Principi viteškog ponašanja

U literaturi o „futuvvi“, muslimanskom viteštvu, može se naći i priča o mladiću koji je bio zaručen izuzetno lijepom djevojkom. Pred samo vjenčanje djevojka je preboljela teži oblik vodenih kozica, zbog čega su joj na licu ostali strašni ožiljci. Njen otac je mladića upoznao s tim i upitao ga je želi li otkazati vjenčanje. Mladić je odgovorio da se još uvijek želi oženiti njegovom kćerkom, ali da je odnedavno počeo osjećati da gubi vid i da se boji da će na kraju oslijepjeti.

Vjenčanje je održano prema planu i par je živio u sretnom braku punom ljubavi sve dok žena nije umrla 20 godina kasnije. Nakon njene smrti mužu se u potpunosti vratio vid. Kad su ga upitali za njegov čudesni oporavak, objasnio je da, zapravo, uopće nije bio slijep. Pretvarao se da ne vidi sve te godine jer nije želio povrijediti ili rastužiti svoju suprugu.

Ako je posmatramo s dozom cinizma i indisponiranosti, ovakvu priču lahko možemo odbaciti kao običnu izmišljotinu. Ali ako to uradimo, propustit ćemo važnu pouku koja nije promakla onima kojima su ovakve i slične priče bivale inspiracijom. A to je da naša vjera nije beznačajni skup zakona i strogih pravila. Pravila su važna i njihovo dobrovoljno prihvatanje je jedan od ključeva našeg spasa. Međutim, pravila također imaju za cilj da nas usmjere ka jednom višem stepenu morala. Kur’an nas podsjeća: Molitva, zaista, odvraća od razvrata i od svega što je ružno. (Kur’an, 29:45)

Poslanik Muhammed je govoreći o postu naglasio: Ko ne napusti ružan govor i postupanje po njemu, Allahu nije potrebno ni da napušta jelo i piće. (Buhari) Ove riječi jasno podvlače da je islam mnogo više od pukog pokoravanja pravilima.

Ovo je posebno tačno kad su u pitanju naši brakovi. Veliki broj muslimana je u brakovima koji su postali samo mehaničko ispunjavanje dužnosti i traženje prava. Iako su takvi postupci pohvalni u svom pravom kontekstu, ukoliko su lišeni ljubaznosti, obzira, empatije i istinske posvećenosti karakteristika su brakova koji su postali samo krhki okvir bez sadržaja. Takve veze često nepovratno naruši neka minorna svađa, nekoliko bora na licu ili neželjenih kilograma oko struka, iznenadna promjena ponašanja ili impulsivna želja za mijenjanjem partnera kako bi se našao neko ko je ljepši, bogatiji, mlađi ili uzbudljiviji od našeg trenutnog životnog saputnika.

Ovo su problemi koji podjednako pogađaju i muškarce i žene. Ipak, mi muškarci bismo trebali istupiti i uraditi svoj dio zadatka kako bi se popravilo već zabrinjavajuće negativno stanje odnosa među spolovima u našim zajednicama. Trenutna kriza ne zahtijeva od nas da se 20 godina pretvaramo da smo slijepi. Međutim, zahtijeva duboko preispitivanje ličnosti i postavljanje vrlo ozbiljnih pitanja samima sebi. Naprimjer, zašto toliko muslimanskih muškaraca kategorično odbija da se oženi ženama starijim od sebe ili onima koje su se već udavale? Među muslimankama generalno preovladava osjećaj da, ako se ne udaju do 25. godine, šanse da se udaju kasnije su male ili nikakve. Ovakav osjećaj preovladava u srcima i mislima naših sestara zbog stvarnosti u kojoj žive. Mnoga braća koja odgađaju ženidbu dok ne pređu 35. često se ožene ženom duplo mlađom od sebe i tako preskaču cijelu generaciju žena koje su i intelektualno i psihički kompatibilnije s njima i bile bi bolje majke njihovoj djeci.

Uprkos postojanju ovog problema i nedvosmislenim društvenim, psihološkim i kulturološkim posljedicama koje on izaziva, mnogi od nas rado drže lekcije i podsjećaju na činjenicu da je Hatidža, voljena Poslanikova supruga, bila 15 godina starija od njega. Možda čak spomenemo i to da su ona i još nekoliko njegovih supruga bile udate prije njega. Zašto je ono što je bilo dovoljno dobro za našeg Poslanika neprihvatljivo za nas i naše sinove?

Još jedno slično pitanje: Zašto se tako mnogo naše braće ustručava oženiti snažnom, nezavisnom i oštroumnom ženom? Mnoge žene u zapadnim zemljama nemaju finansijsku podršku šire porodice, a takve pojave sve su učestalije i u islamskom svijetu. Zbog toga se one moraju sve više profesionalno usavršavati, da bi se mogle izdržavati, ako bude potrebno, ili da pomognu muževima u izdržavanju porodice, što je sve češći scenarij zahvaljujući prirodi posla u postindustrijskim društvima. Ova sociološka činjenica razlog je zašto je nivo obrazovanja i nezavisnosti među ženama u zapadnim zemljama značajno veći od onog u tradicionalnim društvima, iako takva društva ubrzano nestaju.

Mnogi muslimanski muškarci će ipak zaobići talentirane, obrazovane žene iako su spremne prolongirati i svoje obrazovanje i karijere da bi se posvetile porodici. Uobičajeni izgovor koji daju kao opravdanje je da su takve žene previše samouvjerene ili da njihove majke nisu navikle na takvu vrstu žena. Kao posljedica toga, značajan broj naših sestara, uprkos njihovoj ljepoti, talentu, zrelosti i energiji biva zapostavljen u korist previše idealiziranih, skromnih „pravih“ muslimanki. Društvene posljedice ovakve prakse za našu zajednicu su vrlo ozbiljne.

Možemo se još jedanput upitati: Do koje mjere ovakva praksa odgovara Poslanikovom uzoru? Naš Poslanik je bio okružen snažnim, samouvjerenim i nezavisnim ženama. Njegova voljena Hatidža bila je jedna od najuspješnijih među trgovcima Arabijskog poluotoka, a njeno bogatstvo omogućilo je Poslaniku da ima vremena da se povlači u osamu u pećinu Hira, gdje je primio prvu objavu.

Aiša je, uprkos svojoj mladosti, bila samouvjerena, slobodoumna i intelektualno snažna žena koja će kasnije postati jedna od najvećih žena učenjaka u historiji. Temelje njene intelektualne veličine postavio je sam Poslanik koji je prepoznao njenu briljantnost. Zejneb bint Džahš je vodila „neprofitnu organizaciju“. Ona je izrađivala različite rukotvorine, prodavala ih na pijaci, a zarađeni novac koristila da potajno pomaže siromašne u Medini. Ummu Seleme je bila dovoljno hrabra da sama emigrira iz Meke u Medinu, pratio ju je samo jedan jahač. Ona je također mudro riješila krizu na Hudejbiji. Sve su to supruge Poslanika, a.s. Njihovim imenima možemo dodati i mnoge snažne i energične žene koje su igrale značajnu ulogu u životu mlade muslimanske zajednice.

Još jedan razlog zbog kojeg mnoge žene ostaju neudate je boja kože. Kad bi žiri za izbor Miss svijeta činili muškarci porijeklom iz islamskih zemalja, titula vjerovatno nikad ne bi otišla iz Skandinavije. Bez obzira na to koliko lijepa bila žena sa smeđom, crnom ili svijetlosmeđom puti, nikad neće biti dovoljno lijepa zbog svoje boje kože. Ovakav stav često utječe na izbor bračnih partnerica. Ovo je vrlo osjetljivo pitanje, ali moramo se njime pozabaviti ako želimo napredovati kao zajednica. Možda smatramo da muslimanima boja kože nije bitna, ali ipak postoje brojne žene koje se osjećaju odbačenim jer ih društvo ne smatra poželjnim za brak i sve bi dale da izgledaju drugačije.

Allah, dž.š., je rekao: O, ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji ga se najviše boji, Allah, uistinu, sve zna i nije Mu skriveno ništa. (Kur’an, 49:13) Poslanik nas je podsjećao: Allah ne gleda u vaša tijela niti u vaše likove, nego gleda u vaša srca i vaša djela (Muslim).  Spuštamo se na niske grane kad uzvisujemo ono što je Allah ponizio. Allah i Njegov poslanik su odbacili kao kriterij vrijednosti i razlikovanja boju kože i oblik i veličinu tijela. Šta o nama govori kad koristeći takve kriterije zadajemo bolan udarac nekim od najljepših žena oduzimajući im društvenu vrijednost?

Brak nije igralište na kojem ego neobazrivo hrani svoju taštinu. To je shvatio mladić  s početka ovog teksta. To je institucija koja pomaže muškarcu i ženi da ispune svrhu svog stvaranja: da veličamo i obožavamo Boga i da u skladu sa svojim sposobnostima i mogućnostima činimo svijet boljim za one s kojima ga dijelimo i za one kojima ćemo ga ostaviti.  Ova uloga je na divan način spomenuta u Kur’anu:  „A vjernici i vjernice su prijatelji jedni drugima: traže da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćaju, i molitvu obavljaju i zekat daju, i Allahu i Poslaniku Njegovu se pokoravaju. To su oni kojima će se Allah sigurno smilovati. – Allah je doista silan i mudar.” (Kur’an, 9:71)

Autor: Zejd Šakir

Izvor:emel, Nahla.ba 

Obrada: IslamBosna.ba