111 godina od pokrštavanja Fate Omanović
Da je zaborav vlastite prošlosti nažalost osobina Bošnjaka, govori činjenica da je širim masama malo poznat slučaj pokrštavanja Fate Omanović, iz sela Kuti istočno od naselja Potoci na sjevernom ulazu u Mostar.
Da apsurd bude veći, naši intelektualni predstavnici (Nedžad Latić) smještaju Fatu u Travnik, a umjesto Ali Fehima ef. Džabića, zasluge početka političkog organizovanja Bošnjaka u vrijeme Austro-ugarske, pripisuje ništa manje važnom livanjskom prvaku Ali begu Firdusu, koji počiva u miru harema Begove džamije. A sve ovo prolazi kroz “stručnu” recenziju NTV Hayat. Umjesto da naša junakinja iz vakta, kako će ga kasnije Muhsin Rivić nazvati “gluhog doba”, dobije ime ulice bar u Mostaru ako ne i u Sarajevu, ili neke kulturne institucije, njeno postojanje i uloga je gotovo nepoznata, zaboravljena. Zahvaljujući hercegovačkom hroničaru rahmetli dr. Hivziji Hasandediću ostao je zabilježen Fatin slučaj i još tri iz istog perioda u Hercegovini.
Mostarski Bošnjaci su 5. maja 1899. organizirali protesni skup u povodu otmice djevojčice Fate Omanović iz zaseoka Kuti, koju su katolički misionari odveli u jedan samostan i pokrstili. Formiran je odbor na čelu sa mostarskim muftijom Ali Fehmi ef. Džabićem, koji je bošnjačkom protestu protiv politike pokrštavanja dao organiziran karakter. Iz ovog protesta je nastao pokret za vakufsko-mearifsku autonomiju, kojim je začeto moderno političko djelovanje u Bošnjaka. (tekst o prošlogodišnjoj tribini Fatmira Alispahića u Mostaru)
ČETIRI POKRŠTAVANJA
Hasan ef. Nametak (umro 1953.) pisac i otac naših poznatih književnika Alije i dr Abdurahmana, pričao mi je slijedece:
Po okupaciji Hercegovine 1878. godine katolici su odveli i pokrstili dvije djevojke muslimanke iz sela Blizanaca, jednu iz porodice Durakovića a drugu iz porodice Džukića i udali ih za Latine. To je bio razlog da su se neke muslimanske porodice odmah iselile iz Blizanaca i drugih sela s područja čitlučke općine gdje su do tada živjele i imale svoje kuće, kule i posjede. Jedna porodica Džukića iselila je tada u Tursku.
Početkom februara 1881. godine odvedena je Saja Džukić iz Blizanaca u manastir Gradniće gdje ju je zadržao fra Andrija Zubac i kasnije pokrstio fra Paškal Buconjić. Zbog odvođenja Saje i pokušaja prozelitizma izbila je 1881. godine jedna afera u Mostaru i došlo do vrlo jakih protesta na čijem je čelu bio ugledni građanin Mostara Mujaga Hadžiselimović. Povodom ovog slučaja upućen je caru Franji memorandum kome se iznosi veoma teško stanje muslimana u Hercegovini.
Porodično predanje (Alija Džukić, star 86 godina i brat mu Salih) kaže da je Saja, kada je odvedena u crkvu u Gradniće, imala 17. godina. Fratri su je u crkvi držali punu godinu dana odakle nigdje nije izlazila, i za to vrijeme niko je nije mogao vidjeti i o njoj bilo šta znati. Nakon toga su je udali za nekog Jurkovića Bijakoviće. Ona je do smrti živjela kao dobra katolkinja i porod izrodila. Jedan njen sin pokušao je jednom da posjeti rodbinu svoje majke ali su ga Džukići odbili i nisu pristali da se s njim rodaju.
Kako je bilo ime djevojci iz porodice Durakovića i ko ju je i kada odveo i pokrstio nismo mogli saznati. Priča se samo da je bila kći Smajina. Noću 3. maja 1899, godine nestalo je Fate Omanović, malodobne kćerke Osmanove iz Kuti Livča u Bjelom Polju, 12 km sjeverno od Mostara. Sutradan po njenom nestanku čuo se glas po Mostaru da je Fata prošle noći pobjegla s nekim inovjercem u Dalmaciju. Ovaj događaj je uzbunio sve muslimane u Bosni i Hercegovini i bio neposredni povod da oni povedu borbu za vjerskoprosvjetnu autonomiju, odnosno borbu protiv Austro-Ugarske okupacije Bosne i Hercegovine. Na čelo ove borbe stao je Ali Fehmi ef. Džabić, mostarski muftija od 1884. do 1900. godine. Zbog toga su ga opukacione vlasti smijenile s tog položaja i na njegovo mjesto postavile hadži Abdulah ef. Riđanovića koji je tu dužnost vršio sve do svoje smrti 1917. godine. Hadži Abludah ef. je bio učen i vjerski dobro obrazovan čovjek ali ga je dobar dio muslimanskog svijeta žestoko kritikovao zato što se u ono vrijeme primio muftijske dužnosti i zbog čega su protiv njega iznosili nevjerovatne i upravo nemoguće stvari. Priča se da je, poslije svrgavanja Ali Fehim ef. s položaja mostarskog muftije, održan u Mostaru sastanak mostarske uleme na kome je bio prisutan i Riđanović. Na tom sastanku su se svi suglasili i zarekli se da niko od njih neće primiti muftijske dužnosti, a ako bi neko prekršio zadanu riječ neka mu je žena puštena sa “talaki bainom” (neopoziv razvod, nakon kojeg se žena ne može udati za bivšeg muža dok se ne uda za drugog i razvede). Kad su okupacione vlasti ponudile Riđanoviću ovaj položaj on se, sa dubokom zahvalnošću caru Franju, te dužnosti primio. Da li bi se iko drugi od mostarske uleme tada primio ove dužnosti, da mu je bila ponuđena, ostaje neizvjesno i nepoznato.
Zbog odvođenja i pokrštavanja Fate Omanović bosansko-hercegovački muslimani su za vrijeme austrougarske okupacije stalno vodili borbu protiv svih diskriminacija koje su vršene nad muslimanima u Bosni i Hercegovini i svih vrsta prozelitizma. Ova borba je procijepala muslimane u dva tabora. Oni koji su se borili protiv okupacionih vlasti dobili su naziv “tvrdiši” i “koštuni” a one koji su stali uz vlast i s njom sarađivali narod je prozvao “mehkišima”, “prdektirema”, “buejrima”, “ranadšima”. Borba između “tvrdiša” i “mehkiša” bila je trajna i beskrompromisna i oni su, pa čak i rođena braća, prekidali između sebe sve veze i svaku suradnju. Jedni druge nisu pozdravljali na ulici, jedni drugima nisu išli u posjete pa ni na sahranu, pa čak i u džamijama su “tvrdiši” imali svog imama i džemat, a “mehkiši” svog. Jednom je jedan iz grupe “tvrdiša” čiji je brat bio “mehkiš” došao na jedan sastanak “tvrdiša”. Kad ga jedan od njih upitao ima li ikakve veze s rođenim bratom, odgovorio mu je: podijelili smo se u dinu (vjeri) ali jos nismo u “akaru” (nekretninama, nasljedstvu). Iz ovog se vidi da su sve one koji su sarađivali s okupacionim vlastima smatrali kao da su se prevjerili i iz vjere izašli.
Godine 1909. odvedena je Duda Zukić, kći Mehmedova iz Donje Drežnice u Metković i pokrštena. Ovo saznajemo iz onovremene štampe (Musavat, Mostar, 1909, broj 24), a i danas o ovom slučaju, ali ne rado, i s gnušanjem, priča poneki stariji musliman iz Drežnice i okoline. Kotarsko vakufsko mearifsko povjerenstvo u Mostaru pozvalo je, povodom ovog slučaja, na razgovor i saslušanje slijedeće ljude iz Donje Drežnice sa Striževom, Aliju Bobića, džematbašu, Omera Mujića, muhtara Gornje Drežnice i Mehmeda Zukića oca spomenute Dude. Oni su 16. oktombra 1910. godine došli u Mostar i u vakufskom povjerenstvu u zapisnik dali slijedeću izjavu: Prošle godine odvedena je Duda Zukić, kći Mehmedova iz Donje Drežnice po katoličkom svećeniku fra Juriću i Peri, udovi Krešića. Oni su Dudu neko vrijeme čuvali samu u jednoj kolibi kod Perine kuće odakle su je pošle godine negdje odveli. Njena sestra Saja izložena je istoj opasnosti jer se ona stalno druži sa inovjerkama i kuća joj je daleko od muslimanskih kuća. Mehmed je obećao da će kćerki Saji zabraniti svako druženje s inovjerkama i odlazak u njihove kuće i da joj neće dozvoliti da bez njega ili nekog joj rođaka igdje sama odlazi. Svi su se obavezali da će Saju brižljivo čuvati sve dok se ne uda za kakvog čestitog i valjanog muslimana.
Još se priča da su katolici odveli dvoje malodobne djece (muško i žensko) iz porodice Beša u Baranima, u općini Stolac i da se nikad ništa nije saznalo o njihovoj sudbini.
Ova četiri slučaja su zaista eklatantni primjeri vjerske netolerancije i prozelitizma koji se nad muslimanima u Hercegovini počeo provoditi odmah nakon okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godine. Taj prozelitizam i danas traje što potvrđuje slučaj skorašnjeg pokrštavanja osmoro djece Nezira Pece u Zagrebu.
Piše: dr. Hivzija Hasandedić
Preuzeto iz časopisa KABES (popularni mjesečni časopis za duhovnu i nacionalnu afirmaciju) Mostar, ša’ban-ramazan1416./ januar 1996. godine, godina 1, broj 3, izdavač Islamski centar Mostar.
