Niko se ne sjeća pravih datuma rođenja, činovnik je uknjižio 1. januar. Serapina majka je imala 10 djece. Troje ih je umrlo kao bebe, ostalih sedmero su već odrasli. Ali samo jedno dijete živi u blizini kod majke. Ostali su se, kao i Serap, odselili u pravcu Zapada.
Tako je to bilo u istočnoj Anatoliji prije 30 godina, Djeca, djeca, djeca – od kojih mnoga nisu našla posao i koja su se uputila ka Zapadu. U prvom redu zapadu Turske, ali i ka Evropi. Ova slika se urezala u svijest Evropljana. Do danas. Thilo Sarazzin, njemački političar koristi ovaj strah kad upozorava na muslimane koji imaju mnogo djece. Evropski protivnici turskog ulaska u EU argumentuju svoj stav brzo rastućim stanovništvom Turske. Ali da li je argument ispravan?
Serap poslužuje čaj u svome stanu u Istanbulu. Struje je upravo nestalo, zajedno sa njezinim mužem sjedimo uz svijeću. Serap ima 30 godina, nosi hidžab. Nakon svake rečenice se smije, puna je snage, vedrog karaktera i ostavlja utisak kao da lahkom rukom upravlja brojnom familijom. Ali ona ima samo jedno dijete. Udala se tek sa dvadeset godina; mnogo kasnije nego njezina majka, koja je sa 14 godina bila već supruga i sa 30 godina bila majka sedmoro djece. Dvije generacije, dva životna stila. S jedne strane Gölova, majčino selo u istočnoj Anatoliji, širina prirode i uskost familije. S druge strane Istanbul, Serapin mali trosoban stan i širina ogromnog grada. U Istanbulu živi mnogo ljudi, ali samo mali broj su djeca.
Premijer je duboko zabrinut. „Mi starimo!“, upozorava Tajib Erdoan svoj narod. Ako Turci ne budu imali više djece, uskoro će u prosjeku biti stari kao i Evropljani. On poziva sve Turkinje da rode najmanje troje djece. Za ovaj apel, Erdoan je izabrao 8. mart, Međunarodni dan žena. Serap klima glavom. „Kad bi nam omogućio veće stanove, sigurna radna mjesta i socijalno osiguranje, možda onda”, kaže. Za dvoje djece iznad šest godina država plaća 12 eura mjesečno, za treće već ništa. Ali premijer nije gledao u socijalni budžet, nego u statistike. A one su uistinu zabrinjavajuće. Od sredine osamdesetih godina, natalitet u Turskoj je u nezaustavljivom padu. Danas svaka Turkinja u prosjeku ima 2,1 dijete, što je jedva iznad francuskog prosjeka (2,01). Na demografski brzo rastućem Bliskom Istoku je Turska iznimka. Po brojkama se prije uklapa u Evropu. Kao i u EU, tako i u Turskoj raste očekivana starosna dob stanovnika, stopa umrlih novorođenčadi pada, kaže demograf Ahmet Icdujgu, sa Univerziteta Koc. Zbog čega? “Zbog razvitka Turske…”
A to je u prvom redu širenje ka Zapadu Turske koje je sastavni dio turskog razvoja, kao i nepregledna predgrađa Istanbula koja su iz ničega nikla u zadnjih 30 godina. Jedna urbanistica kaže da redovno dolazi u ta predgrađa da bi na velikoj karti grada, koja se nalazi u njenoj kancelariji, obuhvatila novoizgrađene ulice. Danas skoro 70% Turaka živi u gradovima; prije 30 godina većina ih je živjela na selu. Gradovi Izmir, Ankara, Antalija i Bursa na zapadu zemlje su posebno jako narasli. Tamo je Turska najsličnija Evropi, i tamo ljudi imaju manje djece. Na prvi pogled je slika obrnuta u istočnoj Anatoliji, a posebno u kurdskim predjelima. Tamo jedna žena u prosjeku rađa čak i više od troje djece. Erdoan bi mogao biti zadovoljan. Iz istočne Anatolije potiče i većina emigranata u Njemačkoj. Leži li ovdje izvor brige Evropljana?
Ni u kojem slučaju, jer i ovdje brojke govore o promjenama. I u istočnoj Anatoliji je natalitet u padu, iseljavanje u velike gradove zapadne Turske je usporeno, gradovi na istoku rastu. Metropole kao što je Istanbul pospješuju povratak s novčanom pomoću. I kod Kurda je natalitet u padu, kaže Ahmet Icdujgu. Ko se iz svoga sela iseli u istočne anatolske milionske gradove, u vjerskom ili sekularnom savjetovalištvu mu kažu da treba imati manje djece, kaže Icdujgu.
Obrazovanje je i u Turskoj glavna briga roditelja. Kao i kod Evropljana. Ko je, kao Serap, pohađao samo 5 godina obavezne osnovne škole, taj je sredinom dvadesetih dosegao granice svojih mogućnosti. Sada će uslijediti mnoge godine u kojima će s niskom plaćom morati da odgovori na rastuće potrebe svoga sina Emreta. Je li škola dobra? Da li će naći posao? Da li će sebi moći priuštiti vlastiti stan?
Pitanja na koja i turska vlada mora naći odgovor. Vlada igra na kartu Emretove generacije ako želi preuzeti ulogu najjače ekonomske sile na Bliskom Istoku. Najbrojnija populacija turskog stanovništva je danas između 20 i 25 godina. “Na prvi pogled to je dobro”, kaže Ahmet Icdujgu, “ali mnogi od njih imaju loše obrazovanje”. Siromaštvo u starosti će porasti. Ni Emretova generacije nije tako brojna. Što mlađi, ima ih sve manje. “Turci uistinu stare.” I to je glavna Erdoanova briga. Penzioneri koji su danas samo 6% stanovnika, 2050. će činiti 20% stanovništva. Turci kao što je Emre će onda za njih mora plaćati socijalne izdatke.
Za debatu o Turskoj u Evropi ovo znači dvije stvari. Demografski argument protivnika pristupa Turske EU je neodrživ. Evropljani ne trebaju brinuti zbog imigracije Turaka iz Anatolije. Ali i nada da bi Turska mogla biti kao rezervoar za radnu snagu pada u vodu. Demografi računaju da će EU u skorije vrijeme tražiti radnu snagu van svojih granica. Evropljani koji zagovaraju pristup Turske EU se nadaju mladoj Turskoj, „generaciji Emre“. Ali ona neće moći pomoći EU. Bit će potrebna samoj Turskoj.
Piše: Michael Thumann
Objavljeno u sedmičnjaku “DIE ZEIT” od 12. 05. 2010.
Prijevod i obrada: IslamBosna.ba