Zlo sankcija

Diktator Fulgencio Batista je 1959. godine zbačen sa vlasti. On je vladao s odobrenjem Vašingtona i mafije, koja mu je davala procenat iz svojih poslova s kockarnicama. Onda je na vlast došao komunist Castro, izazivajući na taj način američku vladu da ga pokuša zbaciti.

Ilegalni pokušaj da se izvrši invazija na ovu zemlju, fijasko nazvan “Zaljev svinja”, bila je nacionalna sramota za Vašington, a očigledna osveta je bila da se kazni ova zemlja uvođenjem sankcija. Skoro nikakav kontakt s Kubom nije dozvoljen, a rezultati toga su bili monstruozni. Ranije ove godine institut Cato je zabilježio: “Embargo je bio propast u svakom pogledu. Nije promijenio kurs niti prirodu kubanske vlade. Nije oslobodio niti jednog kubanskog građanina. Ustvari embargo je kubanski narod osiromašio, a da ih nije oslobodio na bilo koji način, niti napravio kakav pomak.” Dr. Michèle Barry ističe u djelu ” Annals of Internal Medicine”: “Zbog ekonomskih sankcija, koje rezultiraju nedostatkom hrane i medicinskih potrepština, najveće posljedice osjećaju oni najnesposobniji i najranjiviji…

Američki embargo protiv Kube, jedan od malobrojnih koji uključuje i hranu i lijekove, opisan je kao rat protiv javnog zdravstva s velikim ljudskim žrtvama…” “Najozbiljnije posljedice” je osjetio i narod Iraka kada je Vašington uspio preko UN-a nametnuti sankcije Iraku, poslije invazije na Kuvajt 1990. godine od strane Saddama Husseina. Nakon što su Iračani istjerani iz Kuvajta, objavljeno je da je cilj sankcija da se Irak povinuje rezoluciji 687 Savjeta sigurnosti UN-a, u kojem se zahtjeva da Irak uništi svoje oružje za masovno uništenje i da prizna državu Kuvajt…

Apsurdnost rezolucije 687 je da je Rolf Ekeus, predstavnik UN-a odgovoran za pronalaženje i uništavanje iračkog oružja, već potvrdio da je 817 od 819 iračkih projektila dugog dometa uništeno.Vijeće sigurnosti je 1999. godine potvrdilo da su sva biološka i hemijska postrojenja ” uništena ili su bezopasna”. Ali to nije pokolebalo propagatore sankcija, koji su zamislili da će stalno mučenje i patnja nacije na neki način svrgnuti despota Saddama.

“Christian Aid” je 1998. godine ustvrdio: “Politika uvođenja sankcija je također iskorištena da se postignu politički ciljevi, npr. smjena iračkog režima, što je bilo izvan tumačenja rezolucije 687, u kojoj nisu sadržane nikakve preporuke koje se tiče iračkog formiranja vlade ili koje se tiču unutrašnje politike Iraka. Ekonomska i socijalna prava iračkog naroda su ozbiljno narušena i prekršena produžavanjem ovog embarga. U autoritativnoj državi, u kojoj vladar i vlada kontrolira skoro sve, većina tereta koji je prouzrokovao embargo pao je na civilnu populaciju. Ali nedužni civili nisu bili važni ostatku svijeta, čemu je kumovala predstavljena slika od strane SAD-a i Velike Britanije prema kojoj se nametao zaključak da Irak predstavlja prijetnju za globalnu sigurnost, što je bila smiješna optužba.”

Ubijanje nedužnih

U jednom od najnečuvenijih nelegalnih napada provedenih od strane  Vašingtona i Londona odlučeno je da se naprave “zone zabrane letenja” na sjeveru i jugu Iraka – što predstavlja oko pola Iraka – gdje nijedna iračka letjelica niti radar nije smio da djeluje ( Francuska je bila prva koja se pridružila ovoj odluci, ali se kasnije povukla nakon što je shvatila svu njenu apsurdnost i da nema odobrenje UN-a). Navodna namjera uspostavljanja zone zabrane letenja jeste bila da se zaštiti šitska populacija na jugu i Kurdi na sjeveru, ali u stvarnosti namjera je bila, i to je uspješno izvedeno, da se uništi iračka civilna i odbrambena infrastruktura.

Ove zone zabrane letenja nisu imale osnova u međunarodnom zakonu i kompletirale su sankcije i to u divljačkom maniru. Britanski i američki lovci i bombarderi su kružili iračkim nebom, napadajući ono što su oni smatrali “legitimnim metama”. Ali ogroman broj civila je ginuo, kao u januaru 1999. godine, kada je šestero djece poginulo u raketnom napadu. Ali mi znamo da strana djeca nisu uvijek važna ratnim planerima i onima koji ih podržavaju. Naposljetku, kada je američki ambasador u UN-u Madeleine Albright upitana na televiziji da li smatra da je smrt pola miliona iračke djece razuman rezultat sankcija UN-a, ona je odgovorila: ” Bio je to veoma težak izbor, ali…mislimo da je vrijedilo te cijene.”

Ova griješna, nemilosrdna, bezdušna izjava od visokog dužnosnika američke vlade mogla je biti izrečena od bilo kojeg drugog američkog dužnosnika. Ako bi se bilo ko od onih koji su se nalazili na visokim pozicijama i Americi ili Velikoj Britaniji usprotivio ili ako se nije slagao s ovom tvrdnjom da je smrt pola miliona djece bila opravdana, oni su ga utišali. Svi su oni znali kakva je bila politika. Vrijedno je spomenuti da u vrijeme kada je ona postajala državni sekretar niko od senatora nije doveo u pitanje njeno imenovanje. Činjenica je da se nisu usprotivili tome, što ih je učinilo saučesnikom u užasnim smrtima stotina hiljada iračke djece.
Američki napadi na Irak u zonama zabrane letova su brižljivo planirani, posebno u mjesecima prije američke invazije 2003. godine, u kojoj je učestvovala zavedena “koalicija” koju je Vašington skupio zajedno pomoću obmana i laži o “oružju za masovno uništenje”.

Npr., 5. septembra 2002. godine više od 100 koalicijskih letjelica bombardiralo je i raketiralo napuštenu zračnu pistu zvanu H-3, na zapadu Iraka. Nije bilo prijetnje iz te avionske baze, ali je bilo planirano da ta baza postane baza američkih specijalnih snaga, koje su tu ušle iz Jordana prije nego što je rat i počeo. Morala je biti neutralizirana. I ovo je samo jedan primjer ciničke manipulacije i nelegalne odluke. Prema tvrdnjama generala Michaela Moseleya koalicija je imala 21.736 letova nad južnim Irakom između juna 2002. godine i početka aprila 2003. godine – više od 60 na dan. 349 meta je bilo napadnuto i Moseley je ustvrdio da su američke i druge letjelice vatreno djelovale 651 puta.

On je imao obraza da prizna u New York Timesu (koji je pomogao Bushovoj administraciji da ubjede Amerikance da je rat opravdan): “Postali smo agresivniji, nakon što su oni počeli malo uzvraćati, što nam je dozvolilo da odgovaramo… A onda se postavlja pitanje da li su oni pucali više zbog toga što smo mi bili prisutniji na tim područjima…” Ustvari britansko Ministarstvo odbrane su “izletjelo” priznanjem da je od marta do novembra 2002. godine bilo 8 navodnih povreda zone zabrane letenja od strane iračkih snaga i 143 “prijetnji”. Kao odgovor na to 253. 000  funti bombi su bačene na Irak. Broj ispaljenih raketa nije spomenut.

Bombe i rakete

I dok su ilegalne sankcije izazivale prijevremenu, ali i dugu i obično bolnu smrt za bezbroj nedužnih Iračana, nelegalno bombardiranje i raketiranje igrale su veliku ulogu u uništavanju zemlje, za što će biti potrebne dekade da se oporavi, ako se to ikada i dogodi. Ali socijalne konsekvence napada i sankcija su bile zaista užasne. Elektro sistem, uništen bez mogućnosti popravka, bio je nedostatan da snabdije energijom bolnice i građane uopšte. Ali Saddam i njegovi pomagači nisu bili pogođeni tim: oni su imali dovoljno generatora – što je bilo jedno od hiljada stvari, zabranjenih za uvoz, sankcijama, za obični narod. Christian Aid je 2000. godine primjetio: “Trenutni rezultat i posljedica osmogodišnjeg trajanja sankcija su bili: dramatični pad životnog standarda, kolaps infrastrukture i ozbiljan pad u pružanju javnih usluga. Šteta na duge staze, koja je napravljena društvu, treba se još ispitati, ali je očigledno uništenje ekonomije koje je dovelo do povećanja stope kriminala, korupcije i nasilja. Nadmetanje za resurse, kojih je falilo, uzrokovalo je u državi korištenje sektaškog rivalstva da se ostvari kontrola, što je daljnje razbijalo iračko društvo.”

A to je bilo prije intenziviranja bombardovanja i pojačavanja stroge kontrole uvoza. Ovo je uključilo šestomjesečno ispitivanje zahtjeva za uvoz takvih stvari poput medicinskih potrepština i lijekova, te sredstava za pročišćavanje vode. Ali do momenta odobrenja, ako bi ga i bilo, većina lijekova je bila neupotrebljiva i s time i opasna, što je možda bila i namjera (za aspirin i druge lijekove protiv bolova tvrđeno je da su sastojci za pravljenje hemijskih oružja). Ovdje je bilo principijelnih ljudi koji su izišli javno i progovorili od strašnoj humanitarnoj krizi u Iraku za što su bili krivi SAD i njihovi saveznici Britanci. Dennis Halliday, koji je bio šef UN-ovog humanitarnog programa u Iraku, dao je ostavku u znak protesta, kao i njegov nasljednik Hans von Sponeck. Oni su napisali: “Smrt od 5-6000 djece mjesečno je većinom zbog zagađene vode, nedostatka lijekova i pothranjenosti. Američka i britanska vlada odlagali su odobrenje za opremu i materijale i oni su krivi za ovu tragediju, a ne Bagdad.”

Njihova izjava je bila tačna, pogađala je u srž, i bila je precizna – te je kao takva totalno ignorirana od strane barbara koji su smatrali smrt stotina i hiljada djece kao “cijenu koju je vrijedilo platiti”. Jedini časni dužnosnici u cijeloj ovoj priči oko sankcija bili su Halliday i von Sponeck, ali naravno oni su ućutkati i ignorirani od strane onih koji su dobro znali kakav efekat imaju okrutne sankcije i kakave će posljedice, zbog sankcija, biti u budućnosti.

Nafta za hranu

A onda je tu bio i program “Nafta za hranu”, koji je počeo 1996. godine i postao jedan od najvećih promašaja i sramota modernog vremena. Prema tvrdnjama BBC-a, program “Nafta za hranu” je bila šema vrijedna 60 milijardi dolara koja je predviđala da se dozvoli Iraku da kupuje hranu, lijekove i druge humanitarne potrepštine, u zamjenu za naftu po regularnim cijenama, a da se ne prekidaju sankcije nametnute nakon invazije na Kuvajt 1990. godine. U stvarnosti bila je to dozvola za prevaru i pronevjeru, i pokazala se unosna za razne vrste bitangi koji su profitirali zbog ovoga vladinog plana koji je trebao navodno olakšati patnju Iračana. Umjesto da pokušaju riješiti probleme gladi i bolesti, administracija koja je nadgledala sankcije namjerno je odugovlačila kod svakog projekta vezanog za program “Nafta za hranu”. UN je otkrio da je bilo potrebno prosječno oko 66 dana da se dogovori neki ugovor, i dodatnih oko 59 dana da bi hrana bila dostavljena. Namjera je bila jasna: bez obzira na očajnu situaciju i patnju iračke djece, sankcije će se nastaviti sa okrutnom ozbiljnošću.

Uprkos kriminalu i namjernom ometanju dostave hrane i lijekova, smrtnost djece je lagano pala zbog programa “Nafta za hranu”. I ovo se desilo ne zahvaljujući takvim agencijama kao što je britanski Odjel za trgovinu i industriju, koji je zabranjivao slanje vakcina za difteriju i žuticu, tvrdeći da bi to se moglo iskoristiti za pravljenje oružja za masovno uništenje. Prema tvrdnjama UNICEF-a, 1997. godine je 25% djece ispod pet godina bilo pothranjeno. Posebno su bili osjetljivi na bolesti povezane s vodom, kao što je kolera i razne groznice, što je bilo nepoznato i iskorijenjeno u Iraku prije Zaljevskog rata. I da završimo ovu priču oko iračkih sankcija, riječima časnog Dennisa Hallidaya. Sankcije, kaže on : “Nisu imali utjecaja na vladare i umjesto toga šteta je načinjena nevinom narodu ove zemlje…Ono što je tragično za mene, kao dodatak sveukupnoj tragediji u Iraku, jeste činjenica da su članovi Savjeta sigurnosti UN-a …namjerno produživali program ekonomskih sankcija, znajući da one ubijaju hiljade Iračana svakog mjeseca. I to odgovara definiciji genocida.”

Piše: Brian Cloughley
Izvor: The Future of Freedom Foundation
Prijevod i obrada: IslamBosna.ba