Hodočašće u Aušvic

Navedene institucije su tim dale utisak da su u „proizraelskim“ krugovima i da Finkelsteina, Pappea i Mayera prikazuju kao „antisemite“. Radi holokausta. Tako se to danas zove.

Prije se govorilo o „Aušvicu“, nakon toga o „holokaustu“, sve dok nije došao Claude Lanzmann. On je za veliki zločin nad ljudima, kojeg nije razumio, tražio riječ, koju također nije razumio. Tako da je francuski režiser, svoj devetosatni dokumentarc o stradanju Židova nazvao, „Šoah“. Pri tome nije znao da se radi o religijski obojenom pojmu koji na hebrejskom predstavlja katastrofu, koju je Bog poslao svijetu. U međuvremenu se pojam udomaćio i u Njemačkoj.

S pojmom „Šoah“ se genocid nad Židovima umotava u auru nedodirljivog i svetog. Pri tome se kod ovakvog genocida ne radi o ezoteričnom događaju, već o modernom, dobro dokumentiranom i istraženom zločinu, koji su izvršili jedni ljudi nad drugima. Bezbroj knjiga je objavljeno o tome: tako da zločin nije nezamisliv na intelektualnom, možda tek na emocionalnom nivou.

S hebrejskom riječju „Šoah“ se u Njemačkoj preuzima izraelska interpretacija samog događaja. U Izraelu je ista riječ utemeljitelj nacije  i „kamen temeljac“ države, tako da se tamo svako židovsko dijete s tim može identificirati, čak i ako njegovi roditelji potječu iz Jemena ili Indije. Ekskurzije u Aušvic, u početku poduzimane samo od strane izraelskih elitnih škola, danas su sastavni dio svake postpubertetske biografije u Izraelu. Prije nego što jedan mladi Izraelćanin pođe u vojsku, mora barem jednom doživjeti pijanku, seks i eksurziju u Aušvic. Kad ovi uslovi budu ispunjeni, onda može izvršiti svoju vojnu obavezu.

I stariji Izraećani koriste priliku službenih obljetnica da nadoknade propušteno hodočašće u Aušvic. Od običnih vojnika pa sve do visokih generala i političara, koji u uniformi (!) marširaju kroz Aušvic i podsjećaju na riječi Ehuda Baraka: „Zakasnili smo za 60 godina.“ Evanđelje Aušvica je čak doseglo i u svemir: Kad je prvi izraelski astronaut Ilan Ramon 2003. sa svemirskim brodom „Columbia“ odletio u svemir, sa sobom je ponio crtež malog dječaka koji je ubijen u Aušvicu.

Može se konstatovati da se pri ovom „Šoah-kultu“ radi o vrsti religije s čvrstim ritualima. U to spada – ne gledajući na svu današnju realnost – čvrsto ubjeđenje da su Nijemci vječni krivci, a Izraelci vječite žrtve, za koje ne važe zakoni i pravila demokratskih država: dakako poseban slučaj!

Ova religija nema samo u Izraelu veliki broj poklonika. Također mnogim Nijemcima dobro dođe ovakva mistifikacija Aušvica. Jer ako Aušvic okružuje aura svetosti, onda nema potrebe za izučavanjem sopstvene krivice. Kad je holokaust tako svet, onda se smije hodati samo na prstima.

Nemali broj Nijemaca je tako napravio odličan aranžman s prošlošću. Oni objašnjavaju postupke svojih predaka tako zlim, da to već postaje mistično. Tema je tako s područja politike prešla u sferu sakralnog. Sve dok se izvršavaju rituali ove religije, ne moze vas niko nizašta optužiti i možete se čak ponašati kao veći katolik od samog pape, kako je to Angela Merkel pokazala u aferi s biskupom Williamsonom iz katoličkog bratstva Sv. Pia.  Nije onda ni čudo što se u Njemačkoj može naći više sljedbenika izraelske politike nego u samom Izraelu.

Također postoje Židovi koji ne prihvataju ovu izraelsko – njemačku interpretaciju „Šoaha“. Za njih Aušvic nije svetinja i smatraju da izraelsku politiku smatraju treba podvrgnuti kritici. Publicisti kao izraelski historičar Ilan Pappe, koji je objavio knjigu „Etničko čišćenje Palestine“, njegov američki kolega Norman Finkelstein, koji je objavio knjigu pod nazivom „Industrija holokausta“, dr. Hajo Mayer koji je objavio djelo „Kraj judaizma“, spadaju u tu grupu. Ali zbog toga nisu dobrodošli u Njemačkoj.

Zamislite, Heinrich Boell hoće da priča o jeziku izraelskih okupatora – i fondacija po njemu nazvana mu to ne dozvoljava. Rosa Luksemburg ne bi dobila dozvolu da govori o prilikama u Izraelu u fondaciji nazvanoj po njezinom imenu. Također Židov Isus bi se našao ispred zaključanih vratacrkve Trojstvo, kada bi htio govoriti o nepoštivanju bližnjeg u Izraelu.

Sve ove institucije praktikuju autocenzuru, zabranjujući nastupe publicistima koji se zalažu za ljudska prava na Bliskom istoku. Prikladno bi bilo da se zaostavština Roze Luksemburg oživi i da se stvari imenuju njihovim pravima imenom. Ali grad Minhen, crkva Trojstva u Berlinu, fondacije Boell i Luksemburg – bježe od toga.

*********

*Iris Hefets je član odbora pokreta „Jevrejskog glasa za pravedan mir“ (“Jüdische Stimme für einen gerechten Frieden”) i piše za hebrejski internet portal www.kedma.co.il. Iz političkih razloga napustila je Izrael prije osam godina i danas živi u Berlinu.

Piše: Iris Hefets*
Prijevod s njemačkog: Muamer Dedić
Objavljeno u njemačkim dnevnim novinama “TAZ”