Tuga majke
IslamBosna.ba – Nedžada el-Eškar je 30-godišnja majka iz sjevernog pojasa Gaze, grada Beit Lahia. Dvojica njenih sinova, Bilal, star pet godina, i Muhammed, star šest godina, su poginuli prošle zime tokom cionističke agresije na Gazu. El-Eškar je također u napadu izgubila desnu ruku.
U okruženju njenih komšija, njenog najmlađeg sina i kćere ispričala je svoju priču. “Sjećam se da su cionistički avioni bacali letke u tom području, naredili su stanovnicima da se udalje. Bojala sam se za svoju djecu. Onda smo napustili naš dom i krenuli prema UNRWA (UN agencija za pomoć palestinskim izbjeglicama) školi za izbjeglice.”
Tužna majka priča: “Proveli smo cijelu noć početkom januara u školi, usred cionstičkih bombardiranja zavladao je ekstremni strah u našim srcima. Bila sam zabrinuta kako da zaštitim svoju djecu, nekoliko gelera je proletilo iznad nas. Sjećam se toga da sam djecu prekrila dekom iz straha da ne budu povrijeđeni.”
Škola za izbjeglice, u kojoj je bila porodica smještena, tog jutra je pogođena. “Čula sam oko mene ljudi viču ‘Hitna pomoć! Hitna pomoć!’ Uvidjela sam da je moje lice prekriveno krvlju i počela sam vikati i zvati moju djecu.”
U cionističkom granatiranju zadobila je teške povrede glave i desne ruke i hitno je odvedena u lokalnu bolnicu u Gazi. A zbog teških povreda koje zadobila, prebačena je u Egipat na liječenje.
“U bolnici u Kairu, na intenzivnoj njezi ostala sam dvadest dana, tokom moga boravka u bolnici nisam znala šta se dešava oko mene. Tokom moga boravka tamo, nisu me obavjestili o sudbini moja dva sina, jer su bojali za moje psihičko stanje”, objasnila je obuzeta emocijama.
El-Eškar je još dodala: “Nakon povratka iz Kaira, rečeno mi je za smrt moje dvojice sinova, od tada nisam prespavala mnoge noći. Svake noći moj gluhonjemi suprug i ja gledamo njihove slike na polici u spavaćoj sobi i ja proučim nekoliko ajeta iz Kur’ana.”
El-Eškar kaže: “Voljela bih znati opet kako je to kada Bilal odlazi u školu. Često je znao da traži šekel ($.25) za školu, ali to ponekad nisam mogla priuštiti zbog loše finacijske situacije. Onim danima kada nisam mogla priuštiti da mu dam šekel, ja sam mu obećala dati u narednim danima. Voljela bi da sam mu dala sve šekele ovog svijeta.”
Madline, Bilalova i Muhammedova sestra, je pitala: “S kim da se sada igram?” Stajala je u ćošku sada napuštene sobe svoje braće i kaže: “Ja sam se igrala s Bilalom i Muhammedom u vrtu i u ovoj sobi.”
15-godišnji rođak Mahmud objašnjava da je porodica ponekad putovala na plažu. “Bilal i Muhammed su moji rođaci, iako sam njih smatrao kao svoju mlađu braću. Oni su bili slatki i energični, uživali smo tokom našeg putovanja na plažu. Od kada su poginuli, ja sam prestao da idem na plažu. Naša je porodica izgubila volju da uživa.”
Držeći Muhammedovu sliku, El-Eškar kaže: “Svaku noć, ja držim njihove slike, da ih poljubim prije spavanja, ja sam to radila kada su bili živi.”
Izvor: qassam.ps
Prijevod i obrada: IslamBosna.ba
