamjenu, izgovor. Ali nema izgovora, mahrama je obavezna.

Poručila bih ljudima koji u svojoj sredini imaju sestre koje ne nose mahramu da budu strpljivi i da im daju vremena. Sve smo mi na duhovnom putovanju; neke od nas dostignu veće stepene brže od ostalih. Jednostavno, potrebno je vremena. Ne bismo trebali kritizirati sestre koje ne nose mahramu, jer postoji mnogo pritisaka i stresnih situacija. Umjesto toga, možemo im biti podrška i pomoći im.
Ni ja se nisam odmah pokrila. Bilo mi je potrebno vremena, i to vrijeme je period mog sazrijevanja i razvoja kao muslimanke. Svaki dan sazrijevam; da ovaj razgovor obavljamo za 20 godina, opet bih rekla da učim i sazrijevam.

ODBILA PONUDU HOLIVUDSKOG REŽISERA

Yvonne se snažno protivi izobličenju i manipulaciji islama. Jednom je odbila ponudu holivudskog režisera, koji je nakon što je pročitao njenu knjigu “U rukama talibana”, izrazio interesovanje da napravi film ali je htio predstaviti talibane kao „prljave, nečiste Arape“. „Prije svega, talibani nisu prljavi nečisti Arapi kako ih vi nazivate“, odgovorila mu. „Oni su uglavnom iz Afganistana i Pakistana. Dalje, svi su bili zgodni, mladi ljudi.“ Kada je agent insistirao da Yvonne prihvati ekranizaciju svoje priče, ona je rekla: „Nikad nisam imala novca i vjerovatno ne znam šta propuštam, ali nema šanse da ću dopustiti nekome tako uzak pogled na tu priču , jer bi u potpunosti bila iskrivljena.“

Po vašem mišljenju, šta bi nemuslimani trebali znati o islamu? Koja je najvažnija poruka koju mi, kao muslimani, trebamo prenijeti nemuslimanima?
RIDLEY: Moramo se probiti na Zapad činjenicom da muslimanke nisu potlačena, potčinjena stvorenja. Neke žene jesu pod vladavinom muža, ali vas ja mogu odvesti u nemuslimanska područja da vam pokažem potlačene žene na Zapadu. Problem nasilja u porodici nije problem muslimana, već je to globalni problem za sve žene.
Modni problemi utječu na muslimanke i na žene Zapada. Ono što bih htjela poručiti ženama koje nisu muslimanke jeste da se ispod vela nalazi karakter žene muslimanke. Ukoliko obratite pažnju, vidjet ćete da ispod tog vela postoji mnogo nevjerovatnih, međunarodno-svjesnih, multikvalificiranih i talentiranih žena. Pa, umjesto trošenja toliko vremena pitajući se šta se nalazi ispod toga vela, stanite i pričajte sa sestrama. Postoji mnogo islamskih feministkinja. One su daleko radikalnije nego njihove svjetovne kolege.

RASKID S ALOKOHOLOM I DUHANOM

Počela je prihvatati islamske propise i izbjegavati neislamske običaje kao što su alkohol i cigarete. „Borila sam se sa cigaretama; na kraju sam pobijedila“, šali se ona. Ali, potom se osjećala potlačenom od strane vlastitog društva. „Uvijek sam bila protiv rata; govorila sam na antiratnim skupovima, na skupovima muslimana i nemuslimana. Ali kada sam se pokrila, nazvali su me ekstremistom.“

Sa engleskog prevela: Ismedina Hajdarević
Preuzeto sa: (http://wechooseislam.wordpress.com/2008/04/05/finding-womens-liberation-in-islam-an-interview-with-yvonne-ridley/)
Novi Horizonti
Obrada: IslamBosna.ba