Tuđmanovi pogledi na BiH podudarni s Miloševićevim i Karadžićevim

Dan-dva nakon toga uslijedit će tzv.
Sarajevski sporazum, sklopljen između Hrvatske, promatrača Evropske
zajednice i JNA, kojim će biti propisano povlačenje  svih jedinica JNA
iz Hrvatske u Bosnu i Hercegovinu, što će praktično značiti i kraj
otvorenoga rata u Hrvatskoj.

Tuđman zbog toga govori u povišenom,
trijumfalnom tonu, kao pobjednik, a usput izlaže i svoje prijedloge za
Bosnu i Hercegovinu – ultimativno i samouvjereno. Oni se sastoje u
jednostavnoj formuli: ta “kolonijalna tvorevina” ima da nestane diobom
između Srbije i Hrvatske, uz preostatak “muslimanske tampon-državice”
oko Sarajeva. Prvi, a zadugo i jedini, na te Tuđmanove ideje reagirala
su petorica pisaca i intelektualaca iz Sarajeva (Miljenko Jergović, Ivo
Komšić, Ivan Kordić, Ivan Lovrenović, Mile Stojić) otvorenim pismom
poslanim 6. januara 1992. zagrebačkom Vjesniku. Pismo je Vjesnik,
Tuđmanovo režimsko glasilo, objavio tek za osam dana (i oko toga se
razvila neugodna prepiska između autora pisma i tadašnjega glavnog
urednika Vjesnika Hidajeta Biščevića).

Uz pismo, u istom broju išao je
i odgovor Tuđmanova savjetnika prof. dr. Zvonimira Lerotića (Danajski
dar za Hrvatsku), u kojemu on opširno razvija Tuđmanove teze o podjeli
Bosne i Hercegovine kao o nužnoj, poželjnoj i demokratskoj soluciji,
dok autore pisma demonizira kao nacionalne izdajnike a njihovo pismo
žigoše kao “protuhrvatski pamflet”. Dani objavljuju pismo petorice i
njihov odgovor Lerotiću, kao podsjećanje na izvorne Tuđmanove zamisli o
“rješenju bosanske krize”

Gospodine Tuđman,

Ovo pismo ne
šaljemo ni Timesu ni Associated Pressu, odakle smo uglavnom saznali
Vaše stavove o nama, već se obraćamo hrvatskoj javnosti kojoj pripada i
Vaše uvaženo mišljenje.

Bosna i Hercegovina je pred političkim
nestankom, a da njezin narod o tome nije imao priliku demokratski se
izjasniti. Važna činjenica za Vas morala bi biti i to da je dio tog
naroda i sedamsto pedeset tisuća Hrvata, raspoređenih na cijeloj
teritoriji Bosne i Hercegovine.

Podvlačimo, Bosna i
Hercegovina je pred prijetnjom političkog nestanka: antibosanske sile u
njoj i oko nje prisvojile su si takva prava i takvu moć da ih u
njihovom naumu nema tko omesti. Da se gorko našalimo: Bog je visoko,
Washington je daleko, a Kadijević tako blizu. Ma koliko među sobom
različite, pa i krvavo suprotstavljene, svim tim koncepcijama
zajednička je politička fiks-ideja – razoriti Bosnu i Hercegovinu.
Bosanskohercegovačka vlast, pak, pred svim tim stoji u potpunoj
paralizi, gledajući već odavno na sve akte rastakanja Republike s
“filozofskim mirom”.

Velikosrpska politika nastoji Bosnu i
Hercegovinu cijelu uključiti u veliku Srbiju, kojoj se još uvijek tepa
“nova Jugoslavija”, ili formirati unutar Bosne i Hercegovine srpsku
republiku. Nažalost, oba ova plana naveliko se već ostvaruju, bilo u
formi novih jugoslavenskih novčanica, bilo u obliku beogradskog
teferiča pod nazivom “Konvencija o novoj Jugoslaviji”. A sve to u
debeloj, hladnoj sjeni prethodno obavljene vojne okupacije Bosne i
Hercegovine, koja je reorganizacijom vojske od 3. siječnja dobila i
formalni okvir. Vojska je sebi osnovala državu! Od naroda će se znati
“braniti”, žestoko i efikasno, o tomu nakon zločinačkog pustošenja
Hrvatske valjda više nitko i ne dvoji…

Na sve to dolazi Vaša
politička “analiza” u kojoj bi cijepanje Bosne i Hercegovine “moglo
odgovarati dugoročnim interesima sva tri naroda i interesima
stabilnosti u ovom dijelu Evrope”. Vi tako, i ovom prilikom, ne
propuštate pokazati svoju već dokazanu gluhoću i neosjetljivost na
stvarne dugoročne interese naroda Bosne i Hercegovine, a osobito
hrvatskoga. Nije nam jasno kako ćete objasniti vlastitoj političkoj
javnosti, kojoj ste, valjda, odgovorni, kako su se to odjedanput počeli
idealno podudarati Vaši pogledi i procjena interesa s Miloševićevim i
Karadžićevim? Jer upravo su oni bili i ostali najgorljiviji zagovornici
razbijanja Bosne i Hercegovine, prije svega opetovanim “velikodušnim”
nutkanjem zapadne Hercegovine da se pripoji Hrvatskoj. Znači li to da
Vi i nemate neku konzistentnu vlastitu politiku spram “trajnoga
rješenja hrvatsko-srpsko-muslimanskih odnosa” već se svaki put hvatate
za rep velikosrpske inicijative, htijući otkinuti nešto i za sebe? Ako
je tako, onda je to neshvatljivo kratkovidno i neodgovorno spram
stvarnih interesa hrvatskoga i svih drugih naroda u Bosni i
Hercegovini, te jednako tako i spram stvarnih interesa Republike
Hrvatske, a neuljudno i nemoralno spram muslimanskoga naroda, kojemu se
u Vašoj “elaboraciji” nudi umjesto dosadašnje stoljetne države i
domovine, nekakva “muslimanska enklava”.

Gospodine Tuđman,

Kao
slobodni ljudi, kao Hrvati, kao državljani Bosne i Hercegovine, koja
nije manje hrvatska od Hrvatske, odgovorni pred svojom poviješću,
svojom zemljom, svojim narodom, svojom obitelji, mi samo možemo javno
konstatirati:

– onaj tko u političkom uništenju Bosne i
Hercegovine može vidjeti bilo kakav interes hrvatskoga, ili ikojega
drugog naroda, i “uvjet trajnoga mira”, taj o stvarnom interesu
hrvatskoga naroda malo zna, i taj je politički neodgovoran;

–
onaj tko prema muslimanskom narodu u Bosni i Hercegovini kani provoditi
onakvu politiku kakva se trenutno provodi prema hrvatskomu narodu u
Hrvatskoj, sam sebi oduzima pravo da zastupa povijesne interese
hrvatskoga naroda u cjelini.

To pravo možete sebi povratiti
tako da se svim svojim snagama založite za cjelovitost i međunarodno
priznanje Bosne i Hercegovine jer je jedino to u dugoročnom interesu
svih njenih naroda, pa tako i hrvatskoga.      

Tko je za, a tko protiv podjele Bosne

Odgovor prof. dr. Zvonimiru Lerotiću

U
golemom “odgovoru” na pismo, koje, nota bene, nismo uputili njemu već
Franji Tuđmanu, Zvonko Lerotić svu je svoju energiju skupio oko jedne
jedine brige. Da ne odgovori na naše temeljno pitanje: što znači da su
Tuđmanovi pogledi na Bosnu i Hercegovinu odjedanput posve podudarni s
Miloševićevim i Karadžićevim, koji su bili i ostali – srpsko
velikodržavlje i ekspanzionizam na račun drugih južnoslavenskih naroda
i zemalja?

U času kada smo to pitanje formulirali, povod su nam
bile “samo” najnovije Tuđmanove izjave i “povijesne teorije” o Bosni i
Hercegovini. Naprimjer: “To (smirenje srpsko-hrvatskoga trvenja, op.
naša) se može ostvariti tako da se nacionalni ciljevi Srbije ostvare i
da ona više nema razloga za ekspanziju, a ujedno bi se Hrvatskoj
priključilo njezine krajeve, jer je sadašnji hrvatski perec
neprirodan.” Ili: “U hrvatskom je interesu da se taj problem riješi na
naravan način, na način kako je bila riješena Banovina. Pri tome bi
mogao ostati dio ‘zemljice Bosne’ gdje bi Muslimani imali većinu i ta
bi država Bosna mogla biti tampon između Hrvatske i Srbije. Time bi
ujedno nestala i kolonijalna tvorevina Bosna i Hercegovina.” (Tuđmanov
novogodišnji razgovor s novinarima, citiran prema Slobodnoj Dalmaciji,
31. prosinca 1991. i 1. siječnja 1992.)

Kakva je to hrvatska
politika, i demokratska politika uopće, koja može u ostvarivanju
nacionalnih ciljeva Srbije (što je drugo ime za imperijalizam i za
Srbiju do Karlovca) vidjeti zgodu za priključivanje Hrvatskoj njezinih
krajeva? U modelu Banovine (1939) vidjeti naravan način rješenja odnosa
Hrvatske i Bosne i Hercegovine? Muslimanima namjenjivati
porfirogenetsku hipotetičnu “zemlju Bosnu”, i to u funkciji tampona? I,
nadasve, u Bosni i Hercegovini vidjeti kolonijalnu tvorevinu, a u
njezinu nestanku – nalaziti neku vrstu historijske sreće, malone
osobnoga ushićenja?

Nikad u svojoj povijesti država Srbija
nije prešla rijeku Drinu. Samo simbolično, prije šest stoljeća u
Tvrtkovoj kraljevskoj titulaturi (u kojoj su se, uostalom, našle i sve
južnoslavenske zemlje i narodi, osim Makedonije i Slovenije), i poslije
toga samo na papiru i samo u velikosrpskim snovima: u Homogenoj Srbiji
(1941) četničkoga ideologa Stevana Moljevića, te u današnjoj
memorandumskoj “Srpskoj Republici Bosni i Hercegovini”. S Tuđmanovim
blagoslovom! (Vidi niže)

Ostavljajući ovaj put po strani
povjesničarsku inkonzistentnost Tuđmanovih tvrdnji, načinimo mali opit
njihove političke održivosti. Na ukupnoj hrvatskoj, bosanskoj i
srbijanskoj političkoj mapi tko se protivi razbijanju Bosne i
Hercegovine i ostvarenju nacionalnih ciljeva Srbije? U Hrvatskoj – sve
relevantne političke stranke, na cijeloj skali od ljevice do desnice,
svi ugledni i relevantni političari izvan vladajućega establishmenta, a
i mnogi iz njega, sve najrespektabilnije ličnosti javnoga života. Svi,
osim Tuđmana i vjerojatno nekoga užeg neimenovanog HDZ-ova politbiroa.
U Bosni i Hercegovini toj ideji protive se apsolutno sve opozicijske i
vladajuće stranke, računajući i Kljuićev HDZ BiH, osim, naravno,
Radovana Karadžića i njegove SDS. U Srbiji – sva je relevantna
opozicija protiv, čak i ultranacionalni Vuk Drašković, jedino
Mićunovićevi demokrati i u tome, kao i u mnogim drugim stvarima,
podržavaju Miloševića. Izlazi, dakle, da u cijelom hrvatskom i
bosanskohercegovačkom političkom miljeu jedino Tuđman vidi i podržava
rješenje problema ostvarivanjem nacionalnog cilja Srbije! Onoga cilja,
zbog kojega je sve i počelo; zbog kojega je Hrvatska zgažena, spaljena,
raseljena, ljudi pobijeni na tisuće, zbog kojega je trećina Hrvatske i
sva Bosna i Hercegovina okupirana i danas…

Taj nas je,
dakle, dijabolični paradoks naše političke sudbine rukovodio da se
obratimo Tuđmanu s javnim upozorenjem da o “dugoročnom interesu
Hrvatske”, o “dugoročnom interesu sva tri naroda u Bosni i
Hercegovini”, i o “interesima stabilnosti u ovom dijelu Evrope” (sve
Tuđmanovi navodi) valja promišljati temeljitije i samozatajnije, ne
podliježući fatalnom sirenskom zovu jedne povijesno rušiteljske,
balkansko-čaršijske imperijalne politike, kakva je srbijanska u
Milošević-Karadžić-Adžićevoj varijanti.

Pojma nismo imali da je
Tuđman već u tom času bio prešao s riječi na djela. S dobrih sedam dana
držanja u tajnosti, naime, objelodanjuje se da su Nikola Koljević (i,
kažu, Milorad Ekmečić) uoči zasjedanja tzv. Skupštine srpskog naroda u
BiH 9. siječnja, bili Tuđmanovi gosti u Zagrebu, i da su mu predočili
plan o Srpskoj republici Bosni i Hercegovini. Nakon, dakle, Tuđmanova
uvida i suglasnosti, ona je sutradan, u Sarajevu, i proglašena! Nitko
za taj domjenak u Banskim dvorima nije znao, Stjepan Kljuić i Alija
Izetbegović ponajmanje…

Iz perspektive ove naknadno saznate
činjenice naše pitanje Tuđmanu samo je još teže i dramatičnije – da
nije bilo postavljeno, sada bi moralo biti. Iz perspektive te činjenice
postaje jasnijom i lažnost Lerotićeva “odgovora”. Siromah savjetnik,
nije on ni odgovarao nama (jer nam ništa i nije mogao odgovoriti), već
je imao baš nezahvalnu zadaću: “znanstveno” elaborirati Šefove ideje o
podjeli Bosne i tako amortizirati šok koji bi u javnosti proizvela
informacija o sastanku u Banskim dvorima kada jednom moradne biti
objavljena. A usput, i za svaki slučaj, umjesto argumenata kojih nema,
na glave petorice pitalaca izručiti vrelu kletvu nacionalnoga izopćenja
i sramote. Po potpuno nepromijenjenom običaju iz idiličnih
kompartijskih vremena…

Kada prof. dr. Zvonko Lerotić, sa
cijelim svojim znanstveno-intelektualnim habitusom, može postavljanje
ovakvoga pitanja jednoj javnoj osobi proglasiti činom slanja “Hrvatskoj
svoga danajskoga dara – riječi osude i prokletstva” identificirajući
tako glasno i jasno Tuđmana in persona s Hrvatskom, a kritički odnos
spram njega sakrilegijem – ta ubitačna inkvizicijska gesta više uopće
nije naša stvar, već uznemirujući znak zagrebačkoj i hrvatskoj
demokratskoj i intelektualnoj javnosti.

Osobno pak uzevši,
apsolutno nikakvoga prava g. savjetnik nema da na bilo koji način,
makar to bilo i za račun i po nalogu njegova Šefa, zaviruje u naše
hrvatstvo i u naš odnos spram Hrvatske, njezine borbe i njezine
slobode. Prvo, zato što je to stvar pristojnosti i dobra odgoja. Drugo,
ako se već drzne da tako nešto učini, morao bi se prethodno informirati
o sudbinama, o danima, pa malo i o djelima – možda bi mu tada neki
elementarni stid i obzir zaustavio na pola puta ruku-izvršiteljicu…

A
što se tiče bosanskohercegovačkih Hrvata, Hrvatskoj oni mogu biti sol
zemlje, što su uvijek do sada bili u dobru i u zlu, osobito u zlu, kada
je najviše trebalo – samo onda ako se uspiju održati kao državotvoran
narod u suverenoj Bosni i Hercegovini, a ne sniženi podjelom svoje
tisućgodišnje domovine u status nacionalne manjine, i time upućeni na
put sigurna nestanka. To Ekmečić i Koljević dobro znaju kada
razgovaraju s Tuđmanom; potpuno je neizvjesno, međutim, koliko to zna
on.

BH DANI

Vijesti.ba