Vanjština izraelske izmišljene i stvorene „legitimnosti“ ne može skriti gnjilež koja izjeda samo suštinu njihovog postojanja – njihov prvotni grijeh nasilnog oduzimanja i njihova trenutna politika kolonijalizma i aparthejda. I bez priznanja tih činjenica i nastojanja da se iskupi za njih, za pokolje i zločine počinjene prema Palestincima, duhovi Deir Yassina i drugih mjesta širom Palestine će se nastaviti nadvijati nad bilo kakvim mirovnim pregovorima koji se budu odvijali.
Bilo je to 9. aprila 1948. godine kada je banda židovskih terorista ušla u tiho ruralno selo Deir Yassin, u blizini Jerusalema, s namjerom i ciljem da ga unište. U to vrijeme u selu je živjelo 750 ljudi i ti domovi su tu stajali stoljećima. Seljani su znali da su pokolji izvršeni ranije te godine u drugim selima i zbog toga su sklopili dogovor o nenasilju sa židovskom grupom “Hagana”, još jednom terorističkom grupacijom. Ali ovaj dogovor je bio bezvrijedan: Deir Yassin je već bio obilježen za nestajanje, a “Hagana” je, da bi izbjegla odgovornost, pozvala dvije druge terorističke grupe, “Irgun” i “Stern”, da izvrše ovaj plan.
U martu te godine, cionističke vođe su razvile vojnu strategiju koju su nazvali plan “Dalet” ili “Plan D”, koji je imao za cilj da očisti sve Palestince iz gradova i sela, te da se tako ojača nova izraelska država. Njihova prva operacija, poznata kao “Nachshon”, imala je namjeru da isprazni ruralna sela duž rute između Jerusalema i Tel Aviva okupacijom, protjerivanjem i ubijanjem stanovnika tih sela i naselja – i Deir Yassin se našao na putu ostvarivanja tog plana. Iako to nije bio najveći masakr koji je počinjen te godine, Deir Yassin je postao prekretnica zbog publiciteta koji mu je dat, a namjera je bila da se raširi atmosfera terora kroz čitavu zemlju, da bi se olakšalo etničko čišćenje koje se spremalo.
Prije ovog plana, 30 sela je već bilo uništeno, a kada je finalizirana, operacija “Nachshon” postala je primjer za buduće cionističke kampanje, koje su završile uništavanjem 531 sela i 11 urbanih predgrađa. I samo u toj godini su cionističke grupe, koje će kasnije postati poznate kao Izraelske odbrambene snage, počinile 33 dokumentovana zločina, dok neki historičari tu brojku dižu i na preko 100. Palestinci koji nisu ubijeni su nasilno protjerani ili su pobjegli.
I ko ne bi pobjegao, ako bi imao šansu, nakon što je vidio ili čuo o zločinima koji su učinjeni? Žene su silovane, muškarci mučeni, djeca su prisiljavana da to gledaju i nije se gledalo ko je kojeg pola ili koliko ko ima godina dok se ubijalo. A nakon toga, njihova unakažena tijela su pobacana u bunare ili su ostavljana u blatu, pomiješanim s unakaženim mesom i krvlju. Oko stotinu stanovnika Deir Yassina je pretrpjelo tu sudbinu, iako je prvobitni broj bio mnogo veći – 254 ubijenih. Ovaj broj je navodno bio povećan od strane cionističkog režima s namjerom da se još više zastraše Palestinci širom zemlje. Ali bez obzira na tačan broj ubijenih, ubijanje nenaoružanih muškaraca, žena i djece je bilo toliko uobičajeno, i nije bilo čudno da su Palestinci bježali kada bi čuli da se bande cionističkih terorista nalaze u blizini njihovih gradova i sela. Hrana je ostavljana, dok je bila još topla, na stolovima u kućama, odjeća je još visjela na štrikovima, a igračke, fotografije i papiri su ostavljeni iza, u bjesomučnom pokušaju da se na vrijeme pobjegne. Ali 750.000 palestinskih izbjeglica, koji su jedva bacili pogled nazad na svoje kuće dok su bježali, učeni su da će se jednog dana vratiti na svoja ognjišta.
Danas, u bezukusnoj, odvratnoj ironiji, izraelski muzej sjećanja na žrtve evropskog holokausta, Yad Vashem, nalazi se na vrhu brda sa kojeg se vidi groblje Deir Yassin, dok su preostale zgrade u ovom bivšem palestinskom selu iskorištene za pravljenje bolnice za mentalno oboljele.
I da li je onda čudno da duhovi Deir Yassina još uvijek progone kolektivno sjećanje Palestinaca i svih onih koji su znali da je Deir Yassin bio katalizator u planu da se stvori država Izrael, u kojoj bi živjeli samo Židovi? U međuvremenu, milioni protjeranih i obespravljenih u Gazi, Zapadnoj obali, Jordanu i Libanu još uvijek čekaju na povratak…
Piše: Sonja Karkar
Izvor: Australians for Palestine