Tada se kod mnogih pojavi smjelost da govore protiv istine, pa nitkovići zastupaju interese društva. Umiješa se strah i samoljublje s tumačenjima povoda i posljedica smutnje, što neki koriste za obračune s drugima. Tako sebe dovode u težak položaj kojim ih Allaha, dželle šanuhu, ne obavezuje, i ne mogu podnijeti njegov teret. Nestručni za takvu problematiku izdaju fetve i smjelo govore o ispravnosti ili pogrešnosti stava ili mišljenja, zaboravljajući ili ne znajući riječi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Najsmjeliji od vas u izdavanju fetvi, najsmijeliji su za Džehennem” (Hadis bilježi Darimi u svom Sunenu od Abdullaha ibn Džafera, r.a., br. 159. Hadis je mursel, tj. prekinutog lanca između tabi’ina i Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem).
Ibadet u vremenu smutnje
Omladina, mlada i nezrela biva zbunjena, ne znajući kako da u takvim situacijama postupi počne mijenjati svoje stavove iz sahata u sahat. Neko ih mišljenje odvuče na desno, a lijepa riječ na potpuno suprotnu stranu. Tako, zbunjeni i neodlučni, lutaju i traže ikakav znak ili vodiča koji će ih provesti kroz tmine smutnji, a malo je onih koji će im ukazati na ispravan stav i sačuvati ih od posrtaja i neodlučnosti.
Zanemarene su časne upute Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koje daruju dalekovidost, čistu misao, jačinu shvatanja, spoznaju pozadine smutnje, preciznost u procjeni, opreznost u poduzimanju odluka, jasnu predstavu sistema djelovanja, smirenost u duši, sigurnost u mišljanju. Sve ovo zajedno svojevrsna je prevencija kajanju do kojeg može doći zbog poduzimanja pogrešnih mišljenja, neodlučnosti u stavovima i potezima, brzopletosti u donošenju rješenja koja bivaju žestoka i ekstremna.
U Muslimovom Sahihu od Ma’kil bin Jesara se prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ibadet u vremenu kada se proširi krvoproliće i laž (vrijeme smutnje) je kao hidžra ka meni.”
Ibadet i dova Allahu mijenja stvari, utječe na odredbu i mijenja stanja, jer Allah je Taj Koji radi šta hoće i sudi kako hoće i ne dogodi se u svemiru niti najmanja stvar a da to nije Allahovom odredbom i naredbom, i Allah je taj čija je vlast apsolutna nad cijelim univerzumom. Iz Njegovog Šerijata izvlačimo propis za svaku situaciju. Onaj koji skrušeno zatraži utočište kod Njega u vremenu poteškoća i nevolja, kada se stvari pomute i prošire se laži, nered i razilaženja, podari mu realan, precizan, jasan, postojan izlaz u skladu sa univerzalnim principima kosmosa i ljudskog roda.
Najveći i najveličanstveniji ibadet je namaz, počevši od obaveznih, pet dnevnih namaza, a zatim dodavanje nafila i uvećavanje dobrovoljnih namaza ustrajavajući na njima sve dok to ne ostavi istinski trag na dušu i srce. Rečeno je u prvim generacijama: “Bilo je takvih među nama koji bi kada čuju ezan, a u ruci im je vaga kojom vagaju trgovačku robu kupcu, ostavljali vaganje i vraćali se poslu tek nakon obavljenog namaza.” Takvu osobu su, i pored toga, u tom vremenu smatrali lijenjom jer se odazivala na namaz tek kada čuje poziv za njega. Ne mogu se naći slični njima u čuvanju obaveznih i dobrovoljnih ibadeta.
Kako do svjetla u tami smutnje
Danas, u vremenu koje je ispunjeno poteškoćama, smutnjama i sukobima, mi se ponašamo tako da kada čujemo ezan za namaz, i pred nama je dovoljno vremena da se do kraja ezana nađemo u džamiji, kasnimo ili, ako smo pred džamijom, ne ulazimo sve do učenja ikameta. Je li to ibadet koji će nas odvesti do izlaza i donijeti nam smiraj i spas?
Što se tiče dobrovoljnih namaza, odnos selefa prema njima bio je takav da su mali dio noći proveli u spavanju, a koliko smo mi ustrajni u tome i koliko uopće imamo udjela u ovom uzvišenom ibadetu? Možda smatramo da su mnogobrojni tekstovi koji nam govore o vrijednosti i značaju ovog ibadeta upućeni isključivo njima?!
Allah, subhanehu ve te’ala, postavio je u svemiru univerzalna pravila i nepromjenljive zakone, potpune, kojima se ništa ne može dodati niti oduzeti, na osnovu kojih možemo procijeniti tokove događaja i u kojem smjeru ti događaji vode. Kako stoji u Allahovoj Knjizi: “U Allahovim zakonima ti nikad nećeš naći promjene, u Allahovim zakonima ti nećeš naći odstupanja.” (Fatir, 43.)
Koliko razmišljamo o Kur’anu? Bolje da se zapitamo koliko vremena provodimo učeći ga? Da li ga proučimo svakih pet dana, kako je to bila praksa u prvim generacijama, ili ga proučimo u nešto dužem periodu? Ili smatramo uspjehom ako ga proučimo u svakih deset dana! Kako doći do svjetla u mraku smutnji kada smo daleko od Allahove Knjige?
Priredio: Mithad R. Ćeman
Fakultet da’ve i usulid-dina
Piše: Šejh Jahja b. Ibrahim El-Jahja
Obrada: Islambosna.ba