Neiskorištena arapska snaga

22 arapska lidera, od kojih su neki najbogatiji na svijetu, trebali bi se sramiti samih sebe kada se uporede s američkim židovskim cionistom Irvingom Moskowitzom, koji već dugi niz godina donira oko 100 miliona dolara ekstremističkim cionističkim kolonistima da bi gradili kolonije na uzurpiranoj palestinskoj zemlji, posebno u Al-Kudsu, ilegalne kolonije i talmudske “Yeshivote” (škole koje uče ekstremnom židovskom svetom ratu protov svih “gojima” – nežidova).

Izrael ne dozvoljava Palestincima da grade kuće u Al-Kudsu, niti da renoviraju ili ojačaju temelje džamije Al-Aksa koji su namjerno oslabljeni izraelskim arheološkim iskopavanjima ispod džamije. Dozvola za gradnju Palestince košta 35-40.000 $, dok je besplatna za bilo kojeg Židova. Prikupljenih 500 miliona dolara bi se trebao staviti u specijalni fond Arapske lige, a do sada nijedan dolar nije uplaćen u taj fond. Ovi milioni će, nesumnjivo, doživjeti istu sudbinu kao 5 milijardi dolara koji su obećani za izgradnju Gaze; nijedan dolar ljudi do sada nisu primili, da bi imali koristi od njih, i Gaza još uvijek čeka. A neko bi se mogao zapitati da li i kako će ti novci biti i hoće li ikako biti uplaćeni kad mnoge članice Arapske lige čak ne plaćaju godišnje, redovne, doprinose i članarine ovoj organizaciji.

Što se tiče izraelske okupacije Palestine u srcu arapskog svijeta: to je ključna stvar za sve Arape, a arapske vođe su već proglasile svoju predaju i svoj defetistički nastup prema ovom pitanju. Oni smatraju izraelsku okupaciju palestinskim – nearapskim problemom, i smatraju da njihova humanitarna pomoć i doprinosi Palestincima predstavlja humanitarno pitanje, a ne nacionalni problem. Oni su zauzeli ono što su nazvali “miroljubivi pristup” kao svoj strategijski pristup prema izraelskoj okupaciji. Oni su ponudili Izraelu svoju “mirovnu inicijativu”, dajući blagoslov na izraelsku okupaciju 80% Palestine, i garantirajući na taj način sigurnost Izraelu. Izrael je raznio njihovu inicijativu u komadiće istog dana kada je i ponuđena – prije 8 godina. Iako je generalni sekretar Lige, Amr Musa, tražio od arapskih vođa u svom govoru da razmotre mogućnost kolapsa ove mirovne inicijative, oni su ipak insistirali na tome, iako nije bilo izraelskih partnera za mir još od proglašavanja države Izrael.

Arapski lideri su blagoslovili savjet palestinskog predsjednika, Mahmuda Abbasa, čiji je mandat istekao još u januaru 2009. godine, koji je savjetovao Palestincima ono što je označio kao “nenasilni otpor” protiv izraelske okupacije. Termin “nenasilni otpor” je oksimoronski termin. Otpor u samoj srži i suštini sadrži nasilje. Kako se neko može oduprijeti nenasilno rasističkoj, kolonijalnoj, naoružanoj do zuba državi kakva je Izrael? Sjetimo se sudbine Rachel Corrie koja je divljački ubijena jednim od njihovih buldožera. Ljudska historija, od svojih početaka, nema nijednog slučaja da je neka nacija zadobila svoju slobodu i nezavisnost kroz ovakav budalasti nenasilni otpor.

Oni koji su zavedeni takvom terminologijom trebali bi obratiti pažnju na ono što se dogodilo u selima Bil’in, Ni’lin i Ma’sara, gdje su se Palestinci, koji su nenasilno demonstrirali protiv izgradnje zida apartheida na njihovoj zemlji, suočili sa suzavcima, gumenim mecima, premlaćivanjem i zatvaranjem od strane izraelskih vojnika. Prije nekoliko sedmica, za vrijeme Nedjeljnog marša 28. marta, mašući palmama i maslinovim grančicama palestinski kršćani su, zajedno s nekim palestinskim vođama, članovima Međunarodnog pokreta za solidarnost i izraelskim aktivistima, marširali miroljubivo od Bethelhema prema Al-Kudsu da proslave Nedjelju palmi. Kada su došli do izraelskih kontrolnih punktova oni su napadnuti, premlaćeni i uhapšeni od strane izraelskih vojnika. Izraelski aktivisti su odmah pušteni, stranci su deportirani, a Palestinci su ostali u zatvoru.

Tužna realnost je da arapske vođe služe jedino da utvrde i produže podjele arapskog svijeta i nacije koja je isplanirana britansko-francuskim Sykes-Picot tajnim dogovorom iz 1916. godine. Ova politička, ekonomska i etnička podjela je oslabila Arape, napravila ih ranjivim i slabim, omogućila zapadnjačku kontrolu nad njima, eksploataciju i okupaciju. Neko bi se mogao zapitati šta to treba da urade arapske vođe da bi zaštitili sebe, svoje ljude, svoje zemlje od četvrte najače kolonizatorske armije na svijetu, koju opet podržava najača vojna sila na svijetu. Teoretski, odgovor je jednostavan – postanite globalna supersila. Arapski svijet ima sve potrebne uslove da postane globalna supersila, koju bi cijenili i poštovali. Arapski svijet je smješten na Bliskom istoku – strateškoj globalnoj lokaciji koja povezuje tri glavna kontinenta: Aziju, Evropu i Afriku. Svaka trgovačka ruta između ova tri kontinenta mora, na ovaj ili onaj način, proći kroz arapski svijet.

Šireći se od Atlanskog okeana na zapadu do Perzijskog zaliva na istoku arapski svijet predstavlja raznolikost geografske topologije koja je prepuna prirodnih i ljudskih resursa i potencijala. Resursi poput bogate agrikulturne zemlje, vode, minerala i posebno gasa i nafte, zajedno s milionima radnika, predstavlja čvrstu bazu za jaku ekonomiju. Prvi korak da bi se postala supersila je da se razjedinjene arapske zemlje ujedine u jedan geopolitički, ekonomski i vojni entitet, da formiraju nešto tipa Sjedinjenih Arapskih Država ili Arapsku Federaciju. Ovakvo jedinstvo bi trebalo da se lakše uspostavi nego uspostavljanje SAD-a, pošto su stanovnici ovih arapskih zemalja, za razliku od multinacionalnog, multirasnog, multijezičnog i multikulturalnog američkog društva, dijele isti jezik, rasu, historiju, kulturu i ogromna većina dijeli istu vjeru. Radije nego da budu klasificirani po njihovim podjeljenim državama, kao Palestinci, Jordanci, Libanci, Sirijci itd, trebali bi se zvati Arapima. Takva Arapska Federacija bi ukinula umjetne granice radi ujedinjenja država u jednu zemlju koja bi ujedinila bankarski sistem, vojske, obrazovni sistem i socijalne usluge.

Jedinstvo bi stvorilo mnogo polja i prilika za investiranje novca (pogotovo novca od nafte) u prave projekte za razvoj, nego da se taj novac čuva i investira u ekonomije zapadnjačkih zemalja, posebno SAD-a, preko koje se veliki dio novca šalje i troši u podržavanju terorista, militarističkog, okupacijskog, cionističkog Izraela – zakletog arapskog neprijatelja. Ogromna radna snaga, milioni arapske mladeži, sada su nezaposleni i neproduktivni, i predstavljaju teret za svoje zemlje. Novac bi se mogao investirati u obrazovni sistem, da bi se obrazovala i obučila ova dostupna radna snaga; tako da se ove mlade generacije mogu zaposliti, postati produktivni, razvijati lokalnu industriju i formirati snažnu srednju klasu koja će ojačati cijelu državu. Jednom ujedninjena, ova Arapska federacija, velika kao SAD, Rusija i Kanada, može se preusmjeriti i postati veliki doprinositelj rješavanju globalnih problema. Isto kao i svi ostali veliki svjetski igrači mogla bi se zaštititi, širiti i ostvarivati svoje interese kroz ekonomske odnose, sankcije i bojkote, kao veliko konzumersko tržište i veliki industrijski proizvođač.

Ujedinjavanjem njihovim raznih vojski zajedno, pod jednu komandu, i razvijanjem sopstvenog vojno industrijskog kompleksa ova Arapska Federacija bi mogla zaštititi svoje građane i zemlju od raznih agresorskih armija, i mogli bi zaustaviti i prekinuti cionistički ekspanzionistički san. Arapske vođe su poput velikog, jakog slona, koji drhti od straha kada se ispred njega nađe miš. Uprkos svojoj snazi, makar i razjedinjeni, arapske vođe nemaju političke volje da se suprostave svojim neprijateljima. Trebali bi uzeti lekciju od libijskog Muamera el-Gadafija, koji se suprostavio Švicarskoj i SAD-u, prošlog februara, natjeravši ih čak i na izvinjenje. On je pozvao na ekonomski bojkot protiv Švicarske i nijekanje viza građanima evropskog šengenskog bloka, kojem pripada i Švicarska, zbog švicarske zabrane gradnje minareta na džamijama i zbog zabrane putovanja nekim libijskim građanima, uključujući i samog Gadafija.

Kada je pomoćnik američkog državnog sekretara Crowley kritizirao Gadafijev poziv na bojkot, libijski dužnosnici su prikupili njegove kritike i pozvali američke naftne firme da se ograde i izraze protivljenje zbog njegovih zamjerki, jer bi one mogle imati negativan utjecaj na ekonomske odnose ove dvije zemlje. Nakon toga američko Ministarstvo vanjskih poslova je uputilo službeno izvinjenje zbog Crowleyevih opaski. Iako nisu vojno jaki kao što je teroristička izraelska država; arapske vođe bi se, bez obzira na to, trebale suprostaviti izraelskoj agresiji, deportacijama Palestinaca i ekspanziji. Najmanje što bi mogli učiniti jeste to da povuku svoju beskorisnu “mirovnu inicijativu” i zaustave normalizaciju odnosa s Izraelom, zatvore izraelske ambasade u svojim glavnim gardovima i da povuku svoje ambasadore iz Tel Aviva, te da zaprijete s nekom vrstom naftnog embarga i restrikcijama protiv zemalja koje podržavaju Izrael, uključujući EU i SAD. Nažalost, arapske vođe su još uvijek daleko od takvih hrabrih stavova.

Što se dulje arapske vođe budu saginjali i zadržavali svoju iluzorni “mirovni pristup” to će više zadovoljstva imati Židovi; dok ih siluju i dok uništavaju njihove zemlje. Neko bi se mogao zapitati imaju li ove arapske vođe imalo ljudskog dostojanstva i ponosa.

Piše: Dr. Elias Akleh
Izvor: Uruk.net