
Koja je granica na kojoj pluralizam mišljenja postaje autodestruktivan za nacionalno biće? Srpski i hrvatski političari ostvaruju zavidan nivo sučeljavanja mišljenja, polemika i općenito pluralizma, ali nikada ne dovode u pitanje onu crtu na kojoj su svi oni Srbi, odnosno Hrvati. Koja je to crta u bošnjačkom nacionalnom biću? Je li na toj crti Srebrenica?
Ako jeste, recimo, kako je moguće da jedan bošnjački političar misli kako je srbijanska Deklaracija o Srebrenici veliki korak, dok drugi misli kako je ta Deklaracija negacija genocida, samim tim što ne spominje pojam genocid? Kako možemo uspostaviti obavezujuću crtu za sve Bošnjake ako možemo dozvoliti da genocid u Srebrenici i bude i ne bude genocid? Zar na toj crti ne bi trebao biti i unutarbošnjački konsenzus o ciljevima ustavnih promjena, koje bi trebale ići ka slabljenju entitetskih granica, a ne ka uspostavljanju četiri entiteta, po jedan za Srbe i Hrvate, Sarajevo za sve, a onaj jedan, kao dva-tri pojasa Gaze, da bude rezervat za Bošnjake?! Zar može ijedan bošnjački političar pristati na takvo getoiziranje Bošnjaka?