Jedan od prvih islamista? Naprotiv: on je bio katolik s jevrejskim korjenima u misiji njemačkog cara. Njegov tajni zadatak je bio da muslimane od Egipta do Indije nahuška protiv kolonizatora. Računica njemačkog cara je bila da bi vjersko motivisani rat oslabio snage engleske imperije i na taj način bi se za Nijemce popravilo stanje na frontu u Evropi.
Sin ugledne bankarske porodice Oppenheim – diplomata, arheolog i otkrivač ruševina Tell Halafa u Siriji je i danas među stručnjacima svog faha poznatog kao vrsni poznavalac Orijenta.
Ali malo ko zna da je on u Prvom svjetskom ratu pokušao pozvati muslimane na džihad. Mnogo prije početka Prvog svjetskog rata je ukazao na politički potencijal islama i kao 80-godišnjak je savjetovao Hitlerove stručnjake za Bliski Istok da upotrijebe džihad kao sredstvo protiv Engleske.
Carev špijun
Malo koji Evropljanin je poznavao arapske prilike kao Oppenheim. Od 1896. do 1910. živio je u Kairu kao carev izaslanik i „posmatrač cijelog islamskog svijeta.“ Tamo nije živio kao drugi Evropljani nego kao Arap. Umjesto u diplomatskoj četvrti Kaira, svoju kuću je imao u arapskom dijelu grada, naučio je arapski i imao je čak i harem. Oppenheim je imao uske prijateljske odnose s lokalnim plemenskim vođama i ulemom, što je izazivalo nevjericu kod Evropljana.
Kroz ove kontakte je saznao za koncept džihada. Zamisao da bi ga mogao iskoristiti kao oružje u borbi protiv Engleza ga je toliko oduševila da je u brojnim depešama pokušao caru pridobiti za tu ideju.
Ideja da se vjerska zanos muslimana iskoristi za političke ciljeve nije bila nova, ali niko je nije tako energično slijedio kao Oppenheim. Ovo ga je 1910. koštalo karijere. Englezi, koji su od 1882. godine bili de facto vladari Egipta su godinama s nelagodnošću posmatrali Oppenheimove aktivnosti. Na kraju su došli do zaključka da je Oppenheim špijun njemačkog cara i tražili su njegovo povlačenje. Berlin se tome povinuo i izvršen je pritisak na Oppenheima koji nije bio voljan da napusti Kairo, sve dok ovaj nije „dobrovoljno“ otišao u Siriju da bi se posvetio iskopavanjima u Tell Halafu. Ali poruka Londonu je bila jasna: Oppenheimovo bratimljenje s Arapima nije zvanična politika Berlina.
Još ne. Jer kad su u ljeto 1914. u Evropi svi predznaci ukazivali na rat, vladi u Berlinu su odjednom sva sredstva dobro došla kojima bi se mogli boriti protiv Engleza. Njemačka vlada se ničega nije više bojala od ulaska Velike Britanije u rat.
Džihad kao tajno oružje
Važan kamen-temeljac za ovu strategiju je već bio postavljen: njemački savez s Osmanskim carstvom. Pakt je predviđao da njemački rajh u slučaju ruskog napada na Osmansko carstvo pritekne u pomoć Turcima. Kao protuuslugu je sultan Mehmed V obećao da će – kao duhovni vođa svih muslimana – pozvati muslimane na džihad protiv Engleza.
I tako je odjednom došao Oppenheimov čas. Preko noći je od zaboravljenog diplomate postao vrhovni strateg za Orijent njemačkog cara. U oktobru 1914. godine, kratko nakon izbijanja Prvog svjetskog rata, je u strateškom dokumentu „O revoluciji u islamskim zemljama naših neprijatelja“ pojasnio da se mora pozvati na džihad. Metode su bile mali pučevi i atentati, aktovi sabotaže u Sueckom kanalu i na naftnim poljima Azerbejdžana kao i propaganda.
Čekanje lančane reakcije
Već ranije, u kasnom ljetu 1914. godine su prvi njemački izaslanici krenuli put Palestine, Irana i Afganistana da u kolonijalnom zaleđu Engleza sklope saveze s lokalnim stanovništvom i da ih nahuškaju protiv Londona. Početkom novembra 1914. godine je s radom počela „Obavještajna centrala Orijenta“ koju je vodio Oppenheim. Ovdje su planirani atentati i napadi, sročavan je propagandni materijal i leci, koji su se sastojali i od samo slika da bi ih i nepismene mase mogle razumjeti.
Plan se činio savršenim. Osmanski sultan Mehmed V je zbilja 14. 11. 1914. pozvao na džihad; po njemačkom nalogu su izvedeni brojni atentati i eksplozivni napadi – fitilj je gorio. Ali velika eksplozija koja je trebala da zapali britansku imperiju je izostala. Muslimani nisu htjeli džihad zajedno s nevjerničkim Njemcima.
Razočarani Oppenheim je odlučio da stvar uzme u svoje ruke i da vrbuje arapske plemenske vođe. Prije svega htio je da dobije naklonost Šerifa Huseina, emira Mekke i Medine kao i Hidžaza koji je danas u sastavu Saudijske Arabije. Husein je bio jedan od najutjecajnijih ljudi na Arapskom poluotoku – i ako bi on slijedio sultanov poziv na džihad, to bi izazvalo lančanu reakciju.
Huseinova dvostruka igra
Stoga je Oppenheim u proljeće 1915. otputovao za Istanbul da bi se sreo sa Huseinovim sinom Fejzalom kojem je izložio svoje planove. Fejzal je od Oppenheima rado primio poklone: auto, pušku i mnogo novca. Ali mu nije dao nikakvo čvrsto obećanje. Šta je Oppenheim naslućivao ali nije znao je bilo to da je Husein i Englezima vodio pregovore koji su imali strategiju sličnu njemačkoj. Njihov cilj je bio slabljenje njemačko-turskog saveza i htjeli su podstaknuti Arape na ustanak protiv Turaka pod čijim jarmom su Arapi duže bili nego pod engleskim.
Oppenheimov engleski konkurent je bio izvjesni Thomas Edward Lawrence, koji će kasnije postati poznatiji kao Lorens od Arabije. Od decembra 1914. on je radio u uredu Britanske tajne službe u Kairu da bi pomrsio konce Oppenheimu.
Englezi Huseinu nisu samo ponudili nezavisnost od Turaka nego i titulu „kralja Arabije.“ Istovremeno su mu obećali vojnu pomoć u borbi protiv Turaka. Ponuda je bila isuviše primamljiva. Ni Oppenheim se nije dao. S koferima punim propagandnog materijala i novaca u ljeto 1915. je putovao Arapskim poluotokom da nahuška mase.
Ali i Britanci su radili punom parom da u praksu sprovedu svoje planove. Fejzal je na kraju ukazao povjerenje engleskom birou u Kairu: 24. 10. 1915 je Henry McMahon, engleski visoki predstavnik u Kairu, Huseinu napismeno zagarantovao englesku pomoć pri arapskim nastojanjima za nezavisnost od Turaka. Navodno mu je engleska vlada htjela staviti na raspolaganje 11 miliona britanskih funti – po današnjem kursu bi ta suma iznosila 600 miliona eura.
Rođenje jedne legende
Kocka je bačena: umjesto džihada protiv Engleza, Husein je u ljeto 1916. pozvao na borbu protiv Turaka. Zbog neorganizovanosti njemu odanih beduina da vode rat protiv tursko-njemačkih snaga, Britanci su Huseinu dali jednog saradnika čiji zadatak je bio koordinacija ustanka. Radilo se o Thomasu Edwardu Lawrenceu, koji je bio umiješan u dizanje ustanka.
On je razradio gerilsku taktiku kojom su beduini bili uspješni protiv tursko-njemačkih snaga – Lawrence je bio junak arapske borbe protiv Turaka. Kao zahvalu princ Fejzal mu je u decembru 1916. poklonio onu pušku koju je prije godinu i po dobio na poklon od Oppenheima.
Legenda Lorensa od Arabije je rođena. Njegov takmac Oppenheim je bio zaboravljen. 01. 10. 1918. je u ruke arapskih ustanika pao Damask, strateški važan glavni grad Sirije. Arapska revolucija je imala uspjeha – privremeno. Potpisan je mirovni sporazum. U tom momentu niko nije znao da se Englezi neće držati date riječi i da će se san o nezavisnoj Arabiji raspršiti.
Iako je Oppenheim bio neuspješan sa svojim planom, i dalje je vjerovao da je Bliski istok moguće „džihadizirati“. U julu 1940. godine, u međuvremenu 80-godišnjak, je bio u njemačkom ministarstvu vanjskih poslova. Kao i do sada preporučivao je da Arapi izazovu nemire da bi Englezi premijestili svoje vojnike na Bliski istok. Kao i car, tako su se i nacisti upustili u ovu avanturu. I kao i car, ni oni nisu imali uspjeha s njim.
Oppenheim, koji je po ninberškim rasnim zakonima bio „polujevrej“, je preživio rat bez ikakvih šikana. Umro je 1946. godine u njemačkom gradu Landshutu od upale pluća s 86 godina.
Autori: Johanna Lutteroth i Ferdinand Krings
Izvor: Spiegel online