Sjećanje na pokolj u Hebronu

Goldstein, učenik rasističkog rabina Meira Kahana, na kraju je ubijen od strane preživjelih, koji su se bojali da će ubiti još više ljudi. Kahan, židovski rabin koji je na kraju postao član Knesseta, tvrdio je da bi nežidovi u Izraelu/Palestini trebali prihvatiti ropstvo ili biti izbačeni ili fizički uništeni. Napisao je knjigu “Oni moraju ići”. Ubijen je poslije jednog vatrenog govora u New Yorku, novembra 1990. godine. Ovo masovno ubistvo se desilo pred očima izraelskih čuvara koji su postavljeni duž koridora koji vodi u unutrašnjost džamije, i nije bilo nikakvih napora da se zaustavi ubica.

Glas o pokolju se proširio kroz grad, a stotine građana je pohrlilo prema džamiji da bi spasili živote svoje braće i preuzeli teško ozlijeđene u dvije glavne bolnice u Al-Halilu. Međutim, izraelski vojnici su počeli pucati, ubijati i ranjavati ljude. Ista stvar se desila izvan bolnice Ahli, gdje su izraelski vojnici otvorili vatru na Palestince koji su htjeli donirati krv, ubivši najmanje šest ljudi i ozbiljno ozlijedivši druge. U međuvremenu, židovski naseljenici u blizini Kirjat Arbaae, te u maloj židovskoj enklavi u staroj četvrti Al-Halil su slavili.

Jedan od njihovih vođa Moše Levinger je primijetio: “Nije mi žao samo mrtvih Arapa, ali mi je žao i mrtvih muha.” Levinger je okrivio Rabinovu vladu za pokolj zbog toga što su “izvršili tako veliki mentalni i emocionalni pritisak na Goldsteina” prihvativši mirovni sporazum u Oslu i dozvolivši stvaranje Palestinske samouprave.

Još jedan židovski vođa Hanan Porat, iz Nacionalne vjerske partije Mifdala je objavio: “Hiljade živih Arapa nije vrijedno jevrejskih noktiju.” Nijedan od vođa naseljenika nije uhapšen zbog podsticanja na ubistvo i zbog slavljenja pokolja. Zaista je izraelska vlada bila zaposlena pripremanjem kampanje usmjerene prema javnosti koja je imala za cilj ograničavanje štete koju je prouzrokovao pokolj. Izraelski dužnosnici, jedan za drugim, pojavljivali su se na televizijskim ekranima, osuđujući nasilje i zaklinjući se da nikad nisu očekivali da se nešto takvo dogodi.

Oni su također nastojali da ubijede svijet da je Goldstein izuzetak, “luđak”, koji ne predstavlja moralne vrijednosti židovskog naroda, tvrdnja koja nije odgovarala stvarnosti, s obzirom na činjenicu da je većina židovskog naroda ili podržavala ovaj pokolj ili je bila totalno ravnodušna prema njemu.

U klasičnom primjeru dodavanja soli na ranu izraelska vojska je nametnula hermetički policijski sat na Al-Halil, s naredbom da se puca na prekršitelje. Izraelska vlada je tvrdila da je policijski sat, koji je trajao nekoliko mjeseci, imao za cilj sprečavanje arapskih protesta i moguću osvetu. Međutim, činjenica da je policijski sat nametnut Arapima, ali ne i Židovima, pokazuje, bez ikakvih sumnji, da je Izrael kažnjavao Palestince zbog zločina kojeg su počinili Židovi.

Za vrijeme ovog trajanja policijskog sata mnogi Palestinci koji su se razboljeili morali su patiti u svojoj bolesti zbog toga što im Izraelci nisu dozvoljavali da budu odvedeni u bolnice. Sve se ovo događalo dok su bande jevrejskih naseljenika provokativno kružile ulicama Starog grada, vrijeđajući Palestince i uništavajući im imovinu i posao. Isto tako izraelske okupacijske trupe zatvorile su većinu unutrašnjih cesti i ruta unutar Starog grada, na taj način efektivno ih odsjecajući od ostatka Al-Halila.

Izraelska poruka narodu Hebrona bila je jasna i nije se moglo pogriješiti tumačeći je: “Odlazite. I tačka.” Ovo zatvaranje cesta i onemogućavanje pristupa je bilo s namjerom da se ograniče Palestinci i da se dozvoli naseljenicima da se kreću ulicama nesmetano, kao da 30.000 Palestinaca, koji su živjeli u Starom gradu, nikako ne postoji. Međutim, Palestinci nisu htjeli otići, što je zaista frustriralo izraelsku armiju i vladu, zbog čega su produžili policijski sat čak deset sedmica poslije masakra.

A da bi se dao osjećaj da će Izrael dozvoliti zakonske procese, Rabinova vlada je odlučila da imenuje komisiju za istragu koja je trebala da sagleda uslove koji su pratili ovaj pokolj, i da bi ispitali da li je bilo ikakve odgovornosti od strane okupacione armije. Komisija, koju je predvodio sudac Meir Šamgar, održala je nekoliko saslušanja i ispitala nekoliko očevidaca. Na kraju, komisija je “oslobodila” odgovornosti izraelsku vladu, armiju, pa čak i naseljeničko rukovodstvo, presudivši da je Goldstein djelovao samostalno i da nijednu drugu osobu ne treba okriviti za ovaj zločin.

Nalazi ove komisije, koju Palestinci vide kao nelegitimnu pošto predstavlja okupacione snage, a ne treću, neutralnu stranu, ignorirali su huškanje vjerskog cionističkog kampa, posebno naseljeničkog kampa, protiv Palestinaca. Interesantno, isto huškanje je vodilo ubistvu izraelskog premijera Jitzahaka Rabina od strane židovskog ekstremiste nekoliko mjeseci kasnije. Međutim, centralni prijedlog Šamgarove komisije bio je prijedlog dijeljenja Ibrahimove džamije, jedne od najstarijih i najsvetijih džamija u islamskom svijetu.

Prema prijedlozima predloženim od strane ove komisije, ovaj sveti hram trebao se koristiti kao sinagoga subotom i za vrijeme velikih židovskih praznika, a kao džamija petkom i za vrijeme velikih muslimanskih praznika. Ovi prijedlozi i odluke, koje su donešene bez ikakve konsultacije s muslimanskim dužnosnicima, razbijesnili su Palestince na svim nivoima, i oni su ih smatrali bezvrijednim, nelegitimnim i aktima uzurpacije usmjerenim protiv jednog od nasvetijih islamskih mjesta.

Ubica Goldstein je pokopan u naselju Kirjat Arbaa, uz ogromnu procesiju u zapadnom Kudsu. Njegov grob je na kraju postao mjesto hodočašća za nacionalne i religiozne Židove iz zemlje i svijeta, koju su ga posjećivali smatrajući ga “velikim svecem” i rabinom. 6. aprila 1994. godine izraelske novine “Yedeot Ahronot” objavile su dijelove i komentare knjige o “Svetom Baruču Goldsteinu”, koji opisuje ovog masovnog ubicu kao “rabina dr. Baruča Goldsteina, neka Gospodar osveti njegovu krv.”

U knjizi se nalaze hvalospjevi Goldsteinu i talmudska opravdavanja o pravu svakog Židova da ubija nežiidova. U knjizi rabin Jitzhak Ginsburg, koji je tada bio na čelu religijske talmudske škole “Kever Josef Ješiva” u blizini Nablusa, tvrdio je da je krv Židova crvenija i svetija od krvi nežidova i zbog toga je židovski život važniji u svakom pogledu od nežidovskog.

Pokojni izraelski filozof i intelektualac Israel Šahak komentirao je ovaj zli diskurs u svojoj knjizi “Židovski funadamentalizam u Izraelu”, govoreći: “Oni ljudi, posebno Nijemci, koji su bili tihi i nisu osudili nacističku ideologiju prije nego što je Hitler došao na vlast, makar u moralnom smislu, krivi su za užasne posljedice koje su uslijedile. Isto tako, oni koji su bili tihi i nisu osudili židovski nacizam, koji se pokazao u ideologijama Goldsteina i Ginsburga, posebno zbog toga što su Židovi, krivi su također za strašne posljedice koje se tek mogu dogoditi kao rezultat njihove šutnje.”

Šahak dodaje: “Promjena riječi ´Židov´ u ´Nijemac´ ili ´Arijevac´ ili ´nežidov´ u ´Židov´ pretvara Ginsburgovu poziciju u doktrinu koja je učinila mogućim Auschwitz u prošlosti. U određenom smislu uspjeh njemačkih nacista zavisio je od te ideologije i zbog toga što implikacije takve ideologije nisu prepoznate u prošlosti.”

Želim još dvije stvari da istaknem na kraju ovog teksta.
Prvo, treba znati i zapamtiti da su tek nakon masakra u Ibrahimovoj džamiji Palestinci počeli izvoditi “šehidske operacije” (tzv. samoubilačke misije) protiv izraelskih vojnih i civilnih meta. Zbog toga neko može tvrditi da je izraelski teror nad Palestincima, koji je daleko prelazio bilo kakvo palestinsko nasilje nad Izraelcima, natjerao neke Palestince da raznose svoja tijela u komadiće na ulicama Izraela, s namjerom da odvrate židovske fanatike od budućih pokolja.

Drugo, očigledno je otpočetka da izraelske vlasti nikada nisu poduzele bilo kakve kaznene mjere protiv Goldsteinove porodice. Ne samo da njegov dom u Kirjat Arbi nije uništen, niti je bilo ko od njegove porodice uhapšen, kao što je to slučaj s Palestincima kad počine neki “teroristički akt”, nego je izraelska vlada platila veliki iznos mjesečne naknade za njegovu udovicu i djecu. Čak i danas, mnogo novca iz Sjeverne Amerike dolazi porodicama židovskih terorista na Zapadnoj obali, a sigurnosne agencije i u SAD-u i Kanadi ne rade ništa po tom pitanju. Ovo se događa dok Izrael traži od cijelog zapadnog svijeta da prekine bilo kakvu finansijsku pomoć porodicma Palestinaca koji su ubijeni za vrijeme prve i druge intifade. Ovo zaista očito ističe kriminalno licemjerstvo i moralne duple aršine Izraelaca prema njihovim palestinskim žrtvama.

Piše: Halid Amajreh
Izvor: IslamOnline. net