Krvava krajiška zima 1994/95

Ova ofanziva poznata je pod imenom “JUTRO” a planirana je (a kasnije i izvođena) u dogovoru sa Fikretom Abdićem, čije su PVF trebale da u sklopu iste operacije u rejonu Velike Kladuše napadnu snage 5. koprusa i da na sjeverozapadnom dijelu BiH ponovo uspostave vlast svog vječito ambicioznog i nadobudnog “babe”. Nakon što je nepuna tri mjeseca proveo u musafirluku kod svog vjernog saveznika Martića u njegovoj SAO Krajini, kladuški “babo” ponovo kreće u ratni pohod na svoju državu i svoj narod koji je već u jednom navratu osjetio sve strahote njegovog “babovanja” na prostoru Bosanske Krajine.

Po običaju, ovaj Krajiški oćuh svoj ratni pohod pokreće u vrijeme koje su mu odredili njegovi mentori sa Pala i iz Knina koji su se u međuvremenu potrudili da dodatno obuče i uvježbaju njegove sljedbenike koji su bježeći od vlastitog naroda i vlastite Armije od koje im nije prijetila nikakva opasnost utočište potražili kod krajinskih Srba. Misleći da ih kod Martića čeka blagostanje, ovi nesretni i zavedeni ljudi su vođeni autonomaškom propagandom, kao pilići za kvočkom, pohrlili za svojim “babom” u SAO Krajinu. Dok je SAO Krajina “babi” bila samo tranzitna stanica na putu do Zagreba, njegovim zavedenim pristalicama je bila poligon srama na kojem su doživjeli najveća poniženja, izrugivanja pa i maltretiranja od svojih “domaćina”. Tek tada mnogi su shvatili što znači dušmanska “milost” pa su brojni među njima(to su kasnije neki i priznali) ogorčeni srpskom “gostoljubivošću” i “domaćinskim” postupanjem prema njima, poželjeli da se vrate natrag u Kladušu i pristupe jedinicama 5. koprusa Armije BiH.

Ali za kajanje je već bilo kasno, pa su ovi nepoželjni gosti na sebi najbolje osjetili istinitost Šantićevih stihova: “grki su tamo zalogaji hljeba gdje svoga nema i gdje brata nije”. Nažalost ni tada nekima nije postala jasna igra krajiškog “babe” koji je u stvari bio dvostruki oćuh što je zbog ličnih ciljeva i bolesnih političkih ambicija krajišku mladež gurao u bratoubilački rat nimalo ne mareći za žrtve ni sa jedne suprostavljene strane. Ovo je potvrdio i sada dok se spremao da u sadejstvu sa svojim starim saveznicima (Srbima) porazi jedinice 5. korpusa i dobije svoj dio Krajine(do Une) a ostatak prepusti Karadžiću. Ohrabreni lijepim obećanjima svog “babe” raznovrsnom ratnom tehnikom njegovih srpskih prijatelja, Abdićevi poslušnici su ponovo bili spremni ginuti za “oca”. Nade Krajišnika-Bošnjaka da je padom tzv. autonomije 21. augusta 1994 godine zauvijek završeno sa međumuslimanskim sukobima na prostoru Bosanske krajine pokazaće se kao neostvarene dobronamjerne želje ovog istinski napaćenog naroda.

Borbe na dva fronta

Nakon povratka jedinica naše 505-te Vmtbr sa položaja iznad Bosnske Krupe pred nama je bila do tada najjača neprijateljska ofanziva koju su zajedničkim snagama vodile snage združenog srpskog agresora i PVF izdajnika Fikreta Abdića. Poslije samo par dana odmora stigla je naredba da se sve elitne jedinice naše Brigade upute na Bihaćko ratište gdje je agresor već bio otpočeo sa izvođenjem svoje ofanzive pod nazivom “JUTRO”. Pri samom dolasku naših jedinica u Bihać bilo je došlo do malih komplikacija između jedinica koje smo tu zatekli i naših boraca.Naime  primjetili smo da neki ljudi u Bihać automobilima sa autoprikolicama odvoze žive svinje što nas je prilično naljutilo pa je veliki dio naših boraca protestvovao smatrajući da ne trebamo da idemo na položaje oko Bihaća. Tada smo tu od nekih prisutnih starješina iz Bihaća dobili uvjerenja kako su ti ljudi navodno, prinuđeni da pomenute svinje preprodaju Bihaćkim Hrvatima kako bi prehranili porodice novcem koji su zauzvrat dobijali. Svakako da su našim borcima ova uvjerenja zvučala jako neuvjerljivo, ali smo se ipak na kraju uputili ka položajima.

Ovo protestvovanje naših boraca svakako je bilo posljedica dojma koji smo nosili iz iskustva iz predhodnih borbi za Bosansku Krupu gdje smo nailazili na ovakve ili slične primjere neprimjerenog ponašanja pripadnika nekih naših jedinica. Znajući za konačan ishod naše predhodne operacije, ovaj protest naših boraca bio je znak našeg oštrog protivljenja pomenutim negativnim pojavama u nekim našim jedinicama, i htjeli smo jasno da pokažemo da ne želimo takve pojave u budućim operacijama koje su bile pred nama. Kada smo stigli do naših položaja doživjeli smo još jedno razočarenje. Te noći na naše položaje koje je karakterisao izuzetno tvrd i kamenit teren kao inžinjerijska podrška iz Bihaća došlo nam je 6-7 ljudi sa ručnim pilama i nekolicinom drugog alata. Rekli su nam da su prosvjetni radnici iz Bihaća i da su srpske nacionalnosti. Ovih nekoliko ljudi poslano je da utvrde položaje svim elitnim jedinicama naše brigade. Ovakav odnos prema nama naišao je na žestok revolt naših boraca, ali smo se ipak dali na posao i sami sebi (najčešće od kamenja) pravili kakav-takav zaklon. Ofanziva agresorskih snaga bila je u punom jeku.

Kao možda nikad do tada korištena je sva raspoloživa ratna tehnika i ogroman ljudski potencijal agresora koji je želio po svaku cijenu zauzeti Bihać, inače jednu od pet tzv. “zaštićenih zona” UN-a, kako bi sebi na taj način obezbjedio povoljnije uslove na budućim pregovorima oko konačne raspodjele teritorije. Poslije noći provedene na položajima u okolini Bihaća sutradan sam bio ranjen u šaku desne ruke (prostrelna rana) da bi isti dan bio i operisan u tadašnjem Regionalnom medicinskom centru u Bihaću. Narednog dana 16.11.1194 godine u bolnici su me posjetili saborci iz ČSN “Hamza” gdje su mi uručili novčanu nagradu komadanta brigade i rekli mi da odlaze u Veliku Kladušu jer se tamo očekivao žestok napad PVF Fikreta Abdića sa prostora tzv. Republike Srpske Krajine (RSK). Abdićevi izdajnici su svoj povratak u Kladušu bili čak i najavili kao i sam dan povratka (17. novembar) ali su ipak udarili dan ranije,dakle 16. novembra 1994 godine. U vrijeme autonomaškog udara na Veliku Kladušu većina elitnih jedinica naše brigade bila je angažovana na bihaćkom ratištu gdje su pomogle u zaustavljanju napredovanja srpskog agresora prema samom Bihaću. Na tom dijelu ratišta naše jedinice su već bile izgubile neke važne strateške položaje. Znajući za izuzetno tešku situaciju u kojoj se nalazio 5 korpus A BiH, Fikret Abdić u sadejstvu sa Martićevim falangama napada sjeverozapadni dio okruga kako bi olakšao posao Karadžićevim trupama koje su se žestoko okomile na Bihać.

Nakon ovog četničko-autonomaškog ataka na prostor Velike Kladuše jedan broj jedinica 505 Vmtbr sa bihaćkog ratišta biva prebačen na položaje prema izdajničkim snagama gdje zajedno sa 506. velikokladuškom brigadom (i ostalim jedinicama) ruše autonomaške nade o lakom zauzimanju prostora općine Velika Kladuša. Ipak, zbog ukupne situacije na ratištima bihaćkog okruga za koju je pored svakodnevnih borbenih dejstava bila vezana i nemogućnost prolaza humanitarnih konvoja sa hranom, lijekovima i drugim životnim potrebštinama, kao i skoro svakodnevne promjene na linijama odbrane duž cijelog fronta, snage Petog korpusa su bile prinuđene na taktičko povlačenje iz Velike Kladuše u dubinu svoje teritorije. Na južnom dijelu ratišta (oko Bihaća) Karadžićeva vojska je uspjela ovladati naseljima Sokolac, Debeljača, Vedro polje i Klokot i tako se približiti samom Bihaću. Osim verbalne zabrinutosti za Bihać, niko iz međunarodne zajednice nije pokazivao  značajnije interesovanje za ovu “zaštićenu zonu” koju je valjda trebao da štiti nejaki bangladeški bataljon UNPROFOR-a koji je zamjenio francuski bataljon koji se povukao iz “bihaćkog džepa” još u septembru(prije isteka redovnog mandata) ne čekajući smjenu iz Bangladeša.

Razlog ovog prijevremnog odlaska Fraczuza najvjerojatnije i jeste ova sveopšta srpska ofanziva na bihaćki Okrug o kojoj su vjerojatno bili obavješteni iz prve ruke.Slično kao i na samom početku agresije na ovaj prostor, narod i borci bihaćkog Okruga bili su ponovo prepušteni samima sebi. Zatečeni u situaciji”dole tvrdo, a gore visoko” (a okolo dušmani) i pred dilemom “il gazije, il šehidi” opkoljeni stanovnici “bihaćkog džepa” organizovani u svoj 5. korpus Armije BiH donose hrabru odluku da se bore do kraja. Dok su mnogi strani vojni analitičari eksperti zlobno predviđali skori pad bihaćke enklave( a nisu gotovo ništa činili da to spriječe) narod bihaćkog Okruga nije gubio ogromno povjerenje u svoje borce za koje je znao da će i ovaj put dati sve od sebe da ga zaštite od nadirućih dušmanskih hordi. U zaštitu spolja, obzirom na sve dotadašnje iskustvo Krajišnici su opravdano gledali sa velikom skepsom. Tadašnji prvi čovjek UN-a Butros Gali i njegov specijalni izaslanik Yosushi Akashi bili su na dnu spiska ljudi kojima su Krajišnici vjerovali i u čiju su se pomoć uzdali. Jer, za skoro tri protekle godine agresije na BiH mnoge maske su pale i uglavnom se znalo ko vuče na čiju stranu oko dešavanja u BiH. Peti korpus Armije BiH kojeg je te krvave krajiške zime pored Karadžićevih četnika i Abdićevih PVF napadalo i oko 7000 pripadnika Martićeve tzv. Vojske RS, bio je na do tada najtežem ispitu svoje vojničke moći i izdržljivosti.

Kao i uvijek do tada 505 Vmtbr sa svojim jedinicama daje nemjerljiv doprinos u tim presudnim bitkama Petog korpusa za spas bihaćkog okruga. Razvučene na jako dugom frontu prema združenom srpskom agresoru i izdajničkoj paravojsci fikreta Abdića, jedinice(posebno elitne) iz sastava Bužimske 505 Vmtbr vođene prepoznatljivim borbenim entuzijazmom i idealom o slobodnoj Bosni i te, za Bosansku krajinu i njen narod više nego dramatične zime, pokazale su da s pravom čine “kičmu 5. korpusa” kako su i četnički generali u svojim bilješkama opisivali 505 Vmtbr. Pod komandom komadanta brigadira Izeta Nanića za 505 Vitešku nije bilo bezizlaznih situacija ni u ovoj četničko-autonomaškoj ofanzivi. Čak i u trenucima kada su četničke horde bile prodrle do rubnih dijelova grada Bihaća, i kada su mnogi krajiški komadanti ostajali bez ideja za rješenje takve situacije koja je prijetila padom Bihaća i kolapsom odbrane Okruga, komadant Nanić je smireno i hladno, po čemu je između ostalog i bio poznat, uvijek pronalazio predlagao i nakon toga poduzimao poteze koji su vodili ka izlazu. Još jednom su se potvrdile sve osobine koje su krasile ovog izvanrednog stratega i vojskovođu koji je uvijek znao da dušmanima priredi neugodna iznenađenja i to uglavnom tamo gdje i kada su to najmanje očekivali.

Upravo je komadant Nanić sa svojom na široko poznatom 505 Viteškom brigadom te zime 1994/95 bio jedna od najvećih uzdanica, bosanskih patriota, kako onih sa prostora bihaćkog Okruga, tako i onih sa ostalog dijela BiH pa čak i šire, u koje su oni polagali svoje nade da će Peti korpus izdržati i ovu dušmansku ofanzivu i na kraju izići kao pobjednik. Pošto su i sami četnici i njihovi saveznici okupljeni oko Abdića bili svjesni da 505 bužimska viteška brigada na čelu sa komadantom Nanićem čini okosnicu odbrane bihaćkog Okruga, početkom januara 1995 godine glavninu svojih snaga i ratne tehnike usmjeravaju na rušenje bužimske brigade. Linije odbrane bužimskih boraca postale su ciljem sve raspoložive artiljerije združenog srpskog agresora koji je svakodnevno pokušavao sa artiljerijsko-pješadijskim prodorima. Zbog velike nadmoći u ljudstvu i raznovrsnoj artiljerijskoj podršci kojom je agresor raspolagao, kao i zbog velikog zamora naših jedinica agresoru je povremeno uspijevalo da probije linije naših boraca. Iza toga bi uslijedili naši kontraudari u kojima smo neprijatelju nanosili gubitke u živoj sili vraćajući izgubljene pozicije. Ostalo je zabilježeno da je samo u toku januara 1995 godine u namjeri da slomi 505 Vitešku bužimsku brigadu, srpski agresor izveo 27 kombinovanih artiljerijsko-pješadijskih napada na položaje njenih boraca. Ali pored svih navedenih prednosti agresora, zahvaljujući prvo Alahu dž.š. pa odmah zatim hrabrosti i istrajnosti bužimskih boraca predvođenih komadantom “Begom” linije odbrane 505 Vbbr su se brzo konsolidovale i zaustavljeno je dalje napredovanje neprijatelja.

Upamćeno je da je te zime u Bužimu skoro svakodnevno klanjana dženaza , kao ”šesti namaz” jer su borbena dejstva izvođena svakodnevno sa izuzetno jakim intenzitetom na gotov svim linijama odbrane od Stabandže do Bihaća. Međutim, gubici u ljudstvu, velika premorenost ,kao i tehnička superiornost agresora nisu pokolebali bužimske vitezove da ne nastave svoj krvavi i mukotrpni, ali istovremeno i jedini ispravni put do slobode Bosne kojim ih je od početka poveo i vodio njihov komadant koji je i sada kada je Krajini i krajišnicima bilo jasno da se sami moraju odbraniti vlastitom borbom za svoj opstanak svojim ličnim primjerom pokazivao da je ta borba, mada teška i neravnopravna , ipak isplativa, jer bi svaka alternativa bila pogubna prvo za Krajinu, a zatim i za cijelu Bosnu i Hercegovinu. I upravo na inicijativu komadanta Nanića naše jedinice početkom 1995.godine kreću u žestoku ofanzivu prema združenoj četničko-autonomaškoj armadi gdje postižu zavdne rezultate u otkupljivanju oštrice njihovih bjesomučnih napada na prostor Bihaćkog okruga, kojeg su brojni svjetski mediji (a i pojedinci) te zime opisivali kao ”muslimansku enklavu pred padom”. Tako je npr. i tadašnji ministar odbrane SAD-a V. Peri dao jednu , blago rečeno, brzopletu izjavu po kojoj su ”Srbi u Bosni dobili rat”aludirajući pri tom na situaciju u ”enklavi pred padom”.

Da li kao rezultat loše procjene ili zlobnog priželjkivanja , u svakom slučaju ova izjava tadašnjeg šefa Pentagona jasan je dokaz da je 5. korpus Armije BiH u tom odsutnom vremenu za Bihaćki okrug i državu BiH uspio iznenaditi i najviše i najobavještenije vojne eksperte , jer Biha ipak nije ”pao”. Glavne zasluge za to bez sumnje pripadju borcima i starješinama 5.korpusa koji se se lavovski borili za svaku stopu svoje krvave, a njima najdraže zemlje bosanske.  Poslije početnih uspjeha srpskog agresora i domaćih Abdićevih izdajnika , jedinice 5.korpusa ne samo da su uspješno odolijevale svim njihovim nastojanjima, već su otpočele sa izvođenjem napadnih borbenih dejstava u kojima su potiskivale neprijatealja u dubinu privremeno okupirane teritorije. Tako su herojske bihaćke brigade (501 Slavna i 502 Viteška) u toku januara i do polovine februara 95 uspjele da prostjeraju srpskog agresora sa rubnih područja Bihaća oslobađajući privremeno zauzeta mejsta nadomak Bihaća (Debeljaču, Vedro polje, Klokot, Zavalje, Skočaj i dr.). Ovim oslobodilačkim podvizima bihaćkih brigada -sestara oslobođena je i kasarna Grmeč poznato agresorsko leglo na bihaćkom ratištu. Tako se polako ali sigurno rušio još jedan san ”balkanskog kasapina Slobodana Miloševića”o spajanju srpskih zemalja zapadno od Drine. Namjere Miloševićevih republikanaca da uz pomoć svog saveznika Vikreta-Todora slome 5. korpus i zauzmu Bihaćki okrug kao jednu od 5 zaštićenih zona UN-a koju nije štitio osim boraca 5.korpusa, ostale su samo pusti snovi ovog zločinačkog paljansko -kninskog četničkog dvojca.

Isto tako, gubitnici su postali neki kartografi iz međunarodne zajednice koji su radili na prijedlozima mirovnih rješenja u BiH i  licemjerno trljali ruke dok su četnici nadirali na skoro sam ulaz u Bihać. Sada su se morali pomiriti sa činjenicom da Bihaćki okrug i njegov 5.korpus Armije BiH i dalje ostaju jako čvrst i uvjerljiv adut u rukama bosansko hercegovačke pregovaračke delgacije koju je pored Ljiljana na didovoj (Izetbegovićevoj ) beretci krasio i ”bihaćki džep” kao neoboriv argument bosansko- hercegovačkog državnog kontinuiteta. Narod i borci Bihaćkog okruga , iako sami opkoljeni i na udaru stalnih četničko- izdajničkih napada odašiljali su opkoljenom Sarajevu svoju poruku podrške kroz stihove poznate ratne ”pjesme Sarajevu”.

” Sa tobom je tvoja raja
iz Bihaća grada
Sarajevo, ne daj nama
neka ide glava”.

Ovo je bila poruka heroja bosanske krajine herojima Sarajeva u vrijeme dok se je i u Krajini i Sarajevu vjerovalo , borilo i umiralo u ime jednog zajedničkog cilja -konačne slobode Bosne i Hercegovine u granicama od Une do Drine, od Save do mora. Bila je ovo poruka iz , tranšejama i rovovima prekopane Bosnske Krajine kojoj su , pored srpskocrnogorskog agresora i domćih izdajnika , te zime o glavi radili i neki utjecajni faktori iz međunardone zajednice, odnosno njihovi predstavnici poput Jasuši Akašija kojeg su Krajišnici u to vrijeme popularno zvali ”japanska buba”. Upravo , zahvaljujući Akašiju , koji je uz konstantne pritiske i druge aktivnosti ispolovao potpisivanje četveromjesečnog  primirja izmeđa Armije BiH i VRS (23. decembra 1994.godine) Karadžićevi četnici se svim svojim raspoloživim snagama i sredstvima (avijacija i helikopteri) obrušavajau na Bihać i 5.korpus Armije BiH , nimalo ne mareći za tek potpisano primirje. Pošto su vojne snage bosanskih Srba u to vrijeme (generalno gledano) bile u inferiornom položaju u odnosu na Armiju BiH i HVO jasno je da je Karadžiću ovakvo primirje i te kako odgovaralo. Njime je želio spasiti svoju soldatesku  od daljnjih poraza, a istovremeno zadržati faktično stanje na terenu na način da UNPROFOR sa svojim snagama uđe između njegovih snaga s jedne i Armije BiH i HVO-a sa druge strane , te da se postojeće stanje zaledi do konačnog političkog rješenja situacije u BiH.

Četničko rukovodstvo sa Pala unaprijed je znalo da će odgvoor međunardone zajednice na njihovu ofanzivu na BIhać kao zaštićenu zonu UN-a biti tradicionalno mlak i tolerantan na šta su oni već ustvari bili navikli. Dodatna pogovodnost koja je išla u prilog Karadžiću bila je i činjenica da pomenuto primirje nije potpisao ni Martić ni Abdić pa ih prema tome ništa nije obavezivalo na prekid napad na Bihaćki okrug. A jedan od razloga zbog kojih je naše vojnopolitičko rukovodstvo pristalo da potpiše ovaj dogovor o prekidu vatre jesta namjera da se prekine s napadima na Bihaćki okrug i nada da će se potpisani dogovor (bar ovaj put) ispoštovati. Koliko su Karadžićevi četnici držali do potpisanog prekida vatre najbolje su upamtili i osjetili borci 5.korpusa a i cjelokupno stanovništvo opkoljenog Okruga koje su Karadžićevi i Martićevi četnici skupa sa Abdićevim izdajnicima između ostalog mučili i glađu nepropuštajući humanitarne konvoje prema Bihaću preko teritorije koju su nadzirali.

Nastavit će se…
Cijela knjiga je dostupna ovdje.

IslamBosna.ba