Dok sam gledala video – bijes mi je punio srce
Gledajući video, moj prvi osjećaj je bio – da nemam osjećaja…
Znam oblast u kojoj je masakr počinjen. To je oblast gdje živi radnička klasa, gusto naseljena, mjesto gdje je sigurno za djecu da se igraju izvan svojih dvorišta. To je mjesto gdje su živjele moje dvije ujne sa svojim proširenim familijama, gdje sam se kao dijete igrala sa svojim rođacima Alijem, Halidom, Rerialom i Muhammedom. Njihovo potomstvo još uvijek živi tamo.
Fotograf Reutersa, čije ubistvo smo vidjeli u videu, Namir Nur-El din, nije živio tu, ali je otišao tamo da snimi forografije za priču, riskirajući svoj život u vremenima u kojima je većina zapadnjačkih novinara išla na teren zajedno s vojskom. Nur- El din je imao 22 godine, sigurno ponosan što je tako mlad radio za Reuters, i bio je neoženjen. Njegov vozač Seid Chmagh, koji je također ubijen, imao je 40 godina i bio je oženjen. Iza sebe je ostavio udovicu i četvero djece, koji su tako postali dio nekoliko miliona iračkih udovica i siročadi.
Svjedoci pokolja su izvijestili o užasnim detaljima još 2007. godine, ali morali su čekati da Zapadnjaci predaju video prije nego što ih je iko i saslušao. Gledajući video, moj prvi osjećaj je bio – da nemam osjećaja. Ali ova totalna zatupljenost i prvotna bezosjećajnost rasla je u dobro poznati osjećaj gnjeva. Slušala sam uzbuđene glasove smrti kako dolaze s neba, uživajući u potjeri i ubijanju. Šaputala sam: “Da li oni misle da su bogovi?”
“Spalite ih sve!” govorio je jedan od onih koji su pucali.
“Ah, pogledajte te mrtve kurvine sinove. Lijepo,” govorio je drugi.
“Pa njihova je greška što su poveli svoju djecu u bitku”, rekao je jedan od njih nakon što su vojnici na tlu pronašli dvoje djece među ranjenima.
U svojim “Apache” helikopterima, sa svojom sofisticiranom ubilačkom mašinerijom, američki vojnici su se činili kao superljudi. Iračani, na tlu, su se činili kao bezimeni kurvini sinovi, “hadžije”, pustinjske crnčuge. Oni su podljudi – i tako što im se oduzimala čovječnost, ubistva su bila lakša. Dok sam gledala, osjećala sam gnjev koji obuzima i puni moje srce, zajedno s bijesom koji još uvijek osjećam zbog drugih anglo-američkih pokolja: Haditha, koji je poređen s pokoljem My Lai za vrijeme rata u Vijetnamu; Išaki (gdje je 11 iračkih civila ubijeno u junu 2006. godine); Faludža; silovanje i ubijanje Ebir el-Dženebi i njene porodice; skandal u britanskoj bazi itd, itd.
Mi često slušamo o traumama koje američki vojnici pretrpe kada izgube nekoga od suboraca i njihovoj želji da izravnaju račune. Ali rijetko slušamo priče Iračana, priče poput one jedne iračke udovice kojoj je muž ubijen, a koja me pogledala u oči prošlog ljeta i rekla mi: “Ali mi nismo izvršili invaziju na njihovu zemlju.” I za razliku od ovog videa, nepravda koju ona osjeća neće izblijediti vremenom. Ona je ugravirana u kolektivno sjećanje naroda, i bit će tako sve dok se ne ostvari pravda.
Piše: Haifa Zangana
Izvor: Uruk.net
