Strasti i njihov utjecaj na razilaženje (5. dio)

Kaže Uzvišeni: “…i ne ogovarajte jedni druge!” (El-Hudžurat, 12.) Zabilježeno je od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: “Ogovaranje (gibet) je da spomeneš svoga brata po onome što on ne voli.”, rekli su: “A ako pri njemu bude ono što sam rekao?” “Ako bude pri njemu ono što si rekao onda si ga ogovorio (ogibetio), a ako to ne bude pri njemu onda si ga potvorio.” (Bilježi Muslim u poglavlju Zabranjenost ogovaranja)

Ako neko bude optužen sa nečim što nije pri njemu onda je potvoren, a onaj koji kaže za mudžtehida: “On je želio nepravdu i želio je nepokornost Allahu i Njegovom Poslaniku i suprostavljanje Knjizi i sunnetu” a to ne bude tako, onda ga je potvorio, a ako bude to pri njemu onda ga je ogovorio. Međutim, od takvih stvari je dozvoljeno ono što je dozvolio Allah i Njegov Poslanik, a to su one situacije koje bivaju da bi se zadovoljila pravda, i kojima se postiže korist za vjeru i savjetovanje muslimana.

Poput govora onog kome je učinjena nepravda žaleći se: “Ta osoba me je udarila, uzela mi je imetak, uskratila je moje pravo”, ili slično tome. Kaže Uzvišeni: “Allah ne voli da se o zlu glasno govori, to može samo onaj kome je učinjena nepravda.” (En-Nisa, 148.)

Što se tiče potrebe (hadža); primjer toga je rješenje koje je tražila Hind bint Utbeh koja je rekla: “O Allahov Poslaniče! Doista je Ebu Sufijan škrt čovjek, tako da ne daje meni niti mojoj djeci ono što je uobičajno od potreba?!” Pa Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: “Uzmi onoliko koliko je dovoljno tebi i tvom djetetu od uobičajnog.” (Bilježe Buhari i Muslim) Nije osporio njen govor jer je spadao pod govor onog kome je učinjena nepravda.

A što se tiče savjeta (nasihat); primjer je govor Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, upućen Fatimi bint Kajs koja se savjetovala u vezi prosca pa kaže: “Zaprosili su me Ebu Džehm i Muavija!”, pa kaže: “Što se tiče Muavije on je beskućnik koji nema imetka, a što se tiče Ebu Džehma ne miruje mu štap od njegovih pleća” u drugoj predaji: “Udara žene, zato udaj se za Usamu.” (Bilježi Muslim), spomenuo je ono što joj je bilo važno. Također, ko se raspituje za čovjeka s kojim posluje, ili savjet onome ko ga je potreban, pa makar taj i ne tražio konsultaciju, kao što je spomenuto Temimijevim hadisom: “Vjera je savjetovanje…”

Pojašnjenje koje dođe od učenih po pitanju onih koji su pogriješili u prenošenju od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, ili onih koji su namjerno slagali na njega ili onog koji prenosi od njega znanje.

Pojašnjenje greške onog koji je pogriješio u mišljenju koje se tiče stvari vjere od naučnih i praktičnih pitanja.

Ako osoba koja govori o ovim stvarima govori sa znanjem, pravednošću i namjerom savjetovanja, onda će ga Uzvišeni Allah učvrstiti na tome, a posebno ako je onaj o kome govori pozivač u novotariju, onda je to obaveza pojasniti ljudima. Ako uspije da odagna njegov šer od njih, to je veće nego li da otkloni zlo (šer) drumskih razbojnika.

Ako su se dvojica muslimana prepirali po nekom pitanju koje je prošlost i koje se ne tiče ljudi, niti se zna suština tog problema, onda govor o tome biva govor bez znanja i bez pravde, što za sobom povlači da bivaju uznemiravani bez razloga, pa makar znali da njih dvojica griješe, ipak spominjanjem toga nema stvarne koristi i spada u ogovaranje koje je grijeh.

Došao je hadis u kojem Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Ko zaštiti vjernika od dvoličnjaka zaštititi će Allah njegovo meso od džehenemske vatre na Sudnjem danu.” (Bilježi Ebu Davud, vjerodostojnim ga je ocijenio šejh Albani). U dva Sahiha se prenosi da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Psovanje muslimana je pokvarenjaštvo, a njegovo ubistvo je nevjerstvo.” (Bilježi Buhari u Kitabul-iman; Muslim u Kitabul-iman). U istim poglavljima njih dvojica bilježe hadis: “Musliman je onaj od čijeg su jezika i ruku sigurni muslimani.”

Kaže Uzvišeni: “O vjernici, neka se muškarci jedni drugima ne rugaju, možda su oni bolji od njih, a ni žene drugim ženama, možda su one bolje od njih. I ne kudite jedni druge i ne zovite jedni druge ružnim nadimcima! O, kako je ružno da se vjernici spominju podrugljivim nadimcima! A oni koji se ne pokaju – sami sebi čine nepravdu.” (El-Hudžurat, 11.), zabranio je ruganje, kuđenje, nazivananje ružnim nadimcima.

Svakom muslimanu njegovi postupci najprije moraju biti radi Allaha, sa kojima namjerava pokornost Allahu u onome što kaže ili uradi, a nikako da svojim govorom ili postupkom želi vođstvo sebi ili svojoj skupini, ili da želi uskratiti drugome i zaviditi mu, ili da to radi radi popularnosti ili pretvarajući se, jer sa tim mu propadaju djela, pa makar mu u osnovi djela bila ispravna i čista od pokvarenih nedostataka. Međutim, kada mu se njegov stav obije o glavu i doživi neprijatnost radi onoga što je uradio u ime Uzvišenog Allaha, pa mu se pripiše greška i pogrešan cilj, onda u toj situaciji traži izlaz i rješenje za sebe, te mu prilazi šejtan te mu uljepša to tako da je osnova njegovog djela radi Allaha, ali onda nastupa strast koja traži da spasi sebe od onih koji ga uznemiravaju, a možda i da napadne onoga koji ga uznemirava.

Na ovaj način nastaju razilaženja, ako svaki pojedinac smatra da je istina na njegovoj strani i da je on na sunnetu, upadaju u strasti i traže pomoć svoje strane i svog vođstva i onoga što se pripisuje njima, ne vodeći računa da Allahova riječ treba biti gornja i da kompletna vjera pripada Allahu, već se ljute na onog koji se sa njima ne slaže pa makar bio od mudžtehida kome je opravdano. Ne ljute se na njega radi Allaha, a s druge strane radosni su zbog onog koji se slaže s njihovim mišljenjem pa makar bio neznalica, loših namjera koji niti posjeduje znanje niti dobre namjere. To vodi da zahvaljuju onima koji se ne zahvaljuju Allahu niti Njegovom Poslaniku, i uzimaju u zaštitu one koje nije uzeo u zaštitu Allah niti Njegov Poslanik, počivajući njihovo potpomaganje i neprijateljstvo na strastima njih samih, a ne na Allahovoj vjeri i vjeri Njegova Poslanika. Na taj način oponašaju nevjernike koji ne tragaju ni za čime izuzev za svojim strastima čime se širi smutnja među ljudima.

Osnova vjere jeste da je ljubav radi Allaha i da je mržnja radi Allaha, da je pomaganje radi Njega i da je neprijateljevanje radi Njega, i da cjelokupni ibadet pripada Njemu, da je treženje pomoći od Njega, da se samo Njega bojimo, da se Njemu nadamo, da radi Njega uskraćujemo i dajemo. Sve ovo se ne može ostvariti izuzev slijeđenjem Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, čije su naredbe Allahove naredbe i čije su zabrane Allahove zabrane, pokoravanje njemu je pokoravanje Allahu, neprijateljstvo prema njemu je neprijateljstvo prema Allahu, griješenje prema njemu je griješenje prema Allahu Uzvišenom.

Sljedbenika strasti njegove strasti učine slijepim i gluhim, pa ne poziva Allahu i Njegovom Poslaniku, niti to traži. Ne biva zadovoljan radi Allahova zadovoljstva i zadovoljstva Njegova Poslanika, nije se ljuti radi Allahove ljutnje i ljutnje Njegova Poslanika, već je zadovoljan ako postigne ono što njegove strasti nalažu i priželjkuju, i ljuti ga ono što se razilazi sa njegovim strastima. Zbog svega navedenog kod takvog se nalazi nejasnoća (šubha) vjere i znanja, ili on radi na slijeđenju sunneta i pobjedi vjere a stvarnost je sušta suprotnost toga.

Ako se i desi da je ono što je sa njim jasna istina, ali sa tim teži da potpomogne sebe i svoju korist, a ne to da kompletna vjera pripada Allahu i da Allahova riječ bude gornja, već mu je namjera odbrana sebe i svoje skupine, ili mu je namjera dvoličnjaštvo, da ga ljudi veličaju i hvale, ili je uradio iz hrabrosti ili zbog dunjalučke vrijednosti, sve to ne biva radi Allaha niti na Njegovom putu, a šta je tek sa situacijom kada u onome što zagovara ima istine i neistine, sunneta i novotarije, a i s njegovim protivnikom je isti slučaj. Ovo je stanje onih koji se razilaze i koji se dijele po pitanju vjere pa postaju grupacije.

Razilaženje koje se nađe u jednoj skupini ono je kompletno pokuđeno jer vodi do sukoba i podjele, a vjera nalaže jedinstvo i harmoniju.

Kaže Uzvišeni: “A neslozi onih čija su mišljenja o Knjizi suprotna doista nema kraja.” (El-Beqare, 176.), i kaže: “Ljudi su jednu zajednicu sačinjavali, a onda su se jedan drugome suprostavili.” (Junus, 19.), pa su ukoreni zbog razilaženja. Ako razilaženje bude između sljedbenika imana i kufra poput govora Uzvišenog: “…neki od njih su vjerovali, a neki su poricali.” (El-Beqare, 253.) to je ono što se traži jer je u tome odvajanje istine od neistine i marljivo proučavanje neistine i udaljavanje od nje.

Ako dođe do razilaženja među pripadnicima dina; obaveza je tada pribjeći i težiti pokornosti Allahu i čišćenje istine od neistine u dušama ljudi… iz milosti i dobročinstva prema njima, tražeći Allahovo zadovoljstvo. Čak ako se odgovara jasnim sljedbenicima novotarije poput rafidija, i tada je obaveza da se želi pojašnjenje istine i uputa stvorenjima, iz milosti i dobročinstva prema njima. A ako pogriješi u pojašnjenju same novotarije ili onoga što je pod njom ili griješenja, obaveza je da mu namjera bude pojašnjavanje štetnosti koju ta stvar sa sobom nosi kako bi se upozorili robovi. Dogodi se da nekada treba bojkotovati osobu radi kazne ili prigovora, te radi toga da se opomene i da se opomenu njemu slični zbog milosti i dobrote, a ne zbog smutnje i osvete. A Allah najbolje zna. Neka je salavat i selam na našeg Poslanika Muhammeda na njegovu porodicu i sve ashabe.

Naslov originala: El-heva ve eseruhu fil-hilaf
Autor: Uvaženi učenjak Abdullah El-Gunejman
Preveo: Mithad R. Ćeman
Fakultet da’ve i usulid-dina
Obrada: IslamBosna.ba