Gradonačelnikove (šizo)vizije
Da je 3.000 ljudi plesalo na glavnom banjalučkom trgu, u čast rušenja Ferhadije, rekli bismo da su četnici doživjeli masovnu ekstazu. Ali, kad se ovo četništvo plasira u Tuzli, gdje za Dan džamija 3.000 ljudi pleše valcer, onda je to šizovizija čiji je cilj da se Jasmim Imamović i Srbima i Hrvatima dodvori, kao neko ko toliko ne drži do porušenih džamija, da će radije plesati valcer, kao što bi ga plesao i Radovan Karadžić.
Šta je moglo natjerati načelnika Tuzle i funkcionera SDP-a Jasmina Imamovića da u programu Hrvatske televizije optuži ”sarajevske nacionaliste”, odnosno Bošnjake u Sarajevu, ne zanima Jurišić ”iz prostog razloga što je čovjek Hrvat, te “da institucije BiH ne pomažu Jurišića, i da u našoj zemlji po tom pitanju postoje dvostruka pravila” – aludirajući na slučaj Ganić?!
Pošto nikad niko u medijima nije dao izjavu, napisao rečenicu, iz koje bi se moglo naslutiti da se iko u Sarajevu raduje tragediji Ilije Jurišića, izjava Jasmina Imamovića jedino se može protumačiti kao – laž i kleveta. Ali to nije obična i bezazlena laž i kleveta, već mračnjačko optuživanje Bošnjaka u Sarajevu da su – genocidni. Samo se u genocidnom ambijentu može radovati što pripadnika jednog naroda ima manje. A upravo tu genocidnu osobinu Imamović je zakačio ”sarajevskim nacionalistima”, dakle Bošnjacima, rekavši da je uhapšeni Jurišić – ”jedan Hrvat manje”. Monstruoznost ovakve podle podmetačine ogleda se u činjenici da je Sarajevo, s punom pažnjom i solidarnošću, pratilo slučaj Ilije Jurišića, a da se nijedna negativna konotacija u tom pogledu nigdje nije mogla čuti.
O čemu se onda radi? Zašto Imamović izvrće činjenice? Iz istog razloga iz kojeg je po dolasku na vlast ukinuo obilježavanje bitke na Brčanskoj Malti, kako bi se, vjerovatno, dodvorio Srbima i srpskim obavještajnim mentorima. Njega nije zanimalo što će Tuzla tako priznati ratni zločin, već ga je zanimala lična promocija pred beogradskim vlastima. Ali tuzlanski ”Izet Fazlinović” nije se zaustavio na tome, već je ukinuo i spomenik ubijenima na tuzlanskoj Kapiji, čije je obnavljanje uzalud tražilo 3.000 građana putem posebne grupe na Facebooku. Imamoviću je bilo preče da se dodvori zločincima nego da ispoštuje demokratsku volju građana koji traže obnavljanje spomenika koji je on ukinuo. O ljudskom pijetetu prema žrtvama da i ne govorimo, jer takvi ljudi jedino vide sebe i svoje interese. Zašto se onda čuditi što je Jasmin Imamović bez ijednog argumenta optužio Bošnjake u Sarajevu da su genocidni, jer se raduju kad je manje Hrvata?! Kao što se dodvoravao Beogradu, natovarivši Tuzli bježanje od 15. maja, i ukidajući spomenik ubijenoj tuzlanskoj mladosti, tako se ovaj put dodvoravao Zagrebu, ugađajući potrebi hrvatskih nacionalista da ugledaju Bošnjake kako progone Hrvate po Sarajevu.
U isti repertoar treba svrstati i odluku tuzlanskog načelnika da baš 7. maja, na Dan džamija, kada bi se svaki bosanski antifašista trebao prisjećati 1.000 porušenih džamija – u Tuzli organizira masovno veselje i plesanje valcera na Trgu slobode. Da je 3.000 ljudi plesalo na glavnom banjalučkom trgu, u čast rušenja Ferhadije, rekli bismo da su četnici doživjeli masovnu ekstazu. Ali, kad se ovo četništvo plasira u Tuzli, gdje za Dan džamija 3.000 ljudi pleše valcer, onda je to šizovizija čiji je cilj da se Jasmim Imamović i Srbima i Hrvatima dodvori, kao neko ko toliko ne drži do porušenih džamija, da će radije plesati valcer, kao što bi ga plesao i Radovan Karadžić. Valcerska smijurija u Tuzli basnoslovno je i koštala, a daleko od toga da su te pare mogle biti uložene u obnovu džamije na Diviču. Ovi primjeri pokazuju ne samo ko je Jasmin Imamović, već kakvog Bošnjaka traže velikosrbi i velikohrvati: onog koji će izmišljati da smo genocidni, onog koji će izmišljati da smo činili ratni zločin, onog koji će ukidati spomenike koji svjedoče o našim žrtvama, onog koji će za Dan džamija praviti masovna veselja i plesati valcer. Konačno trebamo razumjeti da takve ličnosti, poput Fikreta Abdića, Lepe Brene, Dževada Galijaševića i Jasmina Imamovića, – nisu Bošnjaci, već su velikosrpski i velikohrvatski potrčci. Oni su njihovi. A o takvima Kur’an kaže:
”Zato ti vidiš one čija su srca bolesna kako se žure da s njima prijateljstvo sklope, govoreći: ‘Bojimo se da nas kakva nevolja ne zadesi.’ A Allah će sigurno pobjedu ili nešto drugo od Sebe dati, pa će se oni zbog onoga što su u dušama svojim krili kajati, a oni koji vjeruju reći će: ‘Zar su to oni koji su se zaklinjali Allahom, svojom najtežom zakletvom, da su zaista s vama?’ Djela njihova bit će poništena, i oni će nastradati.” (Prijevod značenja El-Maide, 52 – 53).
